Porius u sjeni vremena

Knjige, kao i stvari, koje ostaju u sjeni vremena, koje vrijeme još nije potpuno zakrilo svojom noći ali za koje se čini da više nemaju i ne mogu imati veze s danjim svjetlom ljudske aktualnosti, te knjige posjeduju, usprkos svojim različitostima, više zajedničkih karakteristika. Jedna, najvažnija i najprimjetnija od njih, jest to da su te knjige uvijek knjige koje govore, više nego knjige koje su napisane. One govore i njihove riječi lete, volant, dok ono što ostaje, što manet, u kavezu mucave sadašnjice, samo su njihova slova, ovoji što obavijaju lepršava i već neuhvatljiva značenja u kojima je zauvijek zatvoren njihov duh. Čovjek stoga dobiva dojam da takve knjige imaju samo svoj, prepoznatljiv, osobni glas, sastavljen od žamora manjih glasova što mrmore u daljini koja nije samo vremenska, nego koju taj mrmor kao da je zgusnuo u prostornu među: vrijeme se nakupilo svojim tokom i ta daljina postala je tamna granica koju više nije moguće prijeći. Zato, čitanje takvih knjiga slično je osluškivanju osoba koje iza zida govore jezikom koji nam je tuđ, ali koji smo nekad znali i znamo da smo ga nekad znali. Njegova su značenja tako izazovno izgubljena i prisutna u isti mah, više-manje istovjetna s nepoznatim glasovima koji ga govore, i koji bi već sljedećeg časa mogli potpuno utihnuti. Pokušavajući nekako dohvatiti ta značenja, doista čuti te nepredvidljive glasove, ćuleći um do krajnosti njegove sposobnosti shvaćanja, čitalac ne postiže onu olakšavajuću konzumaciju značenja koja označava spoznaju, nego se njegov pokušaj uvijek obija o zid i vraća donoseći sa sobom ono iskonsko pitanje čije se govorno i osobno svojstvo sačuvalo u više europskih jezika: Does it speak to you? Qu’est-ce que cela veut dire? Was heißt das? Poput starih stvari čija je upotreba već napola zaboravljena, koje više ničem ne služe, koje su tu i ništa drugo, takve knjige pitaju, svakog tko im posveti pravu pažnju, o svrsi svog postojanja, a onda, za um koji se još uspijeva otisnuti u prostranstva kontemplativnog razmišljanja, i o smislu vremena, o samom smislu smisla. Pod slegnutom prašinom rječite beznačajnosti, one još upitno tinjaju tim nepoznatim značenjima koja su nam i dalje nekako daleko poznata, neobično bliska. Zbog toga čitanje takvih knjiga u osjetljivijih duša može izazvati neobične reminiscencije, uvide i slutnje. Kod grubih i nepažljivih, užurbanih duša – kakve su naše sve više u opasnosti postati – one, razumljivo, izazivaju samo dosadu, zamor, gađenje. Jer takve knjige često su dugačke knjige. A čak i kad nisu osobito dugačke, to su uvijek knjige koje, tako skrašene u sjeni vremena, bogato samodostatne i pomirene sa svojom sudbinom, zahtijevaju vremena. Tvrdilo se da svaka dobra knjiga “čeka” svog čitaoca, da je svaka knjiga napisana za neko čitateljstvo; ali za ove bi se moglo reći da su u određenom trenutku prestale čekati, da su odustale od svake svrhovitosti. U skladu s time, njihova se prvotna upućenost pretvorila jednostavno u prisutnost, a njihovo se prvotno iščekivanje pretvorilo jednostavno u zahtjev. One tako neizravno pokazuju da je sve što ima veze s vremenom zahtjevno. One tako izravno pokazuju da je sve što govori i što nastavlja govoriti zahtjevno, jer zahtijeva odgovor samom svojom prisutnošću. I kao što stare beskorisne stvari u sebi imaju određena skrivena svojstva zbog kojih zahtijevaju osobitu vrstu strpljive usredotočenosti da bi razotkrile nešto od svoje vremenite i ljudske ljepote, tako i knjige u sjeni vremena zahtijevaju kvalitativno drukčije čitanje od pragmatičnoga da bi razotkrile nešto od svoga vremenitog i ljudskog smisla. Od tog smisla koji je jedini smisao što ga čovjek na ovome svijetu može doseći pomoću onoga što mu je najsvojstvenije i što jedino ima smisaonu moć, a što je njegov logos.  

Porius Johna Cowpera Powysa nesumnjivo je jedna je od takvih knjiga. Knjiga u sjeni vremena, knjiga koje govore jezikom drukčijim od našega aktualnog ćeretanja. Knjiga koje svjedoče o tamnim stranama vremena, knjiga koje zahtijevaju osobne i duboke odgovore. Porius je to vjerojatno i više od drugih Powysovih romana. I to je ne samo zbog svoje duljine (posrijedi je najopsežniji od Powysovih uobičajeno golemih romana, s brojem stranica koji ne zaostaje za onim Rata i mira). Već je to ponajprije zbog svog sadržaja. Pod sadržajem ovdje ne mislim samo na sveukupnost “radnje” apstraktno i artificijelno odvojive od vremena-prostora čitanja, već upravo na sve ono što tvori realnu vremensku supstanciju djela, njegovu mnogostruku durée: mislim na skup svih onih svojstava što konstituiraju značenja koja nisu svodljiva na puki kvantitet spacijaliziranog vremena, značenja nepretvorivih i informaciju, koja izvode iz utvrđenih semantičkih mreža uobičajene komunikacije. Drugim riječima, mislim na sve ono što tvori tipično romaneskni Sprachereignis, govorni događaj u pisanom tekstu. U Poriusu, još izrazitije nego u ostalim Powysovim proznim djelima, kvantitativni i mjerljivi prostor-vrijeme tom se oralizacijom, tim intenzitetskim “udogođivanjem” pretvara u heterogeno i kvalitativno vrijeme-prostor. To je ono što Powysov stil čini tako konkretnim, doživljajnim; ali to je i ono što ga čini tako zahtjevnim za čitaoca. To događaj-kreirajuće pripovijedanje, koje se ne može svesti ni na kakvu narativnu tehniku, uzrok je često isticane neobične živosti i upečatljivosti Powysovih likova i slika. Ali da bi postao prijemčiv za tu živost i upečatljivost, za taj “fantastični realizam”, čitalac mora čitati s određenom vrstom krajnje koncentrirane i, u isti mah, polimorfne pažnje kakvu nije lako razviti. Powysov Porius u tome pogledu pruža najjasniji, uzoran primjer. Vrijeme radnje tog romana zgusnuto je u osam dana, od 18. do 25. listopada 499. po. Kr., dok je prostor radnje zbijen na područje od nekoliko desetaka kilometara sjevernog Walesa. Izraženo bahtinovskom terminologijom, Porius je primjer radikalne “subjektivne igre s vremenom”, slojevito kronotopiziran roman koji u sebi spaja, na jedinstven način u cjelokupnoj dvadesetstoljetnoj književnosti, sve glavne povijesne kronotope, od avanturističkoga i folklornoga kronotopa do kronotopa puta i susreta, od kronotopa ranog viteškog i baroknog romana do kronotopa bildungsromana te onih realističkoga romana devetnaestog stoljeća. Ali on je i više od toga. Jer, još radikalnije od prijašnjih Powysovih romana Porius zakoračuje u ono što Bahtin naziva “sferom smisla”, sferom koja izmiče književnoteoretskim ticalima, a koju ja nazivam jednostavno metafizičkom. Kao najmetafizičkiji Powysov roman, u kojem je autorova “filozofija” najeksplicitnije izražena kroz bogatu “ideološku” polifoniju likova kao i kroz kvaziepski glas propovjedača, Porius ne samo da na posebne načine oblikuje i intenzificira vrijeme kroz zgusnute spletove jezičnih događaja nego i dovodi na pozornicu vrijeme samo, tematizirajući ga i personificirajući. Doista, već od drugog poglavlja, u kojem se tema vremena uvodi kroz motiv idola u Mitrinoj špilji, “nagog muškarca s lavljom glavom i zmijom omotanom oko tijela, ispod kojeg je bila ispisana, velikim jasnim grčkim slovima, jedna jedina riječ – Kronos“, preko ključne raspre o smislu vremena između Myrddina Wyllta i Henoga u šestom poglavlju, kroz neprestane intertekstualne zazive “krivudoumnoga Krona” i “vrhovne božice Slučaja”, Tyche-Soteer, pa sve do zadnjeg poglavlja koje nosi naslov “Cronos”, gdje se u vrhunskoj mitodramatizaciji sažima čitava metafizička srž romana, vrijeme ima ulogu lika i metalika u isti mah, glavnog pokretača radnje i njezine glavne vantekstualne reference. 

Nije, dakle, nimalo slučajno ni zanemarivo da je Porius izričito povijesni roman¹, kao što nije slučajno da je smješten u daleku i slabo istraženu prošlost, koja dopušta slobodniju igru imaginacije. Pritom međutim treba naglasiti i to da je od svih triju Powysovih povijesnih romana Porius ne samo najduži, najslojevitiji i najimaginativniji nego i, paradoksalno i znakovito, najpovjesniji. On je to naime ne samo zbog bogatstva historiografskih pojedinosti kojima obiluje nego, ponajprije, zbog nečega mnogo dubljeg, što ima veze s temeljnim svojstvom Powysovog pisanja. Svatko tko se potrudi uroniti u tu bujicu slika, utisaka, čudesnih zgoda i ekscentričnih svjetonazora imat će snažan i neprekinut doživljaj, sve dok čitanje traje, sadašnjosti u prošlom. Naći će vrlo malo opisa prošlosti, vrlo malo “scenografije”. Isto tako, naći će vrlo malo pravih dijaloga (takvi dijalozi, od kojih je Bahtin načinio sam vrhovni princip modernog romana, i inače nisu Powysova jača strana). Umjesto toga, čitalac je izravno sučeljen s bogatim i minucioznim jezičnim evokacijama i očulotvorenjima konkretnih aspekata “velike stvaralačke Prirode”. Ovdje, svakoj misli odgovara neki osjet, svakoj psihičkoj radnji neka prirodna pojava ili objekt. Svi simboli ovdje su rastvoreni u neposrednosti opažaja, dok sva mišljenja i sve ideologije i sva vjerovanja i sve spoznaje poput mjehurića izviru iz velike rijeke nezaustavljivog Trajanja i rasplinjavaju se pod nebom mnogostruke i nikad proniknute Tajne. Povijesno, psihološko i metafizičko vrijeme stapaju se do nerazlučivosti. Uslijed toga sama se povijest geologizira, univerzum se preobražava u mnoštvo osobnih multiverzuma, bez ikakve zajedničke apstraktne i unaprijed dane mjere. Posrijedi je ukidanje vremena vremenom samim, u nikad završenoj potrazi za zlatnim dobom – tim lajtmotivom svih Powysovih djela, tom glavnom piščevom opsesijom. Zlatno doba u Poriusu se najizravnije, najkonkretnije povezuje s “bezgraničnom zemljom, majkom Titana”, s Gejom. U poetičnoj remitizaciji likova iz arturovske legende Myrddina Wyltta (Merlina) i njegove pratiteljice, ljubavnice i suparnice Nineue (Viviane) prikazan je, vrhunski u posljednjoj epizodi knjige, vitalni odnos između Krona i Geje. U svome heterogenom, anarhičnom samozgušnjavanju vrijeme se kristalizira u vanvremenosti zemaljskog. Ta vanvremenost nije apstraktna, nije onaj “vanvremenski zijev” o kojem s prezirom govori Bahtin poistovjećujući ga s bezvremenim. To je vrijeme koje se konkretizira i “materijalizira” ne kao dijalogizirana riječ u apstraktnom prostoru², nego kao magična riječ u ontološkoj punoći zemaljskog. U skladu s time, Powysovo zlatno doba prestaje biti puki kontradiktorni topos, mitska negacija realne kronotopnosti, i postaje magično uskrisivanje Prošlosti prije svake prošlosti i Budućnosti poslije svake budućnosti posadašnjujućim ozemljenjem riječi. U Poriusu, kazano drukčije, smisao povijesti dan je neposredno kroz smisao života zemlje, poistovjećen je s njime, dok je društveno stavljeno u drugi plan, učinjeno posve ovisnim o zemaljskome planu i njemu podređeno. I taj hiperbolički geokronološki doživljaj, u kojem je prostor toliko usisan vremenom da se riječ, senzacijom postala, može ponovo stopiti sa stvari, realiziran je osebujnom jezičnom magijom koju u romanu predstavlja lik Henoga, dvorskog ljetopisca-mitologa, velškog Hesioda. Očito je i, smatram, neprijeporno da ta magija odgovara Powysovoj vlastitoj koncepciji pisanja i njegovoj vlastitoj, “mitopejskoj” spisateljskoj praksi. Taj Henog, Sylvannus Bleheris od Dyfeda, jedna od nepovijesnih, posve izmišljenih ličnosti u romanu, piščev je jedinstveni spisateljski alter-ego. Jedinstveni, jer, za razliku od većine svojih suvremenih drugova u peru, Powys ne voli u svojim romanima prikazivati život umjetnika, najmanje pak pisaca. Ovo je zapravo jedini slučaj da to čini. Ali čini s razlogom. Jer Henog reprezentira, najnedvosmislenije u njegovoj ključnoj raspri s Myrddinom Wylltom, čarobnjakom i savjetnikom kralja Arthura čiju biografiju piše, upravo prvobitni odnos između vremena i logosa kako ga je shvaćao sam Powys. Kroz Henoga govori vremešni Powys, čarobnjak riječi načet zubom vremena koji postupno otkida od čovjeka svaku iluziju i svaku čaroliju, koji ga konačno prizemljuje, i govori o vlastitom pisanju. Kad, potkraj romana, opisuje umornoga i zasićenoga Henoga, čiji je život bio prakticiranje “teškog umijeća lova na riječi i još težeg umijeća lova na bogove”, zahtjevni “zanat ljetopisanja života” u kojem se “eidola što ih nazivamo ‘riječi’ prinuđuju da postanu nijeme transparencije kroz koje se predivne i zastrašujuće grotesknosti zbilje s one strane riječi daju naslutiti s pomoću riječi”, Powys govori, tako jasno i tako potresno, o samome sebi kao piscu. I njegovo je pisanje bilo, u strogom smislu riječi, jedna mitotvoračka kronologija – ali koja se u njegovu slučaju s vremenom sve više preobražavala u posebnu geologiju³.

Možda je upravo taj aspekt Poriusa bio razlog zbog kojeg je Powys smatrao to djelo “najboljom knjigom mog života”. I to bi bez sumnje trebao biti razlog onih – nije ih malo – koji smatraju Poriusa najvažnijim Powysovim romanom. Od svih njegovih proznih djela, Porius je najbogatije realistički i najkonkretnije povijesni u isti mah. Osobno, ne znam ni za jedno književno djelo u kojem je život u vremenu kao život na zemlji prikazan na tako realističan i opipljiv način⁴. No, takvo geokronologijsko očudotvorenje vremena kakvo je prisutno u tom djelu, takav “fantastični hiperbolizam vremena” (Bahtin) predstavlja i glavnu poteškoću za čitaoca Poriusa. Upravo je on bio i glavni uzrok zabludjelih sudova i najpažljivijih i najpronicavijih kritičara u vezi s Poriusom. Tako u znamenitoj, i jedinoj doista dobroj knjizi dosad napisanoj o Powysu, The Saturnian Quest (1964), G. Wilson Knight piše o Poriusu sljedeće:

“Radnja u Poriusu je zagušena. Događaji, zajedno s prošlim eonima naslućenog vremena, stiješnjeni su u tjedan dana, a mnoštvo svjetskih rasa u jedan jedini roman. Pozornost je toliko zgusnuta u monolitnom prostornom ‘sada’ da je pripovijedanje sputano; sve je u svakom trenutku viđeno i doživljeno statično i u dubini. Prostor obuhvaća i sputava vrijeme. Protejski Myrddin Wyllt personifikacija je tog tješnjenja i sputavanja.”

Knight zatim potkrepljuje i razrađuje ta zapažanja govoreći, nekoliko stranica dalje, o Powysovim kasnijim fantastičnim pripovijestima. On primjećuje: “Prostor je za Powysa viša kategorija i odsada postaje elementarnim protagonistom”. Knight se usredotočuje na Up and Out i The Mountains of the Moon, pripovijesti objavljene u istom svesku 1957. godine. I doista, u Up and Out pojavljuje se samo Vrijeme kao lik, u obliku “golema crnog puža balavca” čije srce razdiru glavni junaci fantazije prolazeći kroz njega, nakon sveopće nuklearne katastrofe, na svojoj “zemljanoj splavi”, i njihov proboj prema Knightovu mišljenju “simbolizira nadmoć supstancije nad apstrakcijom”. Taj zaključak potvrđuje činjenica da na drugoj strani Vremena oni nailaze na odbojnu Vječnost, “mutnu masu boje iskorištenog toaletnog papira”, koja proždire komade razdrtoga Vremena. Knight rezimira: “Vrijeme je prikazano kao slabo a vječnost kao jeziva i isprazna izmišljotina religije.” U The Mountains of the Moon nalazimo daljnju potkrepu takvog stava o vremenu nasuprot prostoru, u tvrdnji umnog junaka pripovijesti Oma da je vrijeme “ljudska invencija”, dok je prostor nešto univerzalno i poznato svim pa i najsićušnijim bićima. Čini se stoga da su Knightovi zaključci u tome pogledu osnovani, štoviše da se nameću svakom tko se dublje pozabavi tim pitanjem odnosa vremena i prostora koje je – kao što je Knight izvrsno i prvi istaknuo – s vremenom stjecalo sve veću važnost u Powysovu stvaralaštvu. 

Poteškoća s takvim gledištem se, međutim, pojavljuje čim se upita o kojem se vremenu, o kojem prostoru u tim fantastičnim pripovijestima radi, i jesu li to vrijeme i prostor istovjetni s onima u Poriusu i drugim Powysovim romanima. Knight bez sumnje ima pravo kad tvrdi da uništenje Vremena humoristično prikazano u Up and Out simbolizira “nadmoć supstancije nad apstrakcijom”. Ali iz toga izvodi pogrešan zaključak da je ta supstancija prostor. Knight zanemaruje činjenicu da je ono što naziva “zemaljskom splavi” na kojoj junaci putuju kroz “neograničeni prostor” zapravo jedini ostatak planeta Zemlje nakon kataklizme, koji autor opisuje kao “travnati djelić planeta Zemlje iliti Geje” – Geje Kronove majke, Geje koja je sveprisutan lik u Powysovim knjigama kao što je bila, pod različitim imenima, i u njegovu životu. I upravo Geja u samoj pripovijesti ima odlučujuću ulogu spasiteljice života, odnosno kretanja, odnosno realnog vremena⁵. A kad Om pri koncu The Mountains of the Moon hvali, nasuprot apstraktnome i izmišljenome Vremenu, “neograničeni Prostor” kao “prirodno boravište” zemaljskih bića, očito je da taj personificirani Prostor nije potpuno apstraktni, statični, homogeni, beživotni prostor znanstvenika⁶. 

Vrijeme u Poriusu ovo je naše vrijeme: doživljeno, realno, ljudsko i zemaljsko vrijeme; kompleksno, kvalitativno, heterogeno, slojevito vrijeme; vrijeme u kojem ovo pišem i vrijeme u kojem ovo čitaš; vrijeme koje se neprestano razlikuje od sebe sama, čiji je tok sam zamah samorazlikovanja i mijene; to je vrijeme s kojim je započeo ovaj tekst i vrijeme s kojim će on završiti; i vrijeme u kojem on sada traje, dok biva pisan i iznova pisan; neprestano razlamano vrijeme koje uzdržava i mijenja i preobražava, i kad dođe čas sve satire svojim nezaustavljivim krilom. Ali to je istovremeno i golemo i blago vrijeme koje stvara sjenu, koje pruža hlad i zaštitu od zablješćujuće tiranije Ovoga Vremena. Upravo je to, takvo vrijeme “supstancija” koja razara “apstrakciju” kod Powysa. Upravo je to, takvo vrijeme paradoksalno nadmoćno prostoru i njemu ontološki prethodeće. U Poriusovoj konačnoj meditaciji o vremenu nalazimo izraz takvog pogleda na vrijeme (zadnje poglavlje romana, s naslovom “Cronos”):

“‘A što ako ima istine’, pomisli Porius, ‘u onoj neobičnoj ideji koju sam čuo od brata Ivana i koju je on, kako mi je jednom zgodom rekao, preuzeo od Pelagija (…) ideji da je vrijeme mnogo realnije od prostora i da bi ga se moglo nazvati začetnikom iluzije prostora?’ Tromo je podigao ispružene šake i zatim ih naglo opustio. Zbog nekog nejasnog razloga, pomisao na vrijeme, taj alter-ego krivodoumnoga Krona kao tvorca svekolike dragocjenosti i ljepote sadržane u prostoru, ako već ne i prostora samog, ta pomisao koja je prkosila mišljenju tolikih strogih i neumoljivih metafizičara, prožela ga je nekim zanosnim, toplim ljudskim zadovoljstvom.” 

Porius će, doduše, na kraju odbaciti to gledište, kao i ono suprotno o apsolutnom karakteru prostora, te će zaključiti, anticipirajući Kanta, da su i vrijeme i prostor “samo uvjeti da postoji bilo što” a ne “stvari po sebi”⁷. Ali iz toga ne bi trebalo izvesti da je i sam Powys došao do tog zaključka. Powys nije bio filozof, a najmanje je pak bio metafizičar. Postizanje konačnih zaključaka nije njegov zanat, kao što nije zanat ni zadatak nijednog pravog romanopisca i nijednog pjesnika. Svi njegovi likovi u određenoj su mjeri njegov alter-ego, i Porius ne čini iznimku. Svatko imalo bolje upućen u Powysa zna da sam Powys ne zauzima konačno stajalište, ne pristaje konačno ni uz koju doksu, kao što ni Porius nakraju ne zauzima ni Merlinovu ni Henogovu stranu; a netko tko je upućen u Powysa još malo bolje zna da je on često, u temeljnim metafizičkim pitanjima, istovremeno na obje strane i ni na jednoj od njih, da se neprestano klati između njih i da je ta klatnja, to lelujanje između suprotstavljenih i nepomirljivih vizija života i svijeta jedna od temeljnih dinamika cjelokupna njegova čarobnjačkog pisanja-mišljenja.⁸ No, ono što je ovdje najvažnije primijetiti jest to da, protivno Knightu, “dijalektika” prostora i vremena kod Powysa ne ide, osim prividno, u smjeru prevage prostora, već upravo u obrnutom smjeru. Vjerojatno najpouzdanije, i zacijelo najljepše svjedočanstvo tog usmjerenja otkrivamo u drugom Powysovom povijesnom romanu, također napisanom u doba Poriusa – romanu The Brazen Head, objavljenom 1956. Njegova je radnja smještena u kasniji srednji vijek, u 13. stoljeće, i temelji se na priči o naprednom fratru Rogeru Baconu i njegovu mehaničkom izumu Mjedene Glave sposobne odgovoriti na svako pitanje koje joj se postavi. Osim Bacona, drugi glavni likovi tog napetog romana uključuju sv. Bonaventuru i sv. Alberta Velikog. Powys uvelike prati nekoć čuvenu dramsku adaptaciju te priče od šesnaestostoljetnog pisca i dramatičara Roberta Greenea, Friar Bacon and Friar Bungay, i zaključuje svoj roman vlastitom preoblikom rečenice kojom Greeneova drama završava. Tu rečenicu izgovara Mjedena Glava neposredno prije svog uništenja, i ona kod Greenea glasi: “Time is – Time was – Time is past”. U prijevodu: “Vrijeme jest – Vrijeme je bilo – Vrijeme je prošlo”. Što se tiče Powysa i The Brazen Head, osamnaesto poglavlje romana, koje nosi naslov “The Vigil”, završava monologom sv. Alberta Velikog nakon jezivog doživljaja, izazvanog prisutnošću Mjedene Glave, “potpuno praznog Prostora, bez granice i bez kraja”. Taj je Prostor ovdje izričito poistovjećen s “golemom rastućom masom crnosivkaste tvari koju Aristotel zove ‘hule’ i koju su filozof i više njegovih učenika smatrali vječnom, neuništivom i bez početka, a koja ga je sada okruživala sa svih strana”⁹. Završni monolog kölnskoga sveca i filozofa glasi ovako:  

“Tada prozbori sebi samom, mirnim i tihim glasom: ‘Alberte, stari druže, nema potrebe da budeš ovako sam u Prostoru. Zaboravio si ono što nijedno stvorenje nikad ne bi smjelo zaboraviti. Zaboravio si da postoji i Vrijeme.’ I čim je pomislio na Vrijeme – Vrijeme sposobno smanjiti Prostor mjereći njegove dijelove, Vrijeme sposobno unazad se sjetiti svega što je čovjek bio ili je mogao biti, Vrijeme sposobno unaprijed zamisliti što će god čovjek biti ili što će moći biti, Vrijeme koje je naše prijateljsko i uobičajeno boravište, Vrijeme koje je pripadalo našim očevima prije nas i koje će pripadati našoj djeci poslije nas, Vrijeme koje nas odijeva svojim poznatim ruhom i hrani nas kruhom i vinom, Vrijeme koje nam daje postelju na kojoj možemo spavati, Vrijeme koje nam daje šator pod koji se možemo skloniti i vatru uz koju se možemo ugrijati – čim je Albert tiho izgovorio te riječi, govoreći sam sebi, ponovo se zatekao u oružani Tvrđave, ponovo sa svojim najdebljim jastukom stiješnjenim pod vratom, ponovo s palucajućim okrvavljenim slovima Parthenogenesis što lebđahu u mraku između njega i Mjedene Glave.”  

Kao i gore citirani dio Poriusa, i ovaj ulomak iz njegovoga drugog povijesnog romana pokazuje u kojoj je mjeri vrijeme kod Powysa humanizirano.¹⁰ Kod njega, vrijeme postaje spas od bezličnog, jednolikog i homogenog, apstraktnog, mehaničkog, dehumanizirajućeg, monstruoznog svegutajućeg Prostora, koji prijeti smrviti svaki vremeniti život pod žrvnjem svoje beskonačnosti i svoje indiferentnosti, svoje neljudske hladnoće, težinom svoje neupitne i tiranske nadmoći. Powysovo vrijeme je doista slabo vrijeme, ali u njegovoj slabosti počiva njegova snaga. U njegovoj neznatnosti počiva njegova veličina. Jedino to zemaljsko i ljudsko vrijeme ima moć, sposobnost, vrlinu, zahvaljujući toj svojoj slabosti i toj svojoj malenosti, toj svojoj neuhvatljivoj taoističkoj mekoći i podatnosti, spojiti nebrojene eone prošlosti i nebrojene eone budućnosti s najkonkretnijom sadašnjosti, u jednom nunc koje uvjetuje i prožima i omekšava i uobličuje i relativizira i heterogenizira i osmišljava svako hic. To je potpuno promaknulo Knightu. I to uvelike rasvjetljuje samu srž Poriusa i Powysovih kasnijih djela. No, još dublje i još važnije, to rasvjeljuje i samu srž Powysove “životne filozofije” čiji je Porius vrhunski izraz i dramatizacija. Powys je nazvao tu svoju “filozofiju” elementalizam. Koliko god ta riječ mogla zvučati neobično i misteriozno, radi se zapravo o skupu sasvim praktičnih metoda za bolje “hrvanje s ludim, divljim, zastrašujuće čudnovatim kaosom života kakav se očituje u tragikomičnom teatru naših svakodnevnih poslova, trpljenja i zadovoljstava”, kao što je Powys na svoj karakterističan način opisao vlastiti koncept “filozofiranja” u knjizi – također poznom djelu, također napisanom “usporedo” s Poriusom – s naslovom In Spite of i podnaslovom A Philosophy for Everyman. Na samom početku tog sočnog, besprimjernim humorom prožetog eseja, objavljenog 1953., Powys izričito napada modernoznanstveni pojam prostora-vremena kao nešto protivno samoj ljudskoj prirodi:

“U tome pitanju za našu se ‘ljudsku, suviše ljudsku’ metodu filozofiranja pojavljuje vrlo zanimljiv problem. Mislim na razliku između filozofiranja pomoću svojevrsna ‘fiziognomskog oka’ koje je prakticirao, ako je vjerovati Spengleru, Goethe, i čisto ‘matematičkog oka’ kojim Einstein dolazi do svojih zaključaka. Na temelju naših neposrednih tjelesnih opažaja mogli bismo razložno zaključiti da je zemlja po kojoj hodamo ravna; ali različiti prirodni procesi rasuđivanja, promatranja i analogije pomoću kojih smo naposljetku došli do toga da je smatramo okruglom zacijelo se nisu suviše odmaknuli od onoga što bismo mogli nazvati poetskim common senseom goeteovskog ‘fiziognomskog oka’. No, prema metodi filozofiranja koju zastupam, posve je drukčija stvar kada nas se u skladu s Einsteinovom maksimom nuka da prestanemo smatrati dubine prostora koji nas okružuje kao nešto što se pruža naokolo bez kraja ili granice, i da umjesto tog prirodnog, poetičnog, zdravorazumskog osjećaja neograničenog koji nas je, barem počevši od Galilea, obavijao beskonačnim tajanstvom, iznad ulaznih vrata naše nove akademije uklešemo riječi: ‘Relativitet je Zakon Života.’ Tako nam matematički stručnjaci pokušavaju uskratiti nešto aktualnije i opipljivije od svake božanske prisutnosti, naime veliko, silno oslobođenje od svake zemaljske i nebeske opresije i od svakog svjetovnog autoriteta koje stoji na raspolaganju i najnižima, najjadnijima, najslabijima, najnedostojnijima, najbeznačajnijima među nama, najvećem ljudskom oslobođenju pored sna i smrti, a koje je beskonačna pozadina prostora i vremena.”¹¹  

Ovdje treba istaknuti ponajprije jedno. To je da kad Powys govori o “beskonačnom” i “neograničenom”, on očito ne misli ni na kakvu znanstveno ustanovljivu, “objektivnu” činjeničnost, već na “subjektivni” doživljaj. Njemu je zapravo svejedno je li prostor “doista” lišen međa, je li ekspanzivan ili nije, proteže li se u ovakvim ili onakvim krivuljama i na koji način i u kojim uvjetima to čini. Njega zanima samo ljudska dimenzija prostora, odnosno prostor dotaknut, preobražen vremenom. Kod njega, doživljajno ima potpunu prednost pred mjerljivim i “neograničeno” je ustvari istoznačno s “neograničivim”.¹² To je razlog zbog kojeg su u ovom zadnjem citatu Powysovi prostor i vrijeme usko povezani, za razliku od njihovih metafizičkih razdvajanja i personifikacija u fantastičnim pripovijestima, ali su usko povezani na način oprečan njihovu spoju u maskulinom einsteinovskom prostoru-vremenu. Kod Powysa, trebalo bi dakle govoriti prije o vremenu-prostoru, jer, ma što tvrdio preozbiljni Knight, vrijeme, ženski element, nadmoćan je i “viša je kategorija” od apstraktnog prostora, muškoga elementa. To potvrđuju među ostalim i još mnoge stranice In Spite of, ponajpače nadahnuti ulomci poglavlja s naslovom “In Spite of Class”, gdje Powys zagovara “poetski” nasuprot “doktrinarnom” pristupu stvarnosti (napominjući, i opet, da su znanstvene doktrine opasnije, dogmatičnije i tiranskije od religijskih):

“Čini se da postoji neki zakon Prirode zbog kojeg samo teme koje su vrlo dugo, dapače, kao što se kaže, ‘od pamtivijeka’ bile povezane s ljudskim životom na zemlji, teme kao što su ljubav i rat i san i rođenje i smrt i pranje i pokapanje i jedenje i pijenje, i koje su povezane s četirima starim elementima – zaboravite uranij i radij! – teme koje imaju veze sa zemljom, zrakom, vatrom, vodom i trima zemaljskim oblicima života koje nazivamo životinjskim, biljnim i mineralnim, da samo takve teme imaju moć nadahnuti ono što nazivamo poetskim raspoloženjem i postati ono što nazivamo poezijom. Je li nešto privlačno ili odbojno, ljupko ili neprivlačno, potpuno je irelevantno za majku Muza. Važno je samo jedno – duga, duga, duga asocijacija s ljudskim životom na zemlji. ‘Svjetlo koje nikad nije sjalo na kopnu ili moru’ može biti bačeno na sve pojave i predmete koji su toliki stari da smo zaboravili njihov iskon. S druge strane, postoji mnoštvo lijepih stvari koje nisu postojale dovoljno dugo da bi u nama pobudile pravi poetski osjećaj. Majka Muza je pamćenje, pamćenje stare asocijacije, povezanosti koja je toliko stara da su njeni počeci izgubljeni. Da, krajnje odbojne i gadljive stvari mogu biti poetske iako u sebi ne sadrže ništa umjetničko, ništa pametno, ništa suptilno, ništa istaknuto ni znakovito. Kako poetske mogu biti stare krpe! Kako poetska može biti kravlja balega! Vatra i voda, kruh i meso, mlijeko i maslac, med i krv; sve te stvari i sve što je s njima povezano pripada elementarnoj dimenziji u kojoj samo suhe kosti ljudskog iskustva mogu uskrsavati neprestano iznova. To je zajednička cesta; i na mnogim sajmištima uz tu cestu, tako dobro poznatima da smo zaboravili kad smo ih prvi put vidjeli, susrećemo stare dječje pjesmice i braću Grimm.”     

Upravo to – tahvo doživljajno shvaćanje vremena i takvo osjećanje vremena u odnosu prema prostoru – razlikuje Powysov elementalizam od “inhumanizma” Robinsona Jeffersa, s kojim se isprva može činiti da ima sličnosti. Jeffersovo neljudsko potpuno je lišeno vremena, potpuno lišeno povijesti. To je korjenito detemporalizirani i dehumanizirani beskonačni Prostor: Kamen i Pacifik, zagušljivi beskraj u kojem je čovjek satrven, odvrgnut od “zemaljskih oblika života” koji su mu stoga neprijateljski. U tome Prostoru nema mjesta za žensko, za kućevno, za razliku, tok i mijenu. To je statični, apsolutni, nemuzički Prostor bez pamćenja, čija je jedina poezija antipoezija. Jeffersova mržnja prema svemu što su ljudi ikad nazivali poezijom znakovita je, kao što je znakovit i fakat da je Jeffers od svih modernih pjesnika pjesnik najizrazitije znanstvenog nadahnuća. Njegov Kamen nije Powysov tajanstveni, sakramentalni kamen, biće kojem se može čak i moliti, već je to mrtvi i mrki, satirući Granit; a njegov Pacifik zapravo je samo pustinja isušenog vremena. Kod Jeffersa elementi ne oblikuju ljudsko neograničeni prostor, odomaćen prožetošću vremenom i podvrgnutošću vremenu, koji bi zahvaljujući tome tvorio “prirodno boravište čovjeka”, prostor “pun božanstava”, čarobni i živi odsječak majke zemlje. Upravo suprotno: Jeffersovi elementi su stihije koje razaraju čovjeka, oduzimajući mu sve što ga čini čovjekom i podlažući ga granitnom zakonu mužjačkoga Objektiviteta. U takvom prostoru-vremenu, u kojem je vrijeme potpuno zatomljeno prostorom, ugušeno u skamenjenoj Vječnosti, nikakvo zlatno doba nije moguće. Ono ne samo da je, u toj neljudskoj i protuljudskoj viziji, nemoguće, već je i opsjenarska i opasna iluzija.  

Usporedba, pred istekom ovoga teksta, između Powysa i Jeffersa nipošto nije slučajna. Jer temeljna činjenica, koju ne treba zaboravljati i na koju neprestano valja ukazivati, jest to da su Jeffersova vizija i njoj slične vizije pobijedile Powysovu. Da je vrijeme dimenzija prostora pobijedilo vrijeme roditeljicu prostora. Da je matematički pristup pobijedio poetski pristup. Da je svemirska kronotopija pobijedila zemaljske kronologije. Da je Einstein pobijedio Bergsona. Kao i obično, muško, apstraktno, apsolutno pobijedilo je žensko, konkretno, relativno – ono istinski relativno koje relativizira sve, uključujući apsolutističke relativitete. No, u vrijeme u kojem živimo imamo čast biti svjedoci otkrivanja što su te pobjede doista značile, što su one zapravo bile. Tako, otkriva se da se poezija, “oslobodivši se” od svega što ju je sputavalo, napose od tradicionalnih poetika, pretvorila više-manje u neodgovorno bulažnjenje. Tako, otkriva se da se znanost, “oslobodivši se” od svega što ju je sputavalo, napose od tradicionalne religije, pretvorila više-manje u kult Tehnike. Tako, otkriva se da se kultura, “oslobodivši se” od svega što ju je sputavalo, napose od tradicionalnog obrazovanja, pretvorila više-manje u zabavu intelektualaca. Tako, otkriva se da se društva, “oslobađajući se” od svega što ih sputava, napose od tradicionalnih morala, pretvaraju u strogo nadzirane mravinjake. To su te velebne pobjede, koje se još obilježavaju i proslavljaju u memorijalnim centrima lišenim memorije širom svijeta. Ali Powys je izniman među književnicima svoje generacije i po tome što je, izgleda bistrije i pouzdanije od drugih, znao da su to jalove pobjede. Onkraj svakog uskovidnog optimizma, onkraj svake progresističke iluzije, Powys je svojim taoističko-svetopavlovskim duhom znao da slabo naposljetku pobjeđuje jako, da neznatno naposljetku pobjeđuje veliko, da ludo naposljetku pobjeđuje normalno, da život naposljetku pobjeđuje smrt. Da vrijeme naposljetku pobjeđuje prostor. Dok čitamo Poriusa iz našeg dijela vremena, osluškujući njegove glasove iza zida nataložene prošlosti, imamo dojam da je njegov pisac vidio u budućnost, možda ne dublje, ali svakako dalje od većine onih koji su pisali u njegovo doba. Najzad, on je vidio i znao da povijesnofantastični romani naših života nemaju konačnog završetka, da su oni krajevi koji su uvijek novi počeci potpuno drukčiji od očekivanih, i neiskazivi. Roman The Brazen Head autor je zaključio varijacijom Greeneove rečenice, koju na kraju drame izgovara Mjedena Glava. Ta Powysova varijacija glasi: “‘Time was‘, it said. ‘Time is‘, it said. ‘And time will –”. U prijevodu: “‘Vrijeme je bilo, rekla je. ‘Vrijeme jest‘, rekla je. ‘I vrijeme će –”. Vrijeme će – što? E, pa, upravo to nije kazano. Upravo nam to nije dano znati. Upravo to, nasreću, nikom nije dano predvidjeti. Ni najoštrijem oku, ni najusavršenijoj sondi nije dano proniknuti u tmine zemaljskog vremena, u tajne namjere Krona koji spava u utrobi Geje ili luta po njenim skrivenim stazama, pronoseći zlatno doba. Nitko ne može znati dana ni časa kada će vrijeme učiniti svoje, ni na koji će način to učiniti. Nitko ne može znati da ono to ne čini na najiznimniji način upravo sada, u trenutku u kojem ovo pišem, u trenutku u kojem ovo čitaš. Nitko ne može znati da ono to ne čini iz trena u tren, potajno kao i uvijek, neopazice kao i uvijek, neumoljivo kao i uvijek, nitko čak ne može znati je li Myrddin ikad ponovo zaspao otkad ga je Porius probudio. Zato nitko ne može ni pretkazati kada će i na koji način biti oboreni, s kakvim nazubljenim kremenom uškopljeni, sadašnji bezlični, neprikosnoveni, nedodirljivi, neimenljivi, samopostavljeni, sveizjednačujući i sveujednačujući, svenormirajući i sveunormaljujući, antimisterijski i mizopoetski, kozmokratski superracionalni Despotizmi, koji sada izgledaju tako potentni i tako neoborivi. Izvjesno je samo to da će i njima kucnuti čas, kad-tad. A što se tiče sutrašnjice, naše sutrašnjice, one sutrašnjice koja se barem donekle može očekivati, jedino što se razumno može predvidjeti jest to da ishod, jednom kad ga bude, ne samo da će biti drukčiji od svih predviđanja nego i da će im biti upadljivo protivan.  

1.  Točnije, on je označen, od samog autora i u podnaslovu prvih izdanja, kao “Romansa iz mračnoga vijeka” (A Romance of the Dark Ages). U prepisci, Powys je isprva nazivao svoje djelo “romansom” i tek je s vremenom, vjerojatno pod pritiskom izdavača, počeo pisati o njemu kao o “romanu”. U izdanju iz 2007., koje neki smatraju najmjerodavnijim (ur. Morine Krissdotir), označen je jednostavno kao “roman” – Porius: A Novel.
2. Kantovski pojam prostora neminovno je apstraktan i jalov, ma koliko ga Bahtin nastojao učiniti “oblikom realne stvarnosti”, uđuture s vremenom. Kasnije ću pokušati pokazati da ni tako koncipirano vrijeme, zbog te apriorne i neupitne sjedinjenosti s postvarenim prostorom, ne može biti drugo do postvareno i apstraktno, ma koliko ga se “dijalogiziralo” i “socijaliziralo”.
3. Upravo zbog te esencijalne povezanosti s kroničkom dimenzijom, Powysova Geja nema mnogo veze sa znanstveničkim konstruktom koji su pod tim imenom u novije vrijeme popularizirali James Lovelock i Bruno Latour. No, još manje veze ona ima s patvorenim mitemom novodobnih stapatelja s Kozmosom.
4. Na primjer, s tim u vezi, u cjelokupnoj modernoj književnosti ne nalazim ništa slično ovoj rečenici iz 28. poglavlja (koja u prijevodu nužno gubi velik dio svoje magije): “U tom trenutku, kad se osim slabašnog žuborenja vode više ništa nije moglo čuti osim onih bezglasnih noćnih zvukova, koje bi bilo sposobno identificirati – mjesečina tu ne bi ništa pomogla – jedino usredsrijeđeno uho čija bi osjetljivost nadilazila ne samo čulo čovjeka nego i svake ptice ili zvijeri, onih zvukova koji bi mogli dolaziti od rovki dok kopkaju zemlju svojim grabežljivim pandžicama, ili mladih daždevnjaka dok tromo mile k površini vode gonjeni neodoljivim potiscima Erosa, ili od hrastovih češera dok padaju u budnu travu netom oslobođeni svoga najmekšeg praha, ili od rasprskavanja mjehurića među šašem, ili od svijenih listova što se opuštaju pod toplim tijelima usnulih ptica tijesno priljubljenih uz grane, ili od noćnog leptira koji polijeće gonjen žeđu za posljednjom slatkom kapi kakve u mraku skrivene, napola ispijene bobe, čiji neopisivi prhut unatoč svojoj neopisivosti ipak zaslužuje da ga se nazove zvukom, u tom trenutku naime, izuzev žuborenja vode i tih povremenih muklih glasova što ih proizvode stvorovi noći, ono što je okruživalo Poriusa bila je potpuna i gusta tišina kakva obavija pramac broda nasukanog u lednjaku.”
5. Knight, koji nekoliko stranica prije govoreći o Powysovom romanu The Brazen Head prekorava Powysa zbog onoga što mu se čini pomanjkanjem, u tome djelu čija se radnja odvija u srednjovjekovnim utvrdama i samostanima, njegova uobičajenog smisla za humor, u slučaju Up and Out ne primjećuje bjelodani i pravi karakter te pripovijesti – ne primjećuje da je posrijedi čista zafrkancija. Ta bjelodanost postaje još bjelodanijom ako se uzme u obzir da je pripovijest posvećena Louisu Wilkinsonu, starome Powysovom drugu čuvenom po raskalašenosti i ljubavi prema svakovrsnim bizarnostima, u odnosu s kojim je Powys imao potrebu – kao što pokazuje njihova prepiska – dati maha svome prirođenom mentalnom ekshibicionizmu. U strastvenoj potrazi za okultnim i ezoterijskim elementima kod Powysa, Knight je previdio taj humoristični aspekt Powsovih fantazija. Ali i obrnuto, i još ozbiljnije, promaklo mu je ono što u njima nije humoristično, već je doista ozbiljno i bitno i znakovito: motiv vivisekcije. Vivisekcija je jedan od starih, temeljnih i sveprisutnih Powysovih “toposa”, ali u tim poznim luckastim pričama ona stječe puninu svoje simboličke i ideološke snage. Posebno u Up and Out, gdje je problem vivisekcije, na samom početku personificiran u bezimenom Biću koje Rhithi objašnjava kako je vivisekcija plod “beskrajne želje za znanjem po svaku cijenu”, eksplicitni pokretač čitave radnje. Ali i u svim drugim kasnim fantazijama vivisekcija ima središnju i nezanemarivu ulogu. Za Powysa, taj napad na život u znanstvene svrhe bio je nužni rezultat i sam simbol te “beskrajne želje za znanjem po svaku cijenu” koja karakterizira moderno (a danas, kada je znanost izgubila sva obilježja kontemplativnosti podvrgnuvši se čisto tehničkim svrhama izgleda i sve više jedino moguće) znanstveno pregnuće. Knight na kraju svoje knjige uzgredice primjećuje da je Powys bio “tvrd prema znanosti”; ali ne primjećuje u kolikoj je mjeri njegova tvrdoća bila važna, odsudna za Powysa i cjelokupno njegovo stvaralaštvo, a onda, posljedično, i odsudna za naše ispravno shvaćanje same biti tog stvaralaštva. Da je Knight uspio pročitati i njegove posljednje, postumno objavljene fantazije (Three Fantasies, 1985.), vjerujem da bi stavio veći naglasak na taj problem. No, već i na samom početku Powysovog Rabelaisa, koje je od svih njegovih djela “najprogresivnije”, protkano nepokolebljivom vjerom u napredak ljudske vrste i bolju budućnost – i koje djelo jest spadalo u opseg Knightovih analiza – nalazimo sljedeću tvrdnju: “Najveća opasnost za humani, razborit, tolerantni ljudski život nije toliko okrutnost Religije, iako ta stara Inquisitrix još nije posve mrtva, koliko nehumanost i bezdušnost Znanosti s njenim zastrašujućim motom: ‘Eksperiment po cijenu svake žrtve.'” Sve ukazuje na to da je Knight, unatoč svojoj neupitnoj tankoćutnosti i oštroumlju, u toj vitalnoj stvari pripadao golemoj većini tadašnjih intelektualaca i pisaca koji, za razliku od Powysa, nisu uviđali ili nisu htjeli uvidjeti pravu prirodu, moć i opasnost tehnoscijentističke antireligije u procesu njezine preobrazbe u novu Religiju.
6. Već je to metafizičko-mitološki prostor koji ima više veze s drevnim pojmovima apeiron i aither nego s modernim “vakuumima” i “zakrivljenostima”: kao što pokazuje, na sasvim izričit način, Powysovo djelo Homer and the Aether (1959), gdje je Eter prikazan kao nadvremenito ali i s vremenom bitno povezano Biće koje je nadahnulo Homera da spjeva svoje epove.
7. Za Powysa je i inače karakterističan taj “psihološki anakronizam”: dok se zadubljuje u njegove povijesne romane, smještene u srednji vijek, čitalac će nerijetko imati dojam da su njihovi arhaični likovi temeljito iščitali ne samo Kanta nego i Nietzschea i Freuda. No, u njegovu slučaju to se nipošto ne pokazuje slabom stranom, niti je riječ o slučajnoj omašci. Powys je bio krajnje lucidan pisac. Taj “psihološki anakronizam” spadao je u njegovu metodu izazivanja spomenute senzacije sadašnjosti-u-prošlosti, i on je smatrao da stvaranju tog doživljaja, toj “magiji”, mora biti podređena sva romanopiščeva tehnika. Gledajući unazad, njegov se stav i njegova praksa pokazuju izrazito nadmoćnom uzusima suvremenih sastavljača povijesnih romana, koji u svojoj brizi za psihološku i historijsku akuratnost proizvode mahom papirnate, bezdušne pa onda i potpuno nevjerodostojne likove. Dovoljno je usporediti, na primjer, Ime ruže Umberta Eca s bilo kojim od triju Powysovih povijesnih romana da bi se to jasno uvidjelo. Ono što ovdje pokušavam pokazati jest da se ta Powysova romaneskna magija temelji na osobitom osjećaju vremena i povijesti – više nego na nekom čisto pojmovnom, apstraktnom konceptu vremena – i da se taj osjećaj bitno kosi s totalnom konceptualizacijom vremena i kvantifikacijom povijesti što ih nameću moderne “humanističke” znanosti, nasljednice tradicionalnih metafizika, kalkirane prema modernim “prirodnim” znanostima koje su te metafizike uništile.
8. U svojim osobnim dnevnicima Powys redovito sebe naziva “trskom koja piše”. Posrijedi je, dakako, aluzija na Pascalovu čuvenu definiciju čovjeka kao “trske koja misli”. Svi koji od Powysa pokušavaju izmamiti konačne teoretske pozicije i prikovati ga za neku stalnu i nepromjenjivu doksu zanemaruju to ključno svojstvo svakog istinskog umjetnika riječi.
9. I stoga neodoljivo podsjeća na Vječnost u Up and Out.
10. I sam Knight iznosi, u samom zaključku svoje knjige, prodornu i važnu primjedbu: “Unatoč svim elementalnim i okultnim inkluzijama njegova djela, Powysa se može i treba nazvati velikim humanistom.” Knight odmah potkrepljuje tu tvrdnju sjajno odabranim dugačkim odlomkom iz Powysove knjige The Meaning of Culture. Svi koji su Powysa osobno poznavali isticali su njegovu ljudsku srdačnost i blagost, i još nebrojene stranice njegovih knjiga zrače vedrim, nepatvorenim, originalnim humanizmom. Powys je jedan od krajnje rijetkih autora koji je čak umio izraziti svoju vjeru u Napredak Čovječanstva a da ti izrazi nisu zvučali, i ne zvuče ni danas, šuplje i glupavo. Njegova spomenuta, veličanstvena i besprimjerna knjiga o Rabelaisu, objavljena 1948. i pisana tijekom 2. Svjetskog rata, koju je Béla Hamvas (na temelju probnih otisaka koje mu je njezin autor poslao poštom) u pismu Károlyu Kerényiju 1947. proglasio “jednom od najvećih inicijacijskih knjiga na svijetu”, mogla bi se bez poteškoće opisati i kao jedna od najvećih humanističkih knjiga ikad napisanih. Knjight je bio svjestan svega toga i to je prikladno istaknuo. No, pitamo se što ga je spriječilo da uvidi da je taj humanizam najtješnje povezan upravo s Powysovom fasciniranosti vremenom i vezom koju koju je on doživljavao između vremena i čovještva – vezom koju Knjight zapaža i čiju važnost naglašava kad govori o The Brazen Head.
11. 2. poglavlje, “In Spite of Experts”.
12. Uzgred budi primijećeno, Powysovo shvaćanje neograničenosti prostora znakovito se poklapa s onime koje je Edgar Allan Poe izložio u Eureki, izričito subjektivizirajući i relativizirajući naš pojam neograničenosti, te ga dovodeći u vezu s moći imaginacije: “Postaje jasno da kad upotrebljavam izraz ‘neograničenost prostora’ ne želim navesti čitaoca da usvoji nemoguću ideju apsolutne neograničenosti. Ukazujem jednostavno na najveću pojmljivu protežnost prostora – nejasnu i fluktuirajuću oblast, koja se katkad smanjuje, katkad povećava, ovisno o promjenjivim silama imaginacije”, tvrdi Poe na početku svoga djela. I sve do njegova kraja on temelji svoju poetsko-znanstvenu argumentaciju na onome što bi većina onih koji sebe smatraju visokoobrazovanima danas doživjela kao “subjektivistički pristup”, nelegitimno i neznanstveno gledanje koje činjeničnu spoznaju podređuje subjektivnim fantazijama. Bez sumnje, kad prosječni današnji čitalac naiđe na rečenicu poput “Poezija i Istina su jedno te isto” postaje odmah nesposoban dati ikakvu spoznajnu vrijednost takvom tekstu, i nužno mu promiče suptilno razlikovanje koje Poe utvrđuje u nastavku između “površinske simetrije oblika i kretanja” i “bitne simetrije principa koji ih određuju i njima upravljaju”, suprotstavljajući se time zastarjelim poimanjima stabilnosti svemira i pretpostavci o postojanju etera, da bi zatim prešao na sasvim – za njegovo vrijeme – suvislo znanstveno razmišljanje o Enckeovom kometu i njegovu gibanju oko Sunca, Keplerovim zakonima, principu privlačnosti i odbojnosti na atomskoj razini te načelno bezbrojnom mnoštvu galaksija. Ono na čemu se zapravo temelji Poeova refleksija jest prihvaćanje nerazdružive isprepletenosti fizičkog s metafizičkim, prirodnog s moralnim, kozmičkog s ljudskim, konceptualnog s perceptivnim, činjeničnog s imaginativnim, te konzistentno isticanje tog jedinstva u skladu sa starodrevnim načelom, koje do devetnaestog stoljeća nitko nije ozbiljno dovodio u pitanje, sažetim u maksimi scientia sine conscientia: ruina animae (“znanost bez savjesti je propast duše”). Iako je Powys dobro poznavao Poeove pjesme i s divljenjem pisao o Poeu kao pjesniku, ne vjerujem da je ikad imao strpljenja pročitati Eureku; i siguran sam koliko to mogu biti da se ovdje ne radi o izravnom utjecaju. Razlog zbog kojeg spominjem njihovo “poklapanje” u ovome pitanju jest to što mi se čini da ono može baciti zanimljivo svjetlo na preobrazbu, logičnu i nužnu, kasnije einsteinovske i posteinsteinovske metafizike lišene fizike – preobrazbu prouzrokovanu upravo nasilnim razdvajanjem fizikalne sfere od svih drugih – u metafiziku krajnje dogmatičnog tipa. Osim toga, adekvatno prelomljena zraka tog istog svjetla mogla bi obasjati i samo porijeklo te nove fizikalne metafizike u Kantovoj filozofiji, čijom kritikom Eureka i započinje. Ne bi bilo naodmet ukazati, u korist spomenutoga današnjeg čitaoca željnog dodatne naobrazbe, ni na to da sve do polovice dvadesetog stoljeća kritika objektivističkoga shvaćanja prostora i vremena nipošto nije bila povlastica pjesnika, umjetnika i inih “maštara”. Tako je na primjer Émile Durkheim, neumoljivi poklonik i branitelj nove “objektivne znanosti”, utemeljitelj sociologije kao znanstvene discipline, na samom početku svoga prijelomnog djela iz 1912. Les formes élémentaires de la vie religieuse osjetio potrebu kritizirati kantovsko shvaćanje te istaknuti nužno “društveno” (odnosno “subjektivno”) porijeklo svih naših predodžbi vremena i prostora.