I bez dubljeg zadiranja u problem, čini se truizmom da su egalitarizam i demokracija usko povezani. I povijesno gledano oni to nesumnjivo jesu. Nitko od stručnjaka neće to osporiti, naprotiv. Svi će se više-manje složiti da je ideja društvene jednakosti, onako kako je formulirana u Deklaraciji o nezavisnosti i u motu Revolucije, temelj demokratskog i ni jednog drugog uređenja: u drugima možda su mogle postojati naznake egalitarnosti, ali ni u jednom od njih ona nije bila niti je mogla biti vodeći princip. Naravno, stvar uvelike komplicira veza demokracije s liberalizmom kao i, napose, povijesna radikalizacija egalitarizma u nedemokratskome komunizmu. Ipak, veza između društvene ideje jednakosti i demokracije ostaje. Nije ni slučajno ni bezrazložno da najveći mislilac demokracije danas, Jacques Rancière, upravo poistovjećuje demokraciju s egalitarizmom, gledajući na istinsku demokraciju kao na “praktično iskrsnuće” jednakosti u određenom kolektivu u određenom trenutku.
No, egalitaristički princip u zadnjim je desetljećima doživio osobit i zanimljiv razvoj, a u ovo vrijeme doseže svojevrsnu transformativnu kulminaciju. U temeljitoj i sveopćoj preobrazbi društava i taj se princip, logično, preobrazio i počeo pokazivati nova svojstva. Glavna i najupečatljivija promjena u tom pogledu jest to da se on od nečega na čemu se temeljila radikalna kritika društva i njegovih nepravdi pretvorio, gotovo bez ostatka, u princip konformizacije i stup društvene kontrole. U ime Jednakosti, današnji egalitaristi sve zdušnije potiču razne oblike ideološke i društvene separacije te sve neskrivenije podržavaju državne mehanizme kontrole, uključujući cenzuru, demonizaciju i čak kriminalizaciju neistomišljenika, najeklatantniju “proizvodnju pristanka”. Njihovo medijsko djelovanje, na koje se silom prilika danas svodi njihov angažman, to toliko jasno potkrepljuje da ta jasnoća postaje nevjerojatno znakovitom. Na primjer, film koji je nedavno objavila ugledna medijska kuća Arte, La fabrique de l’ignorance (“Tvornica neznanja”), bjelodan je primjer tehnoscijentističke propagande, u kojem je “znanost” prikazana na esencijalistički način kao nešto što nije proizvod društva i promjenjivih društvenih odnosa, već je jedini izraz “beskonačne čovjekove želje za znanjem”, koji izraz društvo uglavnom želi zatomiti (u prošlosti Crkva) ili iskorištava u svoje nečasne svrhe (u sadašnjosti Tržište), i u skladu s time tehničari-znanstvenici prikazani su kao sveci i svećenici te nove religije. Jer, ne treba nikad smetnuti s uma, gdje postoji bilo kakva naznaka “beskonačnog” tu je religija, na što se god taj pridjev odnosio. A osobito kad je imenica na koju se on odnosi tako moćna riječ kao što je “znanje”. Uglavnom, taj film kao da je snimljen s namjerom da potvrdi sve teze Jacquesa Ellula o propagandi: savršena tehnička izrada, vrhunska “scenografija”, majstorski rakursi, dramatična glazba spojena sa sjajnim vizualnim efektima u svrhu kontrastiranja dobrih i loših likova, skrivene poruke, brižljivo umetnuti suspensi, hipnotička naracija. Sve je tu.
Moglo bi se pitati kakve to veze ima s egalitarizmom. Ali nažalost ima, upravo zbog spomenute preobrazbe i spomenutog izvrnuća egalitarističke ideje. Ta temeljna promjena direktna je pak posljedica sveopće tehnizacije društava i njenog fragmentirajućeg učinka, razaranja svih čvršćih društvenih odnosa ali i, s pomoću propagande, idejnog i misaonog razdora do kojih ona dovodi. Kao što sam već negdje napisao, nadovezujući se na čuvenu Chestertonovu dosjetku o poludjelim idejama, problem s takvim tipom ideja kao što je jednakost nastaje kad se one odcijepe od drugih ideja, kad postanu samostalne, kad se pretvore u svojevrsne apsolute. Prema motu Revolucije, koji treba čitati slijeva nadesno ako želi imati smisla – jer tako su ga čitali oni koji su ga stvorili i prakticirali – jednakost tvori sponu između slobode i bratstva. Jednakost kojoj ne prethodi sloboda i koja nema za cilj bratstvo najgora je vrsta tiranije. U tome pogledu, Kierkegaardove kritike svake vrste egalitarizma i njegove osude “sravnjivanja” mogle bi još biti itekako aktualne. Ali situacija je postala još gora, jer se poopćila. U tome osvajačkom društvenom komadanju, u toj globaliziranoj egalitarizaciji koja teži, sve usavršenijim i silovitijim mehanizmima propagande, sve sravniti do poistovjećenja, tolerirajući samo one razlike koje nisu prave razlike i koje ne mogu ugroziti veliku Svejednakost, upitnom postaje sama priča o demokraciji. Premazivati to zvučnom riječi “solidarnost” slabo pomaže. U toj preobrazbi, u tome izvrnuću, ključni faktor zacijelo je prirođena nekritična vjera marksizma u Znanost i Tehniku. A današnji progresisti mahom su marksisti ili kriptomarksisti. Općenito postaje sve manje moguće biti progresist a ne biti marksist ili kriptomarksist – i to ne zbog poživinčujućeg utjecaja reakcionarnih “populista”, kao što nas progresiti žele uvjeriti, nego zbog suptilnog utjecaja njihovih vlastitih intelektualnih elita. Tehnizirana znanost, znanost obožanstvenjena u Znanost, sa svojim dogmama i svojim pastoralom, sa svojim svećenstvom i svojim sakramentima, ne samo da ne može biti temelj demokratskog društva nego i u najvećoj mjeri priječi njegovo stvaranje. A samim time dovodi u pitanje, nužno, kobno, i čitav mit o dobrim i zlim momcima na kojem počiva kaubojska verzija demokracije, čineći je njenom jedinom legitimnom i jedinom ostvarivom verzijom.