Ekološko pitanje zaokuplja me već prilično dugo. Intenzivnije sam se počeo zanimati za njega u srednjoj školi, početkom 90-ih prošlog stoljeća, kada sam prvi put u svojim čitalačkim tumaranjima naletio na riječ “ekologija”, uglavnom, sjećam se, u njenom pridjevskom i priloškom obliku: “ekološki”, “ekološko”. Moje omiljeno štivo u to doba još je uključivalo Jacka Londona i Hermanna Hessea – pisce koji su u mojoj svijesti sve otad ostali povezani, iako vjerojatno nemaju nikakve veze jedan s drugim osim činjenice da su pisali u 20. stoljeću – i ja sam, u skladu s maglovitom predodžbom stečenom pod utjecajem te literature, to “ekološko” spontano shvatio ponajprije kao neku subverzivnu misao usmjerenu protiv moderne, industrijske, dehumanizirajuće, tehničke civilizacije, koja uništava s jedne strane očaravajuću Wilderness a s druge strane ljudsku dušu. Čitanje Vrlog novog svijeta još je učvrstilo tu predodžbu i povećalo moje simpatije prema tom tajanstvu. Ono što bih tu i tamo dočuo o akcijama Greenpeacea u meni je izazivalo strahopoštovanje. Govor o “Majci Zemlji”, odakle god dolazio (tada još nisam provjeravao izvore), snažno je i neumitno dražio određeni pseudoreligiozni senzibilitet ili instinkt koji je uvelike oblikovao, po dobru ili po zlu, ili po oboje, moje doživljavanje svijeta. Kako bilo, s vremenom i uslijed čitanja nekih drugih autora, više anarhističkog usmjerenja, u meni se počela buditi sumnja o pravom karakteru ekologije. Stala me bockati neugodna misao da ekologija, kako u svojoj praksi tako i u svojoj teoriji, nije sila koja djeluje protiv spomenute civilizacije nego joj, naprotiv, ide naruku. I kao što inače biva s neugodnim mislima, i ta moja me opsjedala to snažnije i neumoljivije što sam se više trudio otjerati je. Ali u jednom trenutku činilo se da su moji napori u tome pogledu urodili plodom. Taj je ključni trenutak, koji je potrajao godinama, nadošao zahvaljujući mojem upoznavanju s djelom Bruna Latoura.
Bruno Latour, filozof i sociolog kojeg sam u svojoj zadnjoj knjizi opisao kao “oca nove ekološke misli”, i za kojega i dalje mislim da zavređuje taj naslov, doista predstavlja iznimku ne samo u strogo ekološkom “diskursu” nego i u novijoj filozofiji i sociologiji općenito. Ta iznimnost proizlazi u prvom redu iz onoga što bih najradije opisao kao elegancija mišljenja. Intenzivno čitajući i prevodeći, zadnjih dvadesetak godina, tekstove suvremene filozofije i “humanistike”, upada mi naime u oči da suvremenu misao karakterizira, ako išta, manjak stila. Usudio bih se čak utvrditi da, od Gillesa Deleuzea naovamo, svi filozofi i “humanističari” pišu više-manje isto. Proizvode ono što nazivam sveučilišnom literaturom. Sve u granicama propisane i propisujuće znanosti. Naravno, to je sud koji nema nikakvu uvjeravalačku, a kamoli mjerodavnu vrijednost, jer to je sud nekog tko i filozofiju i znanost čita kao svojevrsnu književnost. No upravo se u toj, čisto “subjektivnoj” kritičkoj optici misao Bruna Latoura pokazuje uvelike drugačijom i svježom i novom i poticajnom, što će reći stilski posebnom. Jer, bitno je napomenuti da ne bi bilo zabune, u temelju te optike, te danas već fosilizirane kritičke tradicije, stil nije prvenstveno estetička kategorija. Nego antropološka i etička kategorija. “Stil je sam čovjek” ili “sav čovjek”, kazao je jedan od začetnika te tradicije, grof Buffon. Što se tiče Latoura, njegov način razmišljanja o znanosti, ali i o politici i društvu uopće, toliko odudara – ili, točnije, odudarao je – od načina na koji većina današnjih stručnjaka razmatra aktualna i manje aktualna pitanja te tvori jedan od najdragocjenijih i najtrajnijih doprinosa onome što je ostalo od slobodne, žive, nepokorne europske misli.
No, nažalost, kao što je nabačeno u potonjoj rečenici, taj je doprinos nešto o čemu valja govoriti u prošlom vremenu. Jer Latourova misao u zadnjih je petnaestak godina prošla kroz korjenitu preobrazbu, koja je preobrazba nagore. To jest sve dalje od pravog mišljenja-pisanja i sve bliže sveučilišnoj literaturi. Ovdje nemam priliku pružiti imalo iscrpniji pregled tog zastranjelog puta, ali, u skladu s rečenim, on se najjasnije očituje ne toliko u svojim vijuganjima i grananjima koliko u svome općem smjeru. Tako, nije uopće sporno da, kao što često ističe i sam Latour, sve njegove kasnije hipoteze i teorije, napose prijelomna “teorija umreženog aktera” (tzv. ANT, “Actor-network theory”) koju je on razvio s Michelom Callonom na temelju Greimasove semiotike – tog čarobnog štapića i tog pojasa za spašavanje svih dobromislećih akademaca koji su se na vrijeme odlučili odreći kritičke teorije – logično proizlaze iz njegovih ranijih radova i da predstavljaju logični razvoj njegovih ranih intuicija. Pitanje je jedino na koji način one iz toga proizlaze, prema čemu se ta misao razvija. Drugim riječima, pitanje je kakva je logika tu posrijedi. U svome dugogodišnjem bavljenju Latourom, najposlije sam došao do zaključka da je, sažeto kazano, to jedna logika koja je polazila iz kritike onoga što je autor svojedobno nazivao “mitom Znanosti” i kretala se sve više prema apologiji onoga što autor i dalje naziva “tehnoznanostima”, i logika koja je polazila iz široke i bogate vizije ekologije kao nečega što ima veze sa slobodom mišljenja i demokracijom, s francuskim prosvjetiteljskim nasljeđem, i kretala se, na uvijen i otmjeno diskretan, ali svejednako primjetan način, sve više prema površnom i dogmatičnom ekologizmu današnjice.
Razumljivo, sve je to u velikoj mjeri zadobilo nov aspekt i novu važnost s koronakrizom. U kojoj je Latour od početka obećavao pokazati se kao netko tko ima mnogo toga važnog za reći. I doista jest imao mnogo toga važnog za reći. Ali ubrzo je to počeo govoriti na takav način da je opisano usmjerenje postalo suviše očito a da bi ga više bilo moguće zanemariti. Postalo je suviše očito da govoreći mnogo toga važnog on također prešućuje mnogo toga važnog, i da se njegov govor temelji na tom prešućivanju. To je u određenom trenutku postalo toliko očito da sam odlučio obratiti se samome Latouru i pitati ga za objašnjenje. Svjestan taštine i najvrsnijih intelektualaca, počeo sam blago i uviđavno, predstavljajući se kao oduševljeni prevodilac njegovih tekstova, simpatizer i čak poklonik, kamuflirajući svoja kritička pitanja u hvalidbene fraze i parafraze. Ali uzalud, uvaženi mi profesor nije odgovarao pa sam, zaključivši da ima važnijeg posla i znajući da boluje od raka, odlučio odustati. Problem je međutim nastao kad sam mu, protivno svojoj odluci i podboden neodoljivim žalcem, nedugo nakon toga napisao mail reagirajući na njegovo tumačenje Kafkinog Preobražaja u svjetlu aktualnih događanja, koje je tumačenje on u to vrijeme zatvaranja publicirao na Internetu i koje je odmah steklo veliku popularnost, a mene se kosnulo kao duboko pogrešno, obmanjujuće i čak sablažnjivo. Moja je reakcija bila vrlo žestoka. Priznajem, nisam birao riječi. Teško naime podnosim kad se netko nepozvan pača u Kafku. A pogotovo ako je taj netko sveučilišni profesor i k tome još novoscijentističke vjeroispovijesti. Ukratko, pozvao sam Latoura ne samo na red nego i na javnu debatu u vezi s time. I tada mi se on ipak udostojio odgovoriti, obraćajući mi se s “dragi prijatelju” ali objašnjavajući kako “ne vidi zašto bi ulazio u tu polemiku”. Koliko sam uspio shvatiti na temelju njegovih lakoničnih primjedbi, on je smatrao da je to što “umire od raka” i što je svojim originalnim tumačenjem čuvene pripovijesti “dirnuo čitaoce” dostatno opravdanje za njegovo lupetanje o Kafki. Tako sam, jasno, ponovo odlučio zašutjeti. No, k’o za vraga, on je upravo tada krenuo lupetati, u intervjuima na raznim gledanim postajama i platformama (ne izgledajući kao netko tko previše umire od raka), još veće budalaštine o svemu i svačemu uključujući religiju, zalazeći tako opet na “moj teren”, pa sam se osjetio dužnim napisati mu, kad sam već imao priliku, još nekoliko podužih mailova. I opet, moram priznati, nisam baš pazio na jezik. Kad mi je naposljetku sinulo da sam možda pretjerao, ispričao sam se na suviše slobodnom govoru te završio – tako sam mislio – svoju većma monološku prepisku pomirbenim tonom. Ali i opet utaman, moje se mišljenje pokazalo pogrešnim. Na moje iznenađenje, i iz meni i dalje nedokučivih razloga (zbog neupućenosti u opciju blokiranja neželjene pošte?) moj mi je korespondent upravo tada odgovorio, kratkim mailom u kojem je napomenuo, obraćajući mi se i dalje kurtoaznim “cher ami”, kako ne razumije “zbog čega mu pišem ova pisma, tko ih piše i kome su ona upravljena [sic]” te kako će “biti sretan ako mi može odgovoriti na neko pitanje”. Shvativši da je čovjek pročitao moje mailove najblaže rečeno ovlaš, jer u njima je sve vrvjelo od sasvim jasnih pitanja i u svakom je od njih bilo iznova objašnjeno “zbog čega mu pišem ova pisma”, kao što su već u prvome “pismu” bili izneseni relevantni biografski podaci o njihovu autoru, potrudio sam se, više da potvrdim svoje slutnje nego u očekivanju odgovora, a i zbog stanovite mogućnosti da moj korespondent nije u mojim dotadašnjim poslanicama prepoznao pitanja zato što ona nisu bila postavljena u propisanom obliku intervjua, svesti svoja pitanja na dva pitanja, odnosno jedno složenije pitanje i jedno potpitanje. No, očekivano, odgovora dobio nisam.
Ti moji završni upiti bili su sljedeći:
1. Jesu li, prema Vašem mišljenju, znanosti, točnije ono što i sami odavno nazivate “tehnoznanostima”, imale i nastavljaju li imati ključnu ulogu u izazivanju i pogoršavanju klimatske krize? Ako to barem donekle priznajete, zašto su znanosti i znanstvenici (svi osim “klimatoskeptika”) izuzeti iz Vaše kritike? Jeste li svjesni da tim izuzećem dajete dojam da svu odgovornost za krizu svaljujete na političke i ekonomske aktere, te da i sami pripadate onima koji i dalje, Vašim riječima, “smatraju Znanost svetom kravom”? (Informacije radi, jer možda Vam je promaknulo a moglo bi Vas zanimati: vrlo sličnu kritiku, povodom Vaše glasovite analize krize uzrokovane Covidom, uputio Vam je Jacques Testart u članku “La covid, la science et le citoyen” objavljenom 29. rujna 2020. na stranici Attac France, kao i prije toga, 29. travnja 2020., u razgovoru objavljenom na stranici Sciences Critiques). Ili smatrate, kao što mi se najčešće čini, da tehnoznanosti unatoč svemu pružaju neku nadu, ili su barem “jedino što nam preostaje” za ublažavanje klimatske krize i prihvatljivo upravljanje njome? Je li legitimno, u tome slučaju, zaključiti da smatrate kako “novi klimatski poredak” može biti utemeljen na čisto znanstvenom temelju? Što se tiče umjetnosti koju zadnjih godina ističete kao važnu silu uz znanosti u oblikovanju tog novog eksperimentalnog kolektiva, možete li poreći – ako možete, kako? – da je ta umjetnost bitno znanstvena, to jest potpuno podređena znanstvenim ciljevima? Što se tiče tipa socijalizma koji zagovarate (socijaldemokracija ili nešto slično), možete li poreći – ako možete, kako? – da i on ovisi, u samoj svojoj teoretskoj biti kao i u konkretnim mogućnostima svoje realizacije, o znanstvenom svjetonazoru na kojem se temelji (osobito u svjetlu kritika Vaših nekadašnjih temeljnih stajališta o modernitetu koje Vam je nedavno uputio Vaš bivši učenik i istomišljenik Pierre Charbonnier)? Banalnije kazano, ako je pitanje suviše opširno: ostaje li, prema Vašem mišljenju, i napose u svjetlu trenutnih događanja u vezi s koronakrizom, išta od ljudskog života izvan dohvata znanosti i, ako ne ostaje, po čemu se te svemoćne znanosti, osim po nominalno pluralnom obliku, znatnije razlikuju od onoga što ste svojedobno kritizirali kao “mit Znanosti”, ili čak od neke nove znanstvene religije? Ako ostaje, gdje ostaje i kako može opstati u datim uvjetima?
2. Reformulacija 1. pitanja, u slučaju da nemate vremena zalaziti u takve kompleksnosti: Jeste li svjesni da taj “novi klimatski poredak” za koji se zalažete i ta nova “Zemlja” na koju čovječanstvo prema Vama ima aterirati ako želi preživjeti mnoge ljude zabrinjavajuće podsjećaju na kolektiv prikazan u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu? Imate li što za poručiti tim ljudima, od kojih su neki (kao npr. pisac ovih redaka) Vaši vjerni čitaoci i slušaoci?
***
Iako će se cinicima zacijelo činiti drukčije, ovime uopće nisam imao namjeru ocrniti Latoura i tako mu se “osvetiti”. Niti sam to učinio da bih, poput nekih u SAD-u, obznanio svoje bolno razočaranje ekologijom kao takvom. Što se tiče Latoura, i dalje ga iskreno i bez ikakve primisli smatram prvorazrednim intelektualcem, dostojnim i zapravo jedinim nasljednikom A. N. Whiteheada, te jednim od rijetkih živućih filozofa koje se doista isplati čitati. Što se pak tiče mog odnosa prema ekologiji en général, unatoč simpatijama ona začetna sumnja u meni nikad nije posve uminula i ja ni u jednom trenutku nisam, nasreću, podlegao napasti da joj dam svoje srce. Tako da o nekom golemom razočaranju, à l’américaine, ne može biti govora. Razlog zbog kojeg sam u tekstu o ekologiji izložio svoje dogodovštine s Latourom jednostavan je i, čini mi se, dosta jasan. To sam učinio zato što njegov slučaj ponajbolje pokazuje u što se ekološka misao pretvorila. Uvid do kojeg sam došao proučavajući Latoura osobito, upravo stoga što je on ono najbolje što ta misao ima, jest da se ona pretvorila u svoju suprotnost. U nemisao i čak protumisao. A izgubivši svoj misaoni temelj i princip, i s time dušu, ekologija se kao takva, odnosno u mjeri koja je već toliko velika da sve iznimke čini potpuno zanemarivima, sve više preobražava u puku tehniku, povlašteno sredstvo implementacije novog globalnog tehnokratskog poretka čiji je antidemokratski i antihumanistički karakter još uvelike zastrt velovima propagande. Ali koji će, uvjeren sam, s protokom vremena neminovno sve više izbijati na vidjelo.