Napis o propagandi

Nakon poduže latencije u zakucima intelektualnog svijeta, s masovnom pojavom “lažnih vijesti” tema propagande ponovo je ušla u prostore javne rasprave. I ušla je na široka vrata. O propagandi se počelo intenzivno pisati i govoriti, ne samo na internetskim forumima i društvenim mrežama nego i na fakultetima, institutima, ministarstvima. Propaganda je ponovo postala predmetom znanstvenih studija, o njoj se snimaju obrazovni filmovi i emisije. Povjesničari ponovo poduzimaju istraživanja Hitlerovih, Staljinovih i Maovih propagandnih postupaka i pokušavaju objasniti današnju propagandu u njihovu svjetlu. Čak je ustanovljen, na međunarodnoj razini, medij “fact-checkinga”, zadužen za razotkrivanje falsifikacija podataka u propagandne svrhe. Uglavnom, bjelodano je i razumljivo da u “postčinjeničnom” društvu vrijednost činjenica zadobiva na važnosti, jer su činjenice – poistovjećene s “istinom” – postale ugrožene, izložene izvrtanjima koja u svijetu potpuno podvrgnutom virtualnim faktorima mogu imati itekako pogubne realne učinke. 

Kako bilo da bilo, ta današnja globalna borba protiv propagande ima jednu vrlo uočljivu karakteristiku. To je da ona, unatoč svojem zanimanju za prošlost, potpuno ignorira sva dublja istraživanja fenomena propagande iz prošloga stoljeća. Ona više-manje svodi propagandu na “krivo informiranje” (“misinformation”) s ciljem stjecanja političke i ekonomske moći, i na taj način prelazi preko ključnih uvida u vezi s propagandom do kojih su došli prošlostoljetni mislioci koji su se s različitih gledišta bavili tom problematikom. Jer svi su ti mislioci pokazali da je manipulacija podacima samo najgrublji, najpovršniji i najbezazleniji vid propagande. Pokazali su da je propaganda mnogo suptilniji i mnogo kompleksniji fenomen koji ima veze s dubljim i temeljnijim strukturama društva, u prvom redu sa sveopćim tehnološkim napretkom i njegovom sve tješnjom povezanosti s državnim strukturama. 

Jacques Ellul, po svoj prilici najveći dvadesetostoljetni mislilac propagande, to je posebno jasno i iscrpno pokazao u više svojih knjiga. Njegovo djelo iz 1962. s naslovom Propagandes počinje sljedećom rečenicom: “Prava moderna propaganda jest propaganda koja se bitno uklapa u današnji razvoj znanosti.” Ellul zatim na 400 stranica potanko opisuje izvore, oblike i mehanizme propagande u različitim društvenim uređenjima, i zaključuje upozorenjima koja se tiču “propagande demokratskog tipa”. Govoreći o propagandi u Sjedinjenim Državama, i primjećujući da taj tip propagande postupno postaje dominantan u svim zapadnjačkim zemljama, u kojima je znanstveno-tehnološki progres najizrazitiji, Ellul ističe da su za propagandu “doktrine” i “ideologije” potpuno sporedna stvar. On napominje da se s pomoću propagande i demokracija pretvara u mit, i da ta preobrazba ima navlas iste učinke kao propaganda u totalitarnim režimima. Ellul pritom pokazuje, s jasnoćom koja mu je svojstvena, kako suvremena propaganda uvelike počiva na onome što naziva “religijom činjenica”. Ta religija, tvrdi Ellul, temeljno je, vanideološko i nedoktrinarno uporište “tehničkih društava” kakva su postala gotovo sva naša društva. 

Kad gledamo, slušamo i čitamo današnje borce protiv propagande, dobivamo dojam da pisci poput Ellula nikad nisu postojali. Kod tih “faktografa” ne nalazimo ni naznake veze između razvitka propagande i razvitka znanosti i tehnologije. Kad upozoravaju mlade da provjeravaju podatke i misle svojom glavom, oni ih i one potiču da se služe najnovijim aplikacijama i vjeruju dostupnim, usavršenim tehničkim sustavima prikupljanja, selekcije, provjere i širenja informacija. Jer nekom se mora vjerovati – to je, kao što su primijetili svi koji su se imalo ozbiljnije bavili propagandom, glavno načelo svih propagandista. Nekom se mora vjerovati, u nekog se mora imati pouzdanja, a taj netko smo – očito – mi. Zato je prvi, najraspoznatljiviji i nepogrešiv znak propagande da ne dopušta skepsu, da ne dopušta raspravu. “Religija činjenica”, koja pretvara činjenice u vrhunske i neupitne vrijednosti, to jasno i mnogostruko potvrđuje, pa i samim ušutkavajućim nijekanjem njenih predstavnika da se u njihovu slučaju radi o religiji.

Da bi postojalo ozračje koje dopušta pravu, dubinsku i učinkovitu kritiku propagande potrebno je nešto kvalitativno drukčije od ozračja stvorenog i održavanog spomenutim tehničkim sustavima i “javnim sferama” što ih ti sustavi kreiraju. Jer, kao što napominje Ellul, “propaganda nije toliko političko oružje nekog režima koliko je učinak tehničkog društva koje obuhvaća cjelokupnog čovjeka”. Što se ta sveobuhvatna propaganda manje “osjeti”, što je suptilnija i što se više temelji na proizvodnji onoga što Ellul naziva “masovnim nesvjesnim refleksima”, to je ona moćnija, jer može pružiti iluziju da nije propaganda nego nešto što djeluje protiv propagande. Sotona se prerušava, po svom starom običaju, u anđela svjetla i to čini, po svom starom običaju također, neopazice. Primijene li se Ellulovi uvidi na današnju situaciju, otkriva se da propaganda nikad nije bila tako raširena i tako moćna kao danas. I otkriva se da su današnji zauzeti borci za “istinu” protiv “laži” mahom tek suvremeni križari novih Apsolutnih Istina.