Osobno, brigu za zdravlje smatram nečim esencijalnim. Smatram je, dapače, neupitnom i vrhunskom (što ne znači i vrhovnom) “vrednotom”. Pod tom brigom podrazumijevam u prvom redu ono na što se ona prvotno i odnosi, naime brigu za zdravlje tijela, sa svime što ona uključuje: osobnu higijenu, razboritost u prehrani i piću, odlazak liječniku u slučaju potrebe, učinkovite oblike prevencije, a iznad svega redovitu tjelovježbu. Što se tiče potonje, uključe li se u nju još i hodanje i vožnja bicikla, moje poštovanje prema tim oblicima brige za zdravlje poprima čak strastvene dimenzije. Više puta u životu, osobito otkad sam osuđen na krajnje sjedilački način života, mogao sam se osvjedočiti u golemu, neprocjenjivu korisnost redovite i metodične fizičke aktivnosti. Doista, mogu bez ikakve zadrške reći da su me jutarnja gimnastika, hodanje i bicikl spasili – ako već ne od bolničkog kreveta i kolica, onda sigurno od kroničnih glavobolja, potištenosti i razdražljivosti, a vjerojatno i depresije.
Nemam stoga mnogo razumijevanja za one koji umanjuju važnost tjelesnog zdravlja u korist fantazija o “važnijim stvarima u životu”. Ti spiritualisti, ti neomanihejci, ti pseudoplatonisti, većinom mlađi ljudi naviknuti na komfor i koji nikad nisu bili ozbiljnije bolesni, još žive u iluziji da je moguće biti psihički zdrav, što će reći sposoban za obavljanje svakodnevnih zadataka, sposoban za uživanje u životu, sposoban za razmišljanje i potragu za istinom, sposoban za kreativnost, a da se ne bude tjelesno zdrav. Oni (one, znakovito, mnogo rjeđe) još nisu upoznali pravu i dugotrajniju bol, njezino stvarno značenje: užas onoga što je najveći genij među liječnicima i najveći liječnik među genijima, François Rabelais, još u šesnaestom stoljeću opisao kao “abios bios, bios abiotos” – u približno doslovnom prijevodu, “život-neživot, život nemoguć za življenje”.
No zdravlje nije samo fizička i psihička stvarnost. Ono je i socijalna stvarnost. Više uglednih dvadesetostoljetnih filozofa i sociologa potanko je pokazalo kako je u modernim društvima ta socijalna dimenzija zdravlja s vremenom postajala sve važnija, sve istaknutija, sve dominantnija. U naše vrijeme, čini se pak da problem zdravlja postaje socijalna stvarnost takoreći na štetu prvih dviju stvarnosti. Pod pritiskom sadašnje zdravstvene krize, pristup zdravlju gubi gotovo sva svojstva privatnog, sve što je ograničavalo brigu za zdravlje na individuu i njeno više-manje neposredno okruženje, te se u cijelosti pretvara u posve javno, “globalno” dobro. Nije nezamislivo da u dogledno vrijeme više nitko neće moći biti zdrav ili bolestan na svoju ruku. Nije nezamislivo da će zdravlje uskoro biti poistovjećeno sa zdravstvom. Progresivna tehnizacija, standardizacija i omasovljenje zdravlja omogućili su naime neviđenu kolektivizaciju i depersonalizaciju bolesnika, uključujući potencijalne bolesnike – što će reći sve nas – i ta kolektivizacija i depersonalizacija u uvjetima sveopće zdravstvene krize kao što je ova očituje vrlo zabrinjavajuće učinke. U tome pogledu, neki odvažniji današnji mislioci kao što je Giorgio Agamben govore o “tehnomedicinskom despotizmu” i totalnoj “medikalizaciji života” kao sve realnijim prijetnjama. Drugi, na primjer čelnici kršćanskih Crkava u Velikoj Britaniji, u istom smjeru upozoravaju na opasnost “medicinskog aparthejda” uslijed uvođenja COVID-putovnica. U Francuskoj, uvijek europskoj predvodnici u pitanju skupne javne akcije, osnovani su čak razni “kolektivi” za “reinformiranje” koji upozoravaju na katastrofalne posljedice aktualnih zdravstvenih mjera po “društveno zdravlje”. Iako se, jasno, te uznemirujuće glasove svim silama nastoji ušutkati, oni su nasreću još čujni i predstavljaju blagotvorne iznimke u masovnoj zaglušenosti brojkama.
Postoji, međutim, nešto što gotovo sve te kritike silom prilika teže zanemariti. To je činjenica da je takav razvoj zdravstvenih praksi usko povezan s temeljnom promjenom odnosa prema čovjekovoj tjelesnosti, promjenom do koje je postupno došlo u doživljavanju i percepciji tijela u društvima koja su nazivala sebe kršćanskima. Razumljivo, malo je tko danas više voljan razbijati glavu takvim teškim “metafizičkim” pitanjima, jer očito je da postoje mnogo važniji problemi koje treba hitno riješiti. O takvim zanimljivostima razmišljat ćemo poslije, nakon krize, kad se stvari ponovo dovedu u red i kad ćemo moći malkice odahnuti. Takav pragmatični stav jest razumljiv; ali to ne znači da je opravdan. Upravo je suprotno istina. Jer takav je stav jedna od glavnih prepreka za rješavanje tih urgentnih problema. Grozničava usredotočenost, koja nerijetko graniči s panikom, na brojke i statistike zamka je koja priječi da se dublje promisli o bilo kojem problemu, a onda i da ga se počne rješavati – ili da se uvidi da je on nerješiv i nekako nauči živjeti s njime. Za svaki dodir sa stvarnosti potrebni su odmak, otvorene oči i hladna glava. Bez toga, čovjek biva i nehotice progutan u virtualnim vrtlozima propagande.
Ne mogu ovdje izložiti sve prodorne uvide Ivana Illicha, čovjeka koji se najiscrpnije bavio pitanjem tijela i odnosa prema tijelu u zapadnim društvima koja su iznjedrila moderni koncept medicine i zdravstva. Istaknut ću samo njegovo isticanje ključnog prijelaza u tome pitanju: prijelaza s onoga što je on nazvao “doživljenim tijelom” na ono što je on nazvao “dijagnostičkim tijelom”. Da ilustrira taj prijelaz Illich među ostalim navodi zgodu kada je nazvao poznanika kojem je bio ustanovljen rak i koji je počeo primati kemoterapiju, te ga upitao kako je. Poznanik je odgovorio da ga nazove sutradan nakon 11 sati, kad nalazi budu gotovi, pa će mu reći kako je. Illich navodi još mnoge slične reakcije koje je čuo od pacijenata u modernim bolnicama, koje reakcije sve svjedoče o tome da bolesnik, pretvoren bez ostatka u kliničkog pacijenta, gubi neposredan doživljaj svog tijela kao ono što određuje njegov ili njezin odnos prema vlastitom tijelu u korist dijagnostičkih datosti postignutih tehničkim mehanizmima analize.
Perspektiva koju nam otvaraju autori kao što je Illich krajnje je dragocjena, jer nam omogućuje sagledati situaciju obuhvatnije i zauzeti prijeko potrebni odmak. Time nam omogućuje i prozreti stvarne agense iza čitavog današnjeg “diskursa” brige za zdravlje. Na primjer, kad nas se odasvud kljuka umreženim aplikacijama kojekakvih “sustava”, uključujući sustave za promicanje pravilne prehrane i hvalevrijednog životnog stila, sustave za promicanje ispravne tjelovježbe kod kuće, sustave za psihološku pomoć, sustave za testiranje, sustave za praćenje potencijalnih prenositelja zaraze, sustave za procjenu rizika itd., iza svih tih mehanizama otkrivamo, prihvatimo li moćno obasjanje koje dolazi od čitavog niza autora kao što su Illich, Ellul, de Certeau i Foucault, tehnike masovnog privikavanja na prihvaćanje neprihvatljivog. Jer uvjeti kojima nas se tako želi podvrgnuti nisu podnošljivi. Posrijedi su, kazao bi Illich, kompleksne metode kondicioniranja i izazivanja višestrukih “uvjetovanih refleksa” kojima se dijagnostičko tijelo masovno pokušava preobraziti u doživljeno tijelo. I tu nema potrebe uvoditi bilo kakve zavjere. To zamračuje pogled. I to je u krajnjoj liniji suviše utješno, umirujuće gledište. Kao i uvijek, stvarnost je mnogo drukčija i mnogo gora od svojih interpretacija. Trebalo bi, naprotiv, uvidjeti da su u današnjoj besprimjernoj depersonalizaciji, dekarnaciji i pacijentizaciji svijeta na djelu sile i “sustavi” sposobni funkcionirati više-manje neovisno o osobama i grupama, neovisno čak i o tradicionalnim “centrima moći”, uključujući klasične državne i administrativne strukture. Trebalo bi uvidjeti da je čitav problem ponajprije civilizacijski. Jer sva je prilika da su to čemu danas svjedočimo prvi sasvim jasni znakovi oblikovanja onoga što neki današnji analitičari nazivaju – služeći se pomalo arhaičnim pojmovljem i ne znajući, izgleda, točno što je to što tako nazivaju – “tehnokratskim društvom”.