Napis o svemiru

Svemir me nikad nije, kao neke, strašio. Niti me je ikad, kao neke, očaravao. Nego me je uvijek ostavljao potpuno ravnodušnim. Iako sam inače zakleti paskalovac, nikad nisam doživio ništa slično onom užasnuću pred “tišinom tih beskonačnih prostora” o kojem je govorio Blaise Pascal. Za mene, svemir je bio i ostao uvelike Danteov vremenom nagriženi univerzum, čudesan svod posut zvijezdama kog čovjek s neopisivom radošću ugleda iznad svoje glave kad nakon opasnih i iscrpljujućih putovanja izvan svoje zemaljske sfere napokon ponovo osjeti čvrsto tlo pod nogama. Taj bajoslovni svemir za mene je oduvijek bio nešto mnogo više, mnogo realnije od bezvremene znanstveničke monstruoznosti koju je ta riječ odavno i isključivo počela označavati. Sklon sam čak smatrati da je Pascal imao taj osjećaj užasa zbog doba u kojem je živio, koje je bilo doba začetka vladavine znanosti kao univerzalnog svjetonazora, kao i zbog činjenice da je usprkos svemu u dubini duše ostao matematičar. Kako bilo da bilo, taj zagušljivi svemir i njegova za neke trnce izazivajuća tišina nikad nisu uspjeli u meni pobuditi ni trunku zanimanja. Iako sam se u djetinjstvu i ranoj mladosti svojski trudio da bude drukčije. Na primjer, više sam puta pokušao pročitati popularnu knjigu Kozmos Carla Sagana, ali uvijek utaman (to je jedna od dviju knjiga koje nisam uspio dogurati ni do pola; druga je Kratka povijest vremena Stevena Hawkinga). Trudio sam se naći nešto poticajno u SF literaturi i filmovima, ali ni to mi nikad nije pošlo za rukom. Jedini film usred kojeg bih ama baš uvijek zaspao bila je Odiseja u svemiru (dok bih Apokalipsu danas, dulju za punih jedanaest minuta, uvijek budno dogledao do strašnoga kraja). Što se tiče slavne Dine Franka Herberta, tu knjigu, priznajem, nisam ni načeo, no taj propust nije bio toliko voljan čin koliko posljedica nekog tajanstvenog vodećeg instinkta. “Svemirske” igrice na kompjuteru i pucačine bile su mi nesnosno dosadne i uvijek sam inzistirao, dovodeći do bijesa svoje zagrijane suigrače, da učitamo neku “avanturu”. Čak i kasnije jednom sam zgodom, uvjerivši sebe da to spada u opću kulturu, čvrsto odlučio naučiti barem osnove moderne fizike i astronautike putem čitanja literature iz popularne znanosti. I opet ništa. Sve u svemu, čini se da me priroda nije stvorila za svemir. To potvrđuje među ostalim i činjenica da je jedna od prvih pjesama koje sam naučio napamet, s neobičnom lakoćom, i jedna od pjesama zahvaljujući kojima sam i sam poželio postati pjesnikom, bila Sonet znanosti Edgara Allana Poea. Kad se danas toga sjetim, pomalo sam iznenađen – a, zašto ne bih priznao, i nemalo ponosan – što sam s četrnaest ili petnaest godina uspio tako dobro “shvatiti što je pjesnik htio reći”.

Ne bi mi palo napamet iznositi ovaj prljavi veš, ova sramotna svjedočanstva svoje tragične zaostalosti i nepopravljive kongenitalne reakcionarnosti, kad ne bih imao dojam, sve snažniji kako vrijeme protječe, da pretvarajući zemlju u planet Zemlju ljudi sve više i više postaju svemirci. Kažu da se svemir širi, što je vrlo moguće. Ali izvjesnije je i očitije od toga to da čovječanstvo širi svemir u sebi i oko sebe. Posvuda, Pascalova “tišina beskonačnih prostora” postaje nešto bliže čovjeku od najobičnijeg dodira najkonkretnije zemaljske tvari. Možda je upravo to razlog zbog kojeg su vanzemaljci u filmovima postupno dobivali sve čovjekolikija svojstva. Čovjek je čovjeku vuk, kazao je Hobbes. U modernom društvu čovjek čovjeku postaje stranac, pokazao je Camus. Ali u ovo naše vrijeme izgleda kao da čovjek postaje čovjeku sve više vanzemaljac. Homo homini extraterrestrius. Ljudi udaljeni nekoliko metara jedni od drugih kao da žive na različitim planetima. U različitim sazvježđima. U različitim prostorima-vremenima. S mračnim beskrajem među sobom i mračnim beskrajem oko sebe i mračnim beskrajem u sebi. Izgubljeni u svemiru gubimo zemlju ispod sebe i nebo iznad sebe, a s njima izgleda sve više i dušu u sebi. Nisam naime ni toliko ohol ni toliko glup da bih izuzeo sebe iz čitave priče. Dobro znam da moj geocentrični danteovski univerzum sve više postoji samo u mojoj glavi i mojim knjigama, i da je stoga samo dodatni činitelj moje vlastite ekstraterestrijalizacije. Jer dok tipkam na sve svemirskijim tipkovnicama – iako još nisam prisiljen imati najnoviji model Galaxyja – i dok zurim u sve svemirskije monitore – iako je moj još sretno ograničen na galaktički wallpaper –, svjestan sam toga da ni za koga, upravo ni za koga nema bijega od usisne sile strahovitih vakuuma što ih je čovjek osmislio da bi prebivao u njima i po njima.

Ali ne vidim zbog čega bi meni ili bilo kome drugom to moralo oduzeti moć da vidi i da kaže što vidi. Pa i da, u krajnjem slučaju, ukaže na neka eklatantna proturječja u onome što vidi. Jer ako fakat da se sa svih strana poziva na spašavanje planeta Zemlje dok se istovremeno zdušno potiče i proslavlja razvoj svemirskih letjelica koje lete po Marsu, razvijenih od agencije koja pomoću istih tehnologija razvija rakete i borbene dronove, nije proturječje, onda ne znam što je. Ako fakat da se u civilizaciji koja uzdiže učinkovitost i korisnost kao vrhunske vrijednosti troše milijuni i milijarde nečega u bogtepitaj kakvim valutama na naprave čija je jedina korisnost i jedini učinak trenutačni entertainment nije proturječje, onda ne znam što je. Ako fakat da se u korist sveopćeg blagostanja čovječanstvo pokušava pretvoriti u koncentracijski bolnički kompleks nije proturječje, onda ne znam što je. Ako fakat da se u sveopćoj brizi za cjelovit psihofizički razvoj djeteta djecu navikava da osam sati dnevno provedu pred računalom a ostatak vremena pred mobitelom nije proturječje, onda ne znam što je. Ako fakat da se u ime sveopćeg napretka radi na usavršavanju i implementaciji tehnika koje ljude vraćaju ravno u prapovijest nije proturječje, onda ne znam što je. Ako fakat da se u ime ljudskih prava, demokracije i zajedništva ljude lišava moći ne samo da kažu što misle nego i da misle što kažu, ako to nije proturječje, ne znam što je. Ako sve to nisu proturječja, onda doista ne znam što bi proturječje moglo biti. Zacijelo, ove, ovdje ovako nabacane riječi nisu drugo doli okamenjeni tragovi jednog odavno zastarjelog, odumrlog, dinosaurskog humanizma. Koji je k tome, s obzirom na ušutkavajuću ozbiljnost sadašnje situacije, i sablažnjivo, nedopustivo infantilan. Puka retorika, i to još u neprikladan čas. Čas kada izgleda da se među ljudima stvara novo jedinstvo i nova solidarnost – jedinstvo i solidarnost svemiraca koji su prerasli stare, zemaljske riječi, i stare, zemaljske običaje. Jedinstvo i solidarnost živih, kojima nisu potrebni mrtvi ostaci prošlosti da bi živjeli i sporazumijevali se među sobom. Jedinstvo i solidarnost novoga doba, u kojem će čovjek biti sposoban premostiti sve beskrajnije jazove što ga odjeljuju od drugog čovjeka zahvaljujući instrumentima koje je izumio, novoga doba koje sviće bez obzira na zloguke Kasandre i mrke zarobljenike minulih vremena. No, bilo tome tako ili ne bilo sasvim, bio svemir to što je postao ili ne bio to sasvim, postao čovjek to u što se pretvara ili ne postao još to sasvim, ne tvrde li sami znanstvenici da fosili, nemušti kakvi jesu pod naslagama svoga, relativnog vremena, ponekad govore rječitije od živih bića?