Vjerojatno je teško naći dvadesetostoljetnu ličnost s tako nemilom posmrtnom sudbinom kao što je Mohandas Karamchand Gandhi, poznat u svijetu i dalje uglavnom kao Mahatma, “Velika duša”, a u Indiji još i kao Bapu, “Otac (nacije)”. Dakako, u skladu s uobičajenim razvojem stvari i neizbježnom kritičkom retrospektivnosti novih naraštaja, i mnoge druge nekadašnje moralne ikone s vremenom su ponešto izblijedjele, ili čak opasno potamnjele – uključujući Mandelu i, u najnovije vrijeme, doktora Kinga. Ali Gandhi je ovdje upravo primjeran slučaj, jer je njegovo padanje u nemilost u očima mlađih sudaca prošlosti najstrože proporcionalno njegovoj nekadašnjoj slavi. Koja je bila doista besprimjerna. Iako mu ni za života ni poslije nije manjkalo otvorenih i oštrih kritičara, Gandhi je sve do smrti i još više desetljeća nakon nje ipak uživao univerzalno poštovanje ili barem obzirnost, ako ne kao “svetac svoga doba” i moralni autoritet, onda barem kao oštrouman političar koji je udario neke od temelja novom socijalnom aktivizmu i emancipacijskim politikama. Zapravo, njegov je sjaj počeo ozbiljnije tamniti prilično kasno. I, kao što je često slučaj u međugeneracijskim nesporazumima, za to su bili i jesu zaslužni ponajviše akteri proizašli iz ideološkog gnijezda koje je on sam savio.
Bez sumnje, to je još samo početak kraja; jer za rušenje tako visoke zvijezde potrebno je više vremena i udruženiji napor. Zasad, gandizam je još živ barem na površini. Mnogi borci za društvenu pravdu i dalje se pozivaju na njega. Njegovo je ime bilo evocirano i na trgu Tahrir i u većini kasnijih “occupy” prosvjeda. Tu i tamo se još čak nađe pokoji aktivist s parolama o mijenjanju sebe i svijeta ili majicom s njegovim likom. Još prije desetak godina, poznati propalestinski intelektualni aktivist Norman Finkelstein održao je niz predavanja o njemu, ukazujući na njegovu političku aktualnost i dičeći se time što je temeljito pročitao njegova sabrana djela, za što je i posvjedočio 2012. objavljivanjem knjige o njemu, koja je remek-djelo učenjačke akribije. Ali sve to su, smatram, samo posljednji trzaji slave, atavistički bljeskovi koji najavljuju konačnu eklipsu. Nad Mahatmino ime nadvijaju se nezadrživi oblaci sumnje, stvoreni zahuktalim osvještenjem progresivnih mislitelja i misliteljica što unazad dva desetjeća sve više otkrivaju diskrepanciju između uvriježenog “mita o Gandhiju” i surove, šokantne stvarnosti. Sukus te stvarnosti počiva u činjenici, znanoj oduvijek ali zataškavanoj prihvaćenim idejama i propagandom, da je Gandhi usprkos naprednosti svojih političkih ideja bio okorjeli konzervativac, čovjek koji je čitavu svoju politiku kao i čitav svoj život gradio na zaostalo religioznom pogledu na svijet.
Čak je i navedeni prof. Finkelstein izrazio stanovite zadrške u tome pitanju. Ne znam ima li ih i dalje, jer odavno sam prestao pratiti njegov rad. Ali sudeći prema živahnoj prepisci koju sam u to doba – doba njegovih gandijevskih preokupacija – s njime vodio, on i dalje smatra kako je Gandhijeva religiozna misao potpuno sporedna za ono što ostaje upotrebljivo od njegove političke misli pa ju se može, štoviše treba zanemariti kao da ne postoji. Sav taj religiozni i moralistički mumbo-jumbo, sva ta cjepidlačenja oko prehrane i spolne čistoće, sva ta mistička naklapanja samo su nesretna koprena koja priječi da vidimo ono bitno: Gandhijeva misao je duboko radikalna i subverzivna, i može se učinkovito upotrijebiti za sve današnje pokrete otpora, posebice pak za borbu protiv države Izrael. Koliko sam god svome korespondentu pokušavao ukazati na višestruku problematičnost takvog stava, on je nepokolebljivo držao svoju poziciju. To je razlog zbog kojeg sam uvjeren da i dalje misli isto što je mislio tada. Ljudi njegovog soja rijetko se kad supstancijalnije mijenjaju. To su oni radikalno dosljedni intelektualci, kao od umskih stijena odvaljeni, kojima Sjedinjene Države osobito imaju blagoslov obilovati. Nije nimalo iznenađujuće što je prof. Finkelstein intelektualno i moralno čedo prof. Chomskog.
Ali najskorašnjiji, a i najgušći i najcrnji antigandijevski nimbus dolazi od žene, koja usto ima prednost biti Gandhijevom sunarodnjakinjom te jednom od najvećih novih atrakcija globalne intelektualne ljevice. Arundhati Roy već nekoliko godina vodi neumoljivu vojnu protiv Gandhija, osobito svojom knjigom The Doctor and the Saint, objavljenom 2017., te mnogim predavanjima i intervjuima na tu temu. Roy pokazuje, nasuprot prof. Finkelsteinu i njemu sličnima, koji se još nisu potpuno trgnuli iz mita, kako je religija itekako važna, esencijalna, za sve što se tiče Gandhija. Ona pokazuje, također temeljeći svoje istraživanje na savršeno provjerenim podacima i nepobitnim činjenicama, kako je onaj koji je od 1915. sveobmanjujuće nazivan Mahatmom zapravo bio ne samo promućurni i reakcionarni politikant nego i degutantni rasist i šovinist, bezobzirni laktaš i lažov, ratni huškač i imperijalist, ženomrzac i fašist, bigot i mučitelj. Slijedeći tu otkrivalačku nit, autorica dolazi do potresnog zaključka da je jedini pravi Gandhijev nasljednik, njegov istinski duhovni sin, njegov krajnji avatar, nitko drugi do Narendra Modi.
Nasuprot Gandhiju stoji, kao njegova sušta suprotnost, Bhimrao Ramji Ambedkar. Sve što Gandhi nije bio, ovaj je bio i obrnuto. Dobri doktor nasuprot zlom svecu. Jedan od glavnih razloga, ako ne i glavni, zbog kojeg se Indija našla u situaciji u kojoj se našla, zbog kojeg je moguće da njome konačno zavlada jedan Modi, jest to što je svetac svojim spletkama bacio u sjenu omraženoga protivnika doktora (ekonomije), autentičnog zagovornika socijalno ugnjetenih jer je to i sam bio po rođenju i nasljednom pravu. A sve je to svetac uspio jednostavno zahvaljujući svemoćnom čarobnom štapiću kojim je raspolagao – tradicionalnoj hinduističkoj religiji kojom je bio opsjednut, i koju je umio vješto upotrijebiti u svoju korist odnosno korist klase bogatih skorojevića iz viših kasta s kojima je šurovao. Dok je, na suprotnom polu, dr. Ambedkar, briljantan i napredan um obrazovan na Columbia University (autorici je to čini se posebno važno istaknuti), bio gurnut u stranu, omalovažen i zapriječen u svom revolucionarnom djelovanju, sve dotle da je njegovo glavno djelo, neodržani govor iz 1936. Annihilation of Caste, iako štampano i svim Indijcima poznato po čuvenju, još i danas nenabavljivo u javnim knjižarama Indije (ali od 2016. na svu sreću nabavljivo preko Amazona, u osuvremenjenom izdanju s dugim uvodom A. R.).
Tako će dakle šarmantna Keralka, na zadovoljstvo i uz pljesak prosvijećene javnosti. Taj uspjeh sasvim je razumljiv i zaslužen, ne samo s obzirom na njezin nepatvoreni šarm nego i s obzirom na generalnu razinu i interese te javnosti. Osim toga, na stranu i s prirođenim individualnim obdarenostima i s kolektivnijim tendencijama vremena, tko je danas ovlašteniji govoriti o Indiji od nje? Ona možda nije potpuno objektivna u svojim prosudbama, ali tko je? Sigurno je vjerodostojnija od onih jadnika koji Indiju i dalje povezuju s Gandhijem i za koje je ona sinonim, kao što se Roy voli našaliti, za “vegetarijanstvo, yogu, backpackere, misticizam i Beatlese”. To što njezin prikaz bode u oči svojom karikaturalnošću, to što su njezini likovi ocrtani u bezmalo infantilnom vesternskom kontrastu, to što je njezino korištenje podataka i citata najblaže rečeno selektivno, sve je to zanemarivo zbog višeg cilja kojem se teži, a koji je onaj pružanja otpora krvožednom hinduizmu i očuvanja sekularne indijske demokracije. (Za manje obaviještene, možda nije naodmet pripomenuti da, kao i za njezinog gurua Ambedkara, i za Roy demokracija označava određeni tip državnog socijalizma). Ona je upila aktivističku matricu doslovce s majčinim mlijekom, i dobro zna da je u borbi protiv neprijatelja nužno koristiti se svim raspoloživim demokratskim sredstvima. Jer, kao što je i sama nedavno pjesnički ustvrdila, “naša bitka za ljubav mora se voditi militantno”.
I itekako se vodi. S rastućim uspjehom, uz sve veću potporu svih arsenala internacionalnog tehnokapitalizma. Koji omogućuju među ostalim i da se posve nenasilno, ne ogrešujući se ni za dlaku o princip ahimse, rešeta po prošlosti i pamćenju. Kao što tenkove i kalašnjikove postupno zamjenjuju dronovi i slični mehanizmi ubijanja na daljinu, tako je i u vođenju drugih bitaka za ljubav došlo do bitnih promjena: manifestacije i debate polako zamjenjuje aktivizam na daljinu, iz vlastite sobe ili predavaonice, koji više nije sapet suviše materijalnim vremenskoprostornim ograničenjima. Pa može i neposrednije oblikovati svijest drugarica i drugova, ne morajući trošiti vrijeme i snagu na svladavanje glomaznih i zarđalih retoričkih prepreka. Korona je u tome pogledu došla kao naručena. Odsada više nije potrebno ulaziti u beskrajne rasprave, pokretati čitav prosvjednički pogon kulturnih i obrazovnih mašinerija, dovoljno je steći dovoljan ugled među stručnjacima i dovoljno vješto “spamati” da bi se ostvario željeni cilj. Zato više nema potrebe ni za klasičnim ocrnjivanjem neprijatelja: ridikularizacija dostaje. Nasmiješeni čovječuljak u dhotiju, koji je sanjao o oslobođenju svoje zemlje od kolonijalističkog nasljeđa pružanjem moralnog otpora zapadnjačkom modelu industrijsko-tehnološkog rasta i s njime povezanog konzumerizma, u kojima je vidio najopasniji ostatak tog nasljeđa i najveću prijetnju, doima se, u doba Interneta i iPhonea, umjetne inteligencije i umjetne oplodnje, digitalnih sustava potrošnje i digitalnih sustava kontrole, letenja po svemiru i geoinženjeringa, proslavljenih pobačaja i potpomognutih samoubojstava, farmakomedicinskih eksperimenata i zdravstvenih diktatura te inih blagodati sveopćega progresa, upravo komičnim u usporebi s ozbiljnim čovjekom u odijelu s kravatom, alumnijem Columbije koji je još na sisi blage roditeljice usvojio Deweyev scijentistički pragmatizam kao svoju cjeloživotnu filozofiju i kasnije dosljedno zagovarao industrijalizaciju kao jedini mogući odgovor na ekonomske probleme svoje zemlje.
Roy i njezini istomišljenici u određenom, dubokom smislu imaju pravo. One i oni uviđaju da je, ma koliko je legitimno pjesnički se izražavati u odgovarajućim prilikama, vrijeme romantičarskih politika prošlo, i da je jedino što potonje može učinkovito zamijeniti određena deziluzionirana realpolitika. Naravno, ova više neće uključivati onaj arhaični, još idealistički makijavelizam, jer sama se realnost korjenito promijenila. Postala je realnija. Znanstvenija. Provjerljivija putem istraživanja i utvrdivija putem statistika. Konvertibilnija u formule. Sazrela je, zajedno s nama. Napokon smo se probudili iz odveć dugovječnih utopija o drugim i drukčijim, mogućim ili nemogućim realnostima, shvativši da je jedino čime raspolažemo ovo tu što nam se nudi, svježe izašlo iz procesora i ovjerovljeno od priznatih autoriteta. S time i ničime drugim imamo se snaći, kako već znamo i umijemo. I upravo je u tome naša odgovornost i etika naše borbe. Upravo to označava metafora ljubavi. Jer, odrasli, sada znamo da sve ostalo, i ponajviše ono što se još oslanja na religiozne atavizme, naposljetku samo pridonosi status quo koji je mržnja. Mi pak želimo promjenu. Istinsku. Realnu. Ne nekakve izmišljene pararealnosti, ne fantazije promicatelja vraćanja u prošlost ili katapultiranja u budućnost, već konkretno novi svijet. Hic et nunc. Democracy now. Svijet u kojem će svi biti jednaki, u kojem će svi imati pristup adekvatno opremljenom krovu nad glavom, pitkoj vodi, veganskoj hrani, Internetu i visokorazvijenoj liječničkoj pomoći. Makar za to morali platiti cijenu u vidu onoga što su naši stari nazivali slobodom, još ne razumijevajući o čemu se tu zapravo radi; još nesvjesni činjenice da i ta sloboda može poslužiti, ako ju se suviše olako i bez razumne kontrole prepusti za nju nepripremljenim pojedincima, svrsi ugnjetavanja i dominacije. Ma kako je nazvali ili odbili nazvati, realnost, ona realna i bitna, jedina, zahtijeva žrtvu i odricanje od svakog individualizma ako želi, kroz naše zajedničko inventivno zalaganje u sadašnjici, sutra uroditi pojavom uistinu novog i uistinu boljeg. Zato, educate, organize, agitate.
No, s druge strane, iako sam voljan priznati suvislost takvog stava, i doista mislim da njegov svjetski uspjeh ukazuje na nešto ključno, ne mogu se oteti dojmu da kad se on upotrijebi za napad na Mahatmu ima nešto posebno, neki jedinstven i intrigantan žalac. Jer, to da doktori svih diploma imaju neusporedivu prednost pred svecima svih vjeroispovijesti suviše je velika i očita banalnost a da bi se na njoj mogao graditi zanimljiviji argument. I to da smo prerasli stadij dječjeg povjerenja u klerikalne bajke nije otkriće koje bi zasluživalo toliku prašinu. Nije u tome glavni problem. Nego je, prema mom mišljenju, glavni problem u tome što se Mahatma baš nikako ne da uklopiti u egalitarističku jednadžbu. Ma koliko ga se unižavalo i ridikulariziralo, nije ga moguće spustiti do zajedničkog nazivnika. Ma koliko ga se uguravalo u kalupe dobromisleće kulture, ne može ga se učiniti jednim od nas. Jednostavno ne ide, uvijek nešto iskoči. Slično se u novije vrijeme pokušava učiniti i s onom drugom nasmiješenom svetačkom figurom dvadesetostoljetne Indije, Majkom Terezijom. Ali isto tako ne ide. Dapače, što se ulaže veći napor to se dobiva suprotniji učinak. Što su oblačine gušće i oborine žešće to trava ispod njih zelenije raste. Što im se više smije to nam se oni življe smiješe. I iako je danas možda i manje nego ikad prije moguće predvidjeti budućnost, i premda je čak i obaranje svih zvijezda s povijesnog neba dosta izgledna mogućnost, nije nezamislivo da kad šarmerski osmijesi intelektualaca, uvjerljivi osmijesi znalaca i namješteni osmijesi političara uminu, na zemlji ponovo zasja uvijek drukčiji i uvijek isti, uvijek raspoznatljivi i uvijek nov, priprosti i neodoljivi osmijeh svetaca.