Sjećam se doba – nije bilo tako davno, barem ne prema kriterijima nekog tko je prešao četrdeset petu – kada je riječ “neukost” značila nešto dosta drukčije nego što danas znači. Prije nešto manje od trideset godina, kada sam išao u srednju školu, a i neko vrijeme poslije, biti neuk u mome okruženju značilo je ne znati, na primjer, je li Dostojevski pisac ili kipar i ne govoriti tečno engleski i slušati narodnjake i misliti da je u životu najvažnije zaraditi gomilu para. Značilo je, istina, i vjerovati da je Zemlja ravna ploča i da se Sunce okreće oko Zemlje, no u to doba ne sjećam se da je itko tvrdio takve stvari (zacijelo zbog informacijske nepropusnosti jedne primitivne i zatvorene sredine). Danas, situacija se očito stubokom promijenila. Danas, uvjeravaju nas medijski intelektualci i medijski spisatelji, biti neuk znači ne biti upućen u nove tokove znanstvenih istraživanja – i napose, znači ne prihvaćati zdravo za gotovo sve što dolazi od službene, posvećene Znanosti.
Neuki su, tako, postali svi oni koji dovode u pitanje moralnu ali i intelektualnu vrijednost neviđenog prepleta Znanosti i Politike kojem svjedočimo. Neuk je, na primjer, Giorgio Agamben u Italiji. Neuk je Laurent Toubiana u Francuskoj. Neuk je Sucharit Bhakdi u Njemačkoj. Neuki su svi doktori filozofije i medicine i sociologije i akademski umjetnici i nastavnici i povjesničari širom svijeta čija je drzovitost tolika da čak javno izražavaju svoju skepsu. A da ne govorimo o pokojnicima – o kojima je postalo uobičajeno i normalno, za razliku od nekadašnjih mračnih vremena, govoriti sve najgore – kao što su Paul Feyerabend, Michel Foucault, Michael Polanyi ili Ivan Illich. Svi su ti umovi živjeli u užasavajućoj tami, neprosvijetljeni reflektorima suvremenih otkrića. Zato im se može, donekle, oprostiti. Siroti, rodili se u krivo vrijeme. Danas bi zacijelo govorili suprotno od onoga što su tada govorili. Ali ovi današnji, živući primitivci, za njih oprosta nema i ne smije biti. Jer svojim jogunstvom, svojim prometejskim duhom oni ugrožavaju ne samo sebe i spas svoga Smrtnog Intelekta nego i egzistenciju svih oko sebe. Pa i svojih najbližih. Zato treba upotrijebiti sva moguća sredstva da bi ih se privelo pameti. A ako to već nije moguće učiniti, da bi se njihove najbliže sačuvalo od njihova pogubnog utjecaja. Možemo mi govoriti o ljudskim pravima, to je zapravo naša vlastita tradicija, na koju smo i dalje ponosni i uvijek ćemo biti, ali dobro staro Opće Dobro je ipak iznad svega. Za neprijatelje slobode nema slobode, znaj, o, građanine!
Djelovanje današnjih prosvjetiteljskih revnitelja je, barem za mene koji se tim pitanjima dugo bavim, jasan dokaz ponajprije jednog. A to je da su protivnici prosvjetitelja, takozvani “antiphilosophes”, imali u svemu pravo. Ispostavlja se doista da ništa nije netolerantnije od ideologije tolerancije. Da ništa nije nedemokratskije od demokratske demagogije. Da ništa nije jednoumnije od umnosti stručnjaka. Da ništa nije gluplje od pameti oholih. I da ništa nije neukije od znanja poluobrazovanih.