U nastojanju da potkrijepim svoju tezu da moto Francuske revolucije treba čitati, ako se želi dohvatiti njegov pravi smisao, slijeva nadesno i u sljedstvenoj povezanosti njegovih termini, dosad sam se pozabavio prvim dvama, slobodom i jednakosti. Došao je, izgleda, red i na treći i posljednji, terminus ad quem – bratstvo.
Razlog ove početne nedoumice, očitovane u umetanju riječi “izgleda” kao modalnog izraza, jest to što se bratstvo pokazuje nečim još problematičnijim, još maglovitijim od svojih prethodnica, a njegova povezanost s njima pokazuje se još manje očitom i složenijom nego između njih dvije. Osjetno više nego i riječ “jednakost” i riječ “sloboda”, riječ “bratstvo” posjeduje ideološke i historijske konotacije od kojih je još neodjeljivija. Pojednostavljeno kazano: posrijedi je pojam koji je nastao i razvijao se u “kršćanskom podneblju”, i koji izgleda slabo funkcionira, ili čak nikako ne funcionira, izvan svoga prirodnog okoliša.
Aludiram, dakako, na čuvenu Chestertonovu dosjetku da su prosvjetiteljske ideje kršćanske ideje koje su poludjele. Ali u slučaju bratstva karakter i stupanj ludila o kojem je riječ manifestiraju se u svoj svojoj silini i svoj svojoj bjelodanosti.
Bogu hvala, nisam teolog. Jer da jesam, vjerojatno ne bih mogao oka sklopiti nakon objavljivanja enciklike Fratelli tutti. Time uopće ne želim reći da se ne slažem s onime što u njoj piše, ili da dovodim u pitanje njezinu usklađenost s katoličkim naukom (uostalom, “who am I to judge?”). No, želim ukazati na nešto što mi se, kao nekome koji se i profesionalno i amaterski bavi riječima, i čiji se život uvelike svodi na čitanje tekstova, čini bitnim, a to je da je ono što u tome tekstu piše u značajnom neskladu s onim što se, prema svemu sudeći, u njemu htjelo reći.
Prije svega, međutim, valja napomenuti da je autor enciklike bio svjestan opasnosti kojoj se izlaže, jer na samom početku svoga teksta (§14) jasno upozorava na ključni problem “novih oblika kulturne kolonizacije” čija je glavna strategija “pražnjenje” određenih tradicijskih i “velikih riječi” – kao što su “demokracija, sloboda, pravednost ili jedinstvo” – kako bi se njima “manipuliralo” i upotrijebilo ih se kao “oruđa za dominaciju, etikete lišene značenja koje mogu poslužiti za opravdanje bilo kakvih postupaka”. Ali ono što je autor pritom zaboravio naglasiti, premda je aludirao na to citiranjem rečenice kardinala Silve Henríqueza u sklopu vlastite rečenice, jest da je naličje ili drugi vid istoga tog problema činjenica da neke druge velike i važne riječi gube značenja spontano samo zato što nestaju, pod nagrizajućim utjecajem istih oblika iste kulturne kolonizacije, tradicijski konteksti u kojima su ta značenja nastala i u kojima su se razvijala. Jedna od takvih riječi, i vrhunski primjer takve riječi, upravo je “bratstvo”.
Najnedvosmisleniji pokazatelj te konfuzije zaključak je do kojeg će doći, pročitavši tekst, svaki njegov čitalac koji nije upoznat s terminologijom što se u njemu koristi i čitavom povijesnom pozadinom na kojoj se rasprava odvija, zaključak naime da je “bratstvo” više-manje sinonim za “solidarnost”, ili čak “socijalno prijateljstvo”. To dodatno potkrepljuje i jedna od prvih kritika upućena autoru nakon objavljivanja enciklike, izazvana njegovom upotrebom u naslovu riječi “braća” zasebice, bez uobičajenih “sestara”. Bilo je čak i onih što su mu zbog takvog naslovljavanja zamjerili na zanemarivanju transrodnih osoba. Upućeni eksplikatori bili su prisiljeni još jednom istaknuti (jer istaknuto je u bilješci prve rečenice) da je sintagma “fratelli tutti” citat iz Opomena sv. Franje Asiškog, niza naputaka o duhovnom životu što ih je Poverello uputio svojim fratrima (i nikome drugom), te su našli shodnim i potrebnim komentirati čitav problem u medijima i na društvenim mrežama. Uglavnom, ti pomalo komični fakti svjedoče o tome da je današnje i sutrašnje možebitno bratstvo svih ljudi nešto znatno drukčije od bratstva svih ljudi koje je bilo idealno na snazi još jučer, dok je Bog još bio živ barem na aparatima.
No, još značajnije i znakovitije semantičko zastranjenje u tome pogledu je, smatram, enciklikin ključni i žestoki napad na “individualizam”. Riječi “individualizam” i “individualistički” spomenute su u tome kratkom tekstu 14 puta. Sve u svemu, “individualizam” se u njemu kritizira kao korijen zla, glavna prepreka uspostavljanju željkovanog bratstva među narodima, a na jednom ga se mjestu (§ 105) proglašava i “virusom”, čime ga se povezuje ne samo sa sadašnjom zdravstvenom katastrofom nego i sa strahotom rasizma, koji se malo prije (§ 97) opisao istom metaforom. Čitava enciklika time, jasno, dobiva izrazito politički naglasak i čak točno određenu političku inklinaciju. Ali da ne bi bilo zabune, napad na individualizam kao na jedno od najvećih zala modernih društava nije nikakva novost u službenom govoru Crkve. Naprotiv, mnogi su se prijašnji Pape i ini crkveni autoriteti okomljivali na individualizam. Razlika, međutim, nezanemariva razlika u tome je što kad su oni kritizirali individualizam, mogli su računati da će ljudi kojima se obraćaju (obrazovana vjernička pastva i, sekundarno, “svi ljudi dobre volje”) shvatiti na što smjeraju i što žele reći. To više očito nije tako. I toga je očito bio svjestan i sam autor, čija se argumentacija duboko oslanja na temeljnu razliku između individue i osobe. Pružena rasvjetljenja te distinkcije, na kojoj počiva filozofija personalizma, koja je od Ivana Pavla II. neka vrsta službene filozofije Katoličke crkve, hvalevrijedna su i nadasve edukativna. Jedini problem pritom je što se ispostavlja da ta razlika, sa svim svojim implikacijama, ne funkcionira i ne može funkcionirati, da nije ni potpuno shvatljiva ni potpuno prihvatljiva izvan okvira kršćanske antropologije i, slijedom toga, izvan okvira kršćanskoga ili u najmanju ruku kršćanstvom oblikovanog svjetonazora. Previše toga to previše jasno pokazuje da bi to bilo potrebno dokazivati. U želji za isticanjem vrijednosti i ostvarivanjem “sveopćeg bratstva”, došlo se do toga da se kršćanski univerzalizam, čije je vrijeme prošlo, nekritički povezuje i čak brka s drugim tipovima univerzalizma, čije vrijeme tek dolazi. U suviše žarkoj želji da se premoste jazovi i ostvare vanjski kontakti, postigao se upravo suprotni učinak u unutrašnjosti. A time se nužno zamračio sam smisao bratstva, odnosno onoga što je ono bilo, što jest i što nije, što bi moglo biti i što nikako ne bi moglo biti.
U zanimljivom fantastično-historijskom osvrtu koji predstavlja “Prolog” romana Gospodar svijeta, prvog velikog distopijskog romana ikad objavljenog (1907., 25 godina prije Vrlog novog svijeta i 42 godine prije 1984), njegov autor, monsinjor Robert Hugh Benson, prikazuje “individualizam” i “individualiste” kao posljednji politički bastion protiv nove osvajačke religije, kolektivističkoga “humanitarizma”. Benson je bio osobni komornik hiperortodoksnog i na riječi krajnje osjetljivog Pia X., pa ga se valjda ne može sumnjičiti za tako krupne terminološke gafove. Uostalom, sam potpisnik enciklike Fratelli tutti javno je pohvalio njegov roman, nazivajući ga “proročkim” (mada je primijetio da je “malo težak na početku” – misleći, pretpostavljam, upravo na taj “Prolog”). I doista, danas se Gospodar svijeta doima, iako je nažalost slabo poznat izvan katoličkih krugova, još vidovitijim od proslavljenih djela Huxleya i Orwella. U toj sjajno napisanoj apokaliptičkoj priči, oslikava se globalno društvo u kojem je pojedinac potpuno ugrađen i usisan u Veliki Kolektiv temeljen na viziji znanstveno-tehničkog progresa u službi uspostavljanja “sveopćeg Bratstva” i “Mira među narodima”.
Konačno i još jednom : nisam ovdje imao namjeru “kritizirati papu Franju” dovodeći u pitanje njegovu pravovjernost, u skladu s već pomalo iritantnom navadom katolika koji sebe vole nazivati “konzervativnima” i “tradicionalistima” (kojima očito ne pripadam i nikad nisam pripadao). U teologiju se nikad nisam pačao niti imam namjere to činiti, ali ne pačam se ni u pastoral ni u bilo kakve popularne laičke “evangelizacije” ili novoutemeljene “ministerije”. Ništa me se od toga ne tiče, i ne osjećam u sebi ni najmanju trunku dužnosti da ikog u bilo što uvjeravam. Ja samo čitam. Pratim riječi, “njušim ih i kušam”, pokušavajući ih povezati s drugima i tako otkriti ili im dati značenje. Riječ “bratstvo” je najkršćanskija riječ Mota, neiskorjenjiva iz svoga kulturno-historijsko-ideološkog tla. Kojeg je tla Papa i dalje htio-ne htio vodećim vrtlarom, čuvarom i predstavnikom. Jer za kršćanina, pojam bratstva bitno uključuje pojam zajedničkog Oca – Oca, ne roditelja in abstracto. Taj Otac jest Otac svih ljudi, ali samo ako ga ljudi, svaki ponaosob, prihvate kao takvog. Iako se može činiti drukčije, ovo što ovdje govorim nije nikakva teologija. Nego ABC čitanja katekizma. Nešto što su donedavno znali svi školarci prošavši osnovnu katehezu. Pravo bratstvo, bratstvo kršćanstva koje je postalo i bratstvo Revolucije, nalaže da svako “mi” mora prvo biti prihvaćeno od “ja” da bi bilo legitimno. Da ne bi vodilo ravno u tiraniju. Bratstvo je cilj, ne smije biti polazište. U suprotnom, zagovaranje bratstva ne razlikuje se od demagogije političara koji, jednom izabrani, uvjeravaju i one koji nisu glasali za njih da su “njihovi”, obećavajući im da će udovoljiti i njihovim zahtjevima i tako im namećući zajedništvo protiv njihove volje. Upravo to znači činjenica da je, u Motu, bratstvo ono čemu vodi, kroz jedinstvo, sloboda. Jer nema “kolektivne” slobode kojoj ne bi prethodila “individualna” sloboda, i sloboda grupe ili zajednice ili zemlje uvijek je samo potvrda i očitovanje slobode njihovih ravnopravnih pojedinaca. To je, pak, ABC demokracije.
Ali da je takve elementarne stvari potrebno isticati, to ukazuje na još dublji, još gori i gorućiji problem. Ukazuje na to da su ljudi počeli potpuno gubiti ono “neprimjereno nagnuće ka slobodi, “le goût intempestif pour la liberté”, o kojem je govorio Tocqueville i koje je on smatrao ne samo principom, to jest polaznom točkom svake prihvatljive demokracije, nego i kršćanskim uporištem svake prave demokracije. Sloboda, življena, konkretizirana, neprestano iznova sticana i potvrđivana u tom poletnom i nekonformističkom nagnuću jednakih jedini je mogući princip i temelj bratstva u klasičnom smislu te riječi. Danas, s progresivnim iščezavanjem stvari s kojima su bile povezane, riječi gube svoja klasična značenja. Time se pretvaraju u puke parole i paravane za kojekakve programe, manipulacije i čak zločine. U “etikete lišene značenja koje mogu poslužiti za opravdanje bilo kakvih postupaka”. Ali zato se čini da je sve manje moguće zamisliti bolnicu, pa bila ona i poljska, u koju bi se pomahnitale ideje mogle smjestiti ne bi li se opametile, ponovo zadobivajući svoju univerzalnu vrijednost.