U posljednje vrijeme često se mogu čuti izjave kao što su: “Razumijem prosvjednike, ali ne opravdavam njihovo nasilje”, “Užasavam se rasizma, ali jednako se užasavam nasilja”, “Svaki rasizam je isti, i crni nije ništa bolji od bijelog ili koje druge boje”. Mnogo varijacija na tu temu. U svim tim tvrdnjama, koje dolaze uglavnom iz usta onih kojima iz ovog ili onog razloga odgovara sadašnje stanje stvari i koji se iz ovog ili onog razloga boje korjenitije promjene, očito je ponajprije jedno: da njihovi iznosioci teže umanjiti razmjere nasilja zbog kojeg se nasilje koje osuđuju vrši, i tako prikrivaju, možda i nehotice, istinu o onome prvom, uzročnom nasilju. Ali prikrivaju, također možda nehotice, i jednu još dublju i važniju istinu.
Dobro je poznato da je nasilje uvijek odgovor na nasilje. Kao i to da nasilje u pravilu izaziva nasilje. Kao i to da, u društvima što tvrde da su demokratska, pretrpljeno nasilje samo po sebi ne opravdava nanošenje nasilja u bilo kojem vidu. Ali ono što se izgleda teži zaboraviti jest činjenica da nasilje najčešće nije opcija, izbor što su ga pojedinci ili grupe slobodni prihvatiti ili odbiti, već nešto što je “upisano u samu ljudsku prirodu”, i odbijanje čega je, u skladu s time, vrli i upravo herojski čin. Tako Gandhi na jednom mjestu piše: “Ako u sebi nemaš snage da budeš nenasilan, nemoj pobjeći i onda koristiti svoj bijeg kao dokaz da si nenasilan. Ako si pobjegao, to si učinio jer si kukavica. Ako ne možeš biti nenasilan, a netko ti je nanio uvredu ili bol, tvoja je dužnost uzvratiti, i uzvratiti svom silom.” Na mnogim drugim mjestima Gandhi opisuje svoj nenasilni otpor kao spremnost da se “sa smiješkom na usnama i radosno” pođe u smrt.
To ne spominjem da bih nekako opravdao ili objasnio nasilje što ga navodno provode prosvjednici protiv državnog nasilja u Sjedinjenim Državama i drugdje – naravno, tu se ne radi, kao što nas žele uvjeriti bien-pensants, samo o otporu policijskom nasilju u određenim zemljama; kao što se, naravno, taj otpor ne tiče samo Crnaca i rasnih manjina – već upravo suprotno, želim istaknuti da se tu ne radi prvenstveno o nasilju. Da je pitanje nasilja u uobičajenu smislu ovdje sporedno. Da se u ovom slučaju ne radi o začaranom krugu nasilja, “odgovaranju na uvredu ili zlostavljanje”, o pukoj reakciji. Konačno, želim istaknuti da nenasilje na koje se pozivaju prosvjednici ima sasvim drugi i kompleksniji smisao od onoga koji im nameću njihovi protivnici ne bi li ih diskreditirali. Nesumnjivo, prosvjednici reagiraju na nepravedni i ugnjetački društveni sistem, ali mnogo važnije od toga je da to čine tako što pokazuju na čemu taj društveni sistem zapravo počiva, i to pokazuju na način da to bude svima očito i da nitko više ne može nekažnjeno okrenuti glavu od te istine. Ono što oni i one razaraju nije, kao što nas žele uvjeriti bien-pensants, civilizacija i njene tekovine, nego upravo na lažima temeljeni mit o jednoj civilizaciji i njenim tekovinama. Oni koji najrevnije inzistiraju na razmatranju sadašnjih zbivanja u kategorijama nasilja imaju dobar razlog da to čine: optužujući druge za eklatantno barbarstvo, mogu uspješno prikriti svoje, nepriznato.
U tom svjetlu gledano, “vandaliziranje” spomenika koje se sada nalazi pod takvim udarom kritike najčešće nema veze s upotrebom nasilja, premda tako može izgledati zgroženim kudiocima – od kojih mnogi dosad nisu bili izrazitije zabrinuti za svoje kulturno naslijeđe – i premda se ponekad ruše pogrešni spomenici; i premda je vrlo upitno postiže li se time cilj koji se želi postići. Ali bitno u tome jest da se ovdje ne radi o rušenju spomenika, nego o rušenju simbola. Ti simboli simboliziraju jedan mit koji više ne funkcionira i kojem je došao kraj – i ne simboliziraju više ništa drugo. Rušenje i obezglavljivanje kipova Kristofora Kolumba može izazvati zaprepaštenje, i razumljivo je da ga izaziva, ali oni koji dopuštaju da im trenutno zaprepaštenje preraste u trajnu moralnu uvrijeđenost trebali bi se upitati zbog čega je tome tako. Trebali bi se upitati je li tome tako zbog toga što u tim činovima vide napad na civilizaciju čijim se dijelom smatraju ili im je zbog nečega omiljela, ili možda zbog toga što u njima vide napad na utemeljiteljski mit jedne civilizacije koji se rasplinuo kao mjehurić od sapunice, ali oni to nisu spremni prihvatiti jer pošto-poto žele održati taj mit na životu. Ako spomenici kao takvi imaju sakralnu, nedodirljivu kulturnu vrijednost, ako nisu simboli podložni zastarijevanju, onda se postavlja pitanje zbog čega, na primjer, rušenje Hitlerovih kipova ili Berlinskog zida nije bio vandalski čin.
Predbacivanje nasilja potlačenim manjinama kad pruže otpor stara je strategija branitelja status quo. Ali ispravan odgovor na nju nije rezignirana tvrdnja da je svaka revolucija nužno nasilna, i da će borba za bilo kakvu dublju i trajniju promjenu uključivati nasilje kao nuspojavu. Tako se samo ide na ruku reformistima, odnosno dotičnim braniteljima. Pravi odgovor na tu strategiju jest usmjeravanje pažnje na puno i pravo značenje gandijevske satyagrahe. Pravo se nenasilje mora temeljiti na prianjanju uz istinu i pravdu i ni u kojem trenutku ne odstupiti ni pedalj od istine i pravde. Samo će se tako, u tome prianjanju i kroz to prianjanje, iz dana u dan, iz časa u čas, iz koraka u korak, ono što se ponekad doima nasiljem pokazati samorasprskavanjem laži, mita i nepravde pod neumoljivim pritiskom istine.