Što se više bavim religijom, to moje podozrenje prema njoj više raste. Što se više trudim razbistriti sebi što je religija, to mi se čini da voda postaje mutnijom. Što zauzetije pokušavam proniknuti u značenje te riječi, to više uviđam da to značenje potpuno ovisi o njenoj upotrebi. U jedno sam međutim s vremenom postao siguran: kad se danas govori o religiji, u većini slučajeva misli se na nešto sasvim drugo nego na ono što su pod tom riječi razumijevali naši predmoderni preci, iz koje god kulture potjecali. Nije potrebno prežvakavati ponuđene etimologije ni zadubljivati se u istraživanja o povijesti religija da bi se to shvatilo. Gotovo sve današnje upotrebe te velike i stare riječi – a ostale su upotrebe toliko iznimne i manjinske da ih se bez opasnosti može zanemariti – kreću se u značenjskim okvirima ocrtanima modernim društvenim znanostima. Nesumnjivo, svi danas važeći općenitiji koncepti religije vuku porijeklo iz sociologije i srodnih disciplina. A kao ni ljudi, tako se ni riječi, osobito ne tako značenjski bogate riječi, ne mogu jednostavno otresti svog porijekla i praviti se da su pale sa semantički čistog neba. Mislim da je to zanimljivo naglasiti u današnjoj sveopćoj terminološkoj zbrci, u vladavini onoga što je izvrstan njemački lingvist Uwe Pörksen nazvao “plastičnim riječima” koje oblikuju jedan “modularni jezik”, vladavini maglovite lingvistike zahvaljujući kojoj postaje moguće koristiti pojmove izvan svakog konteksta i podvrgavajući ih sasvim proizvoljnim svrhama, u jedno doba koje unatoč tome toliko ponosno inzistira na preciznosti i egzaktnosti.
I upravo preciznosti i egzaktnosti radi, u skladu s rečenim smatram najpouzdanijim uteći se, uvijek kad se govori o religiji, najjasnijim, najodređenijim i prvobitnim definicijama. Od svih takvih definicija, ona koja mi se i dalje čini najboljom jest ona, čuvena, koju je 1912. u svome prijelomnom djelu Les formes élémentaires de la vie religieuse pružio utemeljitelj znanstvene sociologije i sociologije religije, Émile Durkheim: “Religija je cjelovit sustav vjerovanja i praksi koje se tiču sakralnog, odnosno svega što je izdvojeno i zabranjeno, vjerovanja i praksi koje okupljaju sve svoje pristaše u jednu istu moralnu zajednicu zvanu Crkva.” Za razliku od većine svojih suvremenika koji su se počeli baviti pitanjem religije na znanstven način, a i za razliku od većine kasnijih istraživača u tome području, Durkheim je uvidio da je pojam nadnaravnog, koji se već počeo naširoko koristiti kao eksplikativni pojam za objašnjavanje religijskog fenomena, kasniji intelektualni produkt, nastao pod utjecajem novih znanosti, i da je kao takav anakroničan i neadekvatan. Slijedeći tu genijalnu intuiciju, Durkheim je došao do ključne spoznaje da je “religija bitno i ponajprije kolektivni fenomen”, te da joj treba pristupiti sa sociološkoga stanovišta. Danas, za manje upućene, ta se spoznaja može učiniti dosta banalnom. Ali ona to nipošto nije bila. Naprotiv, ona je domala postala aksiomom moćne struje sociologije religije koja je iznjedrila, među ostalim, dominantne grane strukturalizma i poststrukturalizma. Osobito znakovita u tome pogledu bila je raspra koja je 1950-ih izbila između Hanne Arendt i Julesa Monnerota, povodom Monnerotove analize komunizma kao političke ili sekularne religije. Zbog takvih sintagmi Arendt, koja je pokrenula proces, optužila je Monnerota za “blasfemiju”. No, tu nije bio toliko važan sam Monnerot i njegovi stavovi koliko činjenica da se u tom sukobu refraktirao mnogo veći i važniji sukob, između dvaju nepomirljivih antagonista koji su u to doba uvelike određivali dinamiku svijeta humanistike: sukob između, s jedne strane, njemačke novokantovsko-fenomenološke škole u njezinoj specifičnoj obnovi u Sjedinjenim Državama i, s druge strane, francuske sociološke škole čvrsto ukorijenjene u svom drevnom nepomičnom tlu. Dakako, tada je sve išlo protiv potonje i u korist prve. Arendt je svojim autoritetom lako natkrilila anonimnoga Monnerota. Drugoligaški i izmoreni Francuzi izgubili su, kao što se moglo očekivati, od jednog od tadašnjih favorita, poletne njemačke fenomenologije poduprte američkim liberalizmom, na njegovom terenu. No, kako je vrijeme prolazilo postajalo je sve očitije, a danas je posve očito, da je posrijedi bila jalova pobjeda. Pod pritiskom suvremenosti Arendtini su se argumenti sve više pokazivali, usprkos žilavosti određenih uvriježenih termina, krhkima. Danas, i liberalno obnovljena novokantovska filozofija, i marksistički intonirani demokratizam, i fenomenologija u cjelini, svi ti utjecaji koji su združeno obilježili misao Hanne Arendt kao i još mnogih onodobnih prvaka mišljenja, već su malošta drugo do muzejska intelektualna ostavština jednog davno minulog doba.
Ono što je Monnerot ključno prigovorio Arendt, ripostirajući na njenu prozivku, bila je upravo njezina upotreba neadekvatnih riječi. Zbog tradicije kojoj je pripadala, a koja je jednostrano naglašavala važnost i moć individue potpuno i hotimice previđajući ono što su Francuzi na Durkheimovu tragu zvali “le fait social” (“društvena činjenica” ili “društveni realitet”), Arendt je bila uvrijeđena Monnerotovom primjenom riječi “religija” na fenomen komunizma i totalitarizma općenito. Ona je tvrdila da tu riječ treba zamijeniti popularnom riječju “ideologija”. Monnerot je usuprot primijetio, s pravom, da je “ideologija”, riječ s nezatomljivo marksističkim prizvukom, neprikladna za objašnjavanje “realiteta” komunizma, jer je ona “samo dio komunizma” i ne vodi računa o primarno sociološkom aspektu fenomena u pitanju. Iako nije izrijekom spomenuo Durkheima, u njegovu pismu-odgovoru Arendt iz 1953. razaberivo je u kojim se orbitama i po kojim putanjama njegovo mišljenje kretalo. Ono na čemu on zapravo gradi svoj protuprigovor temeljna je Durkheimova postavka da sakralno, koje određuje religiju, može postati bilo što, neovisno o svojoj prirodi, i da to postaje ne zahvaljujući zajedničkoj odluci i moći pojedinaca okupljenih oko nekog općeg cilja ili dobra, u skladu s tradicionalnim poimanjem zajednice, nego po odluci i moći određene homogenizirane i homogenizirajuće grupe, “cjelovitog moralnog sustava” koji ima sebi svojstvene karakteristike i u koji je pojedinac ugrađen kao element, sustava koji je Durkheim lucidno nazvao Crkvom. Tako su, tvrdi Monnerot, “Ljudska Vrsta” i “Povijest” divinizirane u komunizmu moću “sustava ortodoksije koja ujedinjuje i solidarizira”, i zahvaljujući toj moralnoj moći sustav “odbacuje što ne može asimilirati i asimilira sve ostalo” te se pretvara u “totalitarni sustav koji se predstavlja kao znanost, uzurpirajući ugled koji znanost ima u očima neznanstvenika”. Iza tih Monnerotovih tvrdnji, koje i danas zvuče dosta aktualno, razaznatljivo virka Durkheimov pristup religiji.
I upravo je taj pristup zanimljivo primijeniti – zanemarujući sve druge, ma koliko oni mogli izgledati poticajnijima ili bili nadmoćniji u razmatranju partikularnih religija i religijskih datosti – na današnji svijet. Jer ono što se njegovom primjenom na aktualnost otkriva doista je zapanjujuće. Otkriva se naime da je ono čemu svjedočimo ništa manje nego drugi pokušaj u povijesti čovječanstva uspostavljanja univerzalne religije (prvi je bio onaj Katoličke crkve). Dvojna činjenica da ta nova religija nema oficijelnog imena i da se predstavlja kao nešto suprotstavljeno religiji, od presudne je važnosti. Što se tiče potonjega aspekta ili dijela činjenice, izrazite antireligioznosti današnje osvajačke religije, u njemu se očituje njezino magijsko svojstvo. Dovoljno je pročitati magiji posvećene stranice spomenute Durkheimove knjige, te određena Maussova istraživanja na kojima se one temelje, da bi se u tome pogledu raspršile sve dvojbe. Ali onaj prvi aspekt ili dio činjenice još je važniji u tome sklopu. I za njega nam durkheimovska sociologija, kao ni bilo koja druga sociologija, nažalost ne daje nikakav ključ. Ne daje nam ga ni filozofija. Ostale humanističke znanosti još i manje. Taj ključ može nam pružiti jedino teologija. Jer jedino je teologija sposobna govoriti o religiji iznutra. U teologiji je dobro poznato da je izbjegavanje imenovanja u spoju s kontrastičnim prikrivanjem identiteta osnovni znak i karakteristika demonskog. Teološko je opće mjesto da se demon može obuzdati i istjerati tek kad mu se sazna ime, jer jedino odgovarajuće imenovanje omogućuje prodrijeti iza pričina do samoga bića. Naravno, svjestan sam da ova teološka i metafizička objašnjenja danas zvuče nepodnošljivo staromodno, bajoslovno, čak i opasno regresivno. No, vraćajući se zaključno na početak ovoga napisa, zanimalo bi me gdje to danas nalazimo veću preciznost i egzaktnost? Koje nam to znanosti pružaju jasnije i pouzdanije uvide u današnju situaciju? Koja nam to nova osvjetljenja pomažu da barem malo proniknemo u ono što se događa oko nas i u nama, da razlikujemo istinu od laži, dobro od zla? Jesu li doista hijeroglifske, laicima nedokučive terminologije kovane u opskurnim kabinetima instituta i sveučilišta čiji sveopći ugled neobično podsjeća na nedodirljivi ugled nekadašnjih Crkava, precizniji i egzaktniji od onoga što se na temelju tog ugleda bespogovorno proglašava zastarjelim i nevažećim? Jesu li zbilja statistički podaci i njihove hijeratičke interpretacije precizniji i egzaktniji od svih riječi kojima su se ljudi koristili od pamtivijeka? Meni se tako baš ne čini. Naprotiv, meni se čini da je mnogo preciznije i egzaktnije u današnjem pokušaju stvaranja novog jedinstva čovječanstva, ujedinjenog na novim osnovama kojih je bit da se prikazuju ne samo nečim što nisu nego i nečim suprotnim od onoga što jesu, vidjeti vrhunski primjer religije, i to religije magijsko-demonskog tipa. Ako ništa drugo, takav arhaizam omogućuje i potiče nešto što modernizmi uglavnom ne omogućuju i ne potiču, a što smatram dragocjenim. S jedne strane, omogućuje čovjeku i potiče ga da traga za imenima sposobnima pružiti neki, ma kako neznatan uvid u tu religiju te na taj način donekle ograniči njezin utjecaj na individualnoj razini. Ime koje sam u tome pogledu osobno iznašao, s nekolicinom drugih, i koje preferiram, jest “tehnoscijentizam”. No, s druge strane, i još mnogo, mnogo dragocjenije, takvo gledanje na stvari vodi čovjeka tome da shvati i prizna da, ma koliko imena iznašao, i ma koliko ona bila prikladna, nije kadar obuzdati tog demona isključivo vlastitim snagama, uviđajući kako ima posla s nekim kojih je nebrojeno mnogo i za čije istjerivanje ljudske riječi nisu dovoljne (vidi Evanđelje po Marku 5,1–20).