Unatoč svim razlikama u mišljenju, unatoč svim razlikama u svjetonazoru, mislim da nema gotovo nikog tko se danas ne bi složio s tvrdnjom da živimo u doba nekakvog kraja. Nitko ne može poreći da je svijetom zavladala neka “apokaliptička” atmosfera, a oni, malobrojni, koji to osporavaju ne uspijevaju uvjeriti ni sebe a kamoli druge. Neki govore o kraju civilizacije, drugi o kraju demokracije, treći o kraju kapitalizma; neki govore o kraju svijeta kakvog poznajemo; neki govore o kraju svijeta kao takvog.
No, iako svi dišu taj isti zrak, izgleda da je rijetko tko voljan malo pomnije ispitati njegov kemijski sastav. Naravno, većina ljudi nema ni vremena ni volje razbijati glavu takvim nepristupačnim problemima jer ima dovoljno svojih, i uvelike ima pravo na takav stav. Nezgoda je međutim to što se oni kojima je posao razbijati njima glavu, takozvani intelektualci, pokazuju krajnje nevoljnima uhvatiti se ukoštac s ovime, malne doslovce gorućim, jer bi to moglo pogubno utjecati i na samu mogućnost da se nastave probitačno baviti svojim poslom. Iako zbog toga oni nedvojbeno zaslužuju razumijevanje, neke od nas koji smo odrastali na francuskoj literaturi njihovo držanje neizbježivo podsjeća na ono što je nekadašnji autoritet među kritičarima Julien Benda opisao kao “izdaju intelektualaca”.
Postoje međutim rijetke iznimke od pravila, a jedna od njih je maître Fabrice Di Vizio, ugledni pravnik specijaliziran za javno zdravstvo i angažirani intelektualac, koji je nedavno izjavio da je ono čemu svjedočimo “kraj religije Napretka”. Kao i svaka religija i ona Napretka počiva na razlikovanju između ljudi, a u ovom slučaju ne radi se samo o razlikovanju nego i o, kao što tvrdi Di Vizio, segregaciji između onih koji napreduju, koji su en marche, prate korak i uklapaju se u ono što se proglašava normalnim smjerom i normalnim ritmom, i onih koji nisu u mogućnosti ili nisu voljni uklopiti se. Ti potonji su nazadni. To su pojedinci što koče progres prema zajedničkom cilju i stoga ih se smatra teretom. Gledajući, što je za intelektualca doista iznimno, malo dalje u budućnost Di Vizio ukazuje na činjenicu da bi takvi pojedinci u takvom tipu superprogresivnog društva mogli lako postati nepodnošljivim teretom, te se pita prema čemu se zapravo ovdje napreduje. Njegov odgovor je kratak, jednostavan i slikovit: prema stvaranju pakla na zemlji.
Bilo da se slaže s tim zaključkom ili ga smatra pretjeranim, pažljivijem razmatraču iznesenoga argumenta nameće se ipak jedno ključno pitanje koje Di Vizio, pritisnut zahtjevima aktualnosti, zapravo nije uspio ni postaviti. To je sljedeće pitanje: Zašto bi to bio kraj? Kad sve izgleda ukazuje na to da je posrijedi trijumf religije Napretka? Znanost, koja počiva u temelju te religije ili je njezin povlašteni organ – što je od toga dvoga ovdje ne mogu izvidjeti – nikad nije bila moćnija i uživa potporu najšire javnosti. Osim šačice luđaka, divljih “anarhoprimitivista” i “neoludita”, danas izgleda više nitko nije kadar djelatno staviti u pitanje tehnološki napredak. Svi su više-manje prihvatili kompjutor i internet kao jedino sredstvo komunikacije, svi su prihvatili pretvaranje tih oruđa u nasušnu potrebu, i nitko u tome više ne vidi osobit problem. A da ne govorimo o ugledu što ga uživaju znanstvenici. Znanstvenici su već dugo predmetom pravog kulta, no taj kult u naše vrijeme doseže svoj univerzalni vrhunac. Znanstvenici se prikazuju, i to ne samo u medijima, kao naši spasioci. O njima ovisi sudbina svijeta. Jedino one i oni mogu društvima omogućiti, u povlaštenoj suradnji s političarima, “normalan život” i “život dostojan čovjeka”. Nacije se više ne ponose toliko svojim pjesnicima, državnicima, javnim i kulturnim djelatnicima koliko svojim znanstvenicima, slavodobitno stavljajući njihove likove na novčanice i otimajući se za njihovo porijeklo i njihovu pripadnost. U školskim udžbenicima, povijest zapadne znanosti ne potječe više od Arhimeda i Pitagore, Platona i Aristotela, nego od Galileja. Albert Einstein uživa ugled najvećeg sveca dvadesetog stoljeća. Pape blagoslivljaju robote i svemirske letjelice kao što su u mitskoj pretpovijesti blagoslivljali oružje. Kako u svemu tome vidjeti znak kraja?
Lako, ako se uzme u obzir jedna činjenica koju Di Vizio nije istaknuo. Mislim na činjenicu da je trijumfalizam uvijek simptom unutrašnjeg propadanja. Da religiji Napretka i Normalnosti nisu odbrojani dani, ona bi ležala na lovorikama i ne bi imala potrebe s takvom se upornošću obrušavati na sve što joj se protivi. Ovako, služeći se inkvizitorskim postupcima, ona samo pokazuje da je u strahovitoj krizi.
Jedan drugi Francuz, pisac Michel Houellebecq, na samom je početku koronakrize izjavio kako će nakon krize “svijet biti isti, samo još malo gori”. Ta sjajna tvrdnja uopće se ne kosi s ovdje rečenim. Dapače, mislim da je Houellebecq kao i uvijek pogodio u samu srž. Svaka prava inkvizicija uvijek je umjela pokazati i svoje humano, civilizirano biće, i nije istina da sila nužno poprima oblik nasilja i okrutnosti. Uvjeren sam zato da će oni koji očekuju nekakve spektakularne Armagedone nakraju biti razočarani. Ne vjerujem da će kraj – čega već – poprimiti imalo senzacionalan oblik. Naprotiv, mislim da će on biti gotovo neprimjetan. Mislim da će se očitovati, barem jedno duže vrijeme, više u blagoj i dobroćudnoj abnormalizaciji onih koji se zbog bilo kakvih razloga ne podvrgavaju fabriciranom mišljenju većine nego u pribjegavanju očitijim oblicima prinude. Za to jednostavno neće biti potrebe.
U Talmudu piše: “Kad dođe Mesija, narod će kuditi one koji će se bojati zgriješiti i njih će se smatrati nenormalnima i ludima.” (cit. u Blaise Pascal, Misli) A mislim da je to bio Walter Benjamin koji je ustvrdio da će Mesija, kad dođe, samo malo porediti stvari, da neće unijeti bogzna kakvu promjenu u svijet. Nešto u tome smislu.
Bez ikakve sumnje, “Bog je u detalju”. Ali bez ikakve sumnje također, u njemu je i onaj drugi.