Danas se već govori, bez i najmanje trunke stida, i na najvišim i najzvonkijim razinama javne sfere, o “tehnologiji povjerenja”. Prerasli smo stadij tehnoskepticizma koji je još donedavno bio više-manje jasno prisutan u većini kritičkih filozofija i sociologija. Današnji sveučilišni intelektualci – dodajem taj pridjev časnoj devetnaestostoljetnoj imenici samo reda radi, jer u zbilji drugih već odavno i nema – pod utjecajem koronakrize dovoljno su se uozbiljili da se mogu otresti ostataka antiknih utopija i djetinjastih iluzija staroga svijeta. Opamećujuća pošast spustila nas je napokon na zemlju, i svi koji imaju imalo pameti, svi koji imaju, ili će imati, ili bi željeli imati, ili barem imaju toliko soli u glavi da vjeruju onima koji imaju neki PhD, moraju stisnuti zube i prihvatiti činjenicu da nikakvog neba više nema nad našim glavama i da ga nikad više neće biti, da se više ne možemo osloniti ni na što drugo osim na sebe kao dijelove ugroženog nam okoliša i postojeće instrumente njegove odnosno naše zaštite. Situacija na kraju krajeva zahtijeva radikalne mjere, jer je i sama radikalna: posrijedi je ništa manje nego spas planeta i čovječanstva. Po svaku cijenu to se mora spasiti (iako nije sasvim jasno zbog čega). Treba zato odbaciti sve romantičarske snove, ali i prihvatiti određene žrtve, ma koliko one bile bolne. Tako smo na primjer prisiljeni odreći se borbe protiv cenzure u kojoj smo nekad kao intelektualci dostojni tog imena bili toliko strastveno angažirani: ulozi su suviše veliki, a s njima i opasnosti… po čovječanstvo. Ili: ne smijemo se više opirati državnom nasilju niti ga javno osuđivati (pa ni privatno, u mjeri u kojoj je još opravdano, s obzirom na razmjere opasnosti, da bude bilo kakve privatnosti), jer ono je uslijed korjenite preobrazbe društava prouzročene planetarnim ratom protiv Virusa potpuno promijenilo prirodu, i od neprijatelja br. 1 postalo korisno sredstvo uspostave demokracije i bratstva među ljudima. Ili: koliko se god žestoko okomljivali na zloupotrebe tehnoloških otkrića i inovacija od raznih multinacionalnih “tehnofeudalista”, nemamo više pravo ukazivati na njihov izvorišni ambijent i okrilje (naša sveučilišta i naše institute), jer nepobitna je i znanstveno utvrđena činjenica da su ta otkrića i te inovacije jedino čime raspolažemo i možemo i smijemo raspolagati u zajedničkoj tvorbi svjetlije budućnosti.
Izgleda da još ima onih koji se snebivaju nad takvim navadama svjetskih intelektualaca. Čuo sam neke i iz Francuske i iz Engleske kako se uzrujano žale na “nečasnu i suučesničku šutnju intelektualaca” u svemu što se događa. Riječ je pretežito o mlađim ljudima, rođenim nakon 1990., i pretpostavljam da nitko od njih nije pročitao Izdaju intelektualaca Juliena Bende, objavljenu 1927. Takvi klasici odavno više nisu u modi, ne samo zato što su suviše stari a da bi mogli biti aktualni nego i zato što zahtijevaju suviše duboku čitalačku pažnju, kakvu pojedinac odrastao za ekranima teško da je sposoban razviti. Pokušavajući se snaći u suvremenom političkom i socijalnom krajoliku, današnji studenti i znatiželjnici prečitavaju, na poticaj svojih podjetinjilih profesora, formatora javnog mnijenja, trećerazrednu literaturu kao što je Orwellova 1984 ili (no vidno i znakovito manje) drugorazrednu kao što je Huxleyjev Vrli novi svijet. Postoje doduše i neki, napredniji, što pod istim tipom nadahnuća u zadnje vrijeme otkrivaju prvorazrednog Ivana Illicha. No, kao što je za očekivati, i ti se ograničavaju više-manje na Medicinsku nemezu, zanemarujući u Illichu sve što omogućuje doista shvatiti to djelo i smjestiti ga u pravi kontekst – drugim riječima, svodeći Illicha na sveučilišnog intelektualca kakvim i sami žele postati, i kakvog jedino mogu shvatiti.
Bendina je knjiga svojedobno bila pravi hit, ne samo u Francuskoj nego i u čitavoj Europi. Ali njezin utjecaj nipošto nije bio ograničen na period nakon njenog objavljivanja. Taj je utjecaj bio itekako znatan i dugo poslije, i zapravo je potpuno zamro tek sa sveopćim srozavanjem pismenosti u počecima masmedijatizacije 80-ih 20. stoljeća. Danas, Izdaja intelektualaca već zvuči romantičarski zastarjelo, kako zbog teškog stila kojim je pisana tako i zbog svog staretinarskog sadržaja. Sažimajući koliko je to moguće, Bendina osnovna tvrdnja je da su intelektualci, soj nastao iz prijelomne Dreyfusove afere, iznevjerili svoje poslanje kao moralni vođe čovječanstva. Preuzimajući intelektualno žezlo od katoličkog svećenstva, ti novi “klerici” izdali su, slično kao i njihovi prethodnici, univerzalnu potragu za istinom i pravednosti time što su je podredili partikularnim interesima, osobito onima nacionalnim. Od hrabrih lučonoša prosvjetiteljstva i Revolucije, završili su kao puzavi poslušnici nacionalne države i glasnogovornici njenih programa. Od boraca protiv tiranija nad mišljenjem, pretvorili su se u birokrate despotskog znanja. Od tvoraca novog i drukčijeg, preobrazili su se u čuvare starog i istog.
Unatoč romantičarskoj patini tih postavki, njihova paralela s današnjicom može ubosti u oči. Ali ona je istovremeno, upravo tom svojom drečavošću, i opasno varava. Jer navodi na krivi trag, koji bi bila pretpostavka jednostavnog kontinuiteta između tadašnjih i sadašnjih pripadnika intelektualne klase. Dok je taj kontinuitet ustvari krajnje relativan, a u određenom pogledu i nepostojeći. Današnji eksperti neprimijenjenih oblika znanja su, ako išta, radikalni univerzalisti. To su pojedinci koji su već odavno i bez ostatka svjesni pogubnosti svih partikularizama, vjerskog i nacionalnog napose. Ne samo da se nikog od njih ne može optužiti za slične atavizme nego su to i najžešći aktualno djelujući satiratelji istih, barem na bojištima pristojne akademske rasprave i globalnog publiciranja. Štoviše, to su pojedinci što uglavnom biju svoje bitke pod stijegom istog božanskog Razuma i iste univerzalne Znanosti pod kojima je i Benda, u svoje vrijeme opisivan kao “racionalistički fanatik” i “fanatik antifanatizma”, vodio vlastitu vojnu protiv mračnjaštva. Čini se dakle da je situacija prije obrnuta: naši intelektualci ne samo da su nastavili stopama jučerašnjih nego su i nadvladali kušnje kojima su ovi bili podlegli, podižući se iz prašine i napokon ustajući na svoje noge s obnovljenom snagom i svježim horizontom.
Ali tako misliti značilo bi zanemariti nešto ključno. Smjeram na ono što najradije nazivam nerecipročnim obratom ili, kad i sam želim zvučati romantičarski (što nije rijetko), nihilističkim obraćenjem. Svakako, svijet se stubokom promijenio, a s njime i sam pojam intelektualca. Zbog toga je danas besmisleno i beskorisno postavljati ono nametljivo pitanje, “Što bi danas mislio/rekao taj i taj…” Kao da danas vrijede isti parametri kao jučer, i kao da riječi imaju ista značenja kao jučer. Uostalom, upravo je to, taj barem djelomični kontinuitet, iluzija koju sveučilišta pošto-poto žele održati, jer o njoj ovisi sam njihov opstanak. Ali problem zadire još dublje. Ne samo da je kontinuitet bitno narušen nego je posrijedi i pravi pravcati obrat, lom, konačno i jednosmjerno izvrtanje. Od određenog momenta veza između univerzalnog i partikularnog više ne uključuje nikakvo posredovanje, nikakav prijelaz, nikakav balans, već podrazumijeva potpuno gutanje partikularnog od univerzalnog (filozofi bi rekli, zaobilazi singularno). Tako je današnja ljevica ono što je nekad bila desnica, a da desnica nije postala ono što je nekad bila ljevica. Tako su današnji revolucionari oni što najviše pridonose statusu quo, a da se poklonici dičnih prošlosti nisu prometnuli u disidente. Tako današnji profesionalci gube svaki dodir sa svojim materijama, a da amateri ne prerastaju u nove majstore. Tako stručnjaci koji idu ukorak s vremenom razaraju i sam pojam vremena, uz oduševljeni pljesak uvaženih povjesničara i dubokomislećih filozofa. Tako akademski svijet tone sve dublje u beznačajnost, a da se ne pojavljuju nikakve izvanjske sile koje bi se mogle suprotstaviti tehnoznanstvenom zaglupljivanju.
Bendin je romantizam, kao i svaki drugi, ako ništa drugo znakovit. Iluminativan. On pokazuje u kojoj je mjeri civilizacijska promjena kojom smo zahvaćeni takav obrat, takvo krajnje izvrtanje i prevaga bez protuteže. On pokazuje, ako mu se dopusti da osvijetli našu suvremenost, da su intelektualci ne samo počinili izdaju nego i konačno abdicirali. Jer u Bendino vrijeme oni su još imali neki autoritet, i upravo je u ime tog autoriteta i njegova očuvanja stari žučljivac toliko grmio. Ali oni su u međuvremenu predali taj autoritet u tuđe ruke, sretni što su mogli to učiniti kako bi se najzad mogli posvetiti uistinu bitnim stvarima, svojim studijama i svojim konferencijama. To se već jasno odražava na licu svakog istaknutog umdžije, licu koje je, mada je ponekad ozbiljno i iskreno zabrinuto, uvijek ozareno stanovitim blaženstvom. Blaženstvom koje je znak ne samo izvježbane meditativne svijesti nego i dubljeg rasterećenja od svake odgovornosti, što je autoritet neminovno podrazumijeva. Upravo su zato intelektualci danas slobodni toliko pričati. Više ne moraju vagati riječi, paziti na jezik ne bi li slučajno izlanuli kakvu glupost koja bi ih mogla koštati karijere ili čak glave: znaju da njihov govor više nema nikakve značajnije posljedice, nikakva realnog učinka, ali da je isplativ pod uvjetom da govore o onome što je “in” i na način koji je “in”. To su pravi, in-telektualci. Ostali, što tu i tamo laprdnu nešto izvan legitimno omeđenih misaonih teritorija, zaostali su telektualci (od “ter-lego”: koji moraju triput pročitati da bi shvatili) ili, u pravilu, obični telci. Ta ležerna i smirena upućenost pravih naročito dolazi do izražaja danas, kad, promijenjenim glasom i pogledom upravljenim netremice u budućnost, preko Zooma upozoravaju na opasnosti koje prijete čovječanstvu. Tada, oni su i one doista u svom elementu, “in it”, i sva ljepota njihove duše a ne samo njihova uma može izaći na vidjelo. Tada mogu svijetu pružiti svjedočanstvo, toliko potrebno, toliko dragocjeno, da nisu nikakvi karijeristi, nikakvi sebični individualisti, već ljudi koji imaju srca i misle na druge, kojima je stalo i koji svojim radom pridonose izgradnji boljeg, pravednijeg i dostupnijeg svijeta. Upravo su zato odlučili javno podići glas. Ponekad čak izlažući se duševnim bolima koje im njihovi mnogobrojni neprijatelji jedva čekaju nanijeti. Ponekad čak izlazeći iz svojih predavaonica na prosvjedničke podije. Ponekad čak kazujući jasno i odrješito ne ponuditeljima boljih namještenja i lakših rješenja. Ponekad čak izvrgavajući svoju ekspertizu mukama prevođenja na jezik razumljiv običnome puku. To je njihova zadaća, to je njihovo poslanje u današnjem društvu, a tko misli da bi trebali činiti nešto više ili drukčije – ili nije obaviješten, ili je zlonamjeran. Pa bi mu bilo bolje da šuti.
I doista bi mu bilo bolje, i najpametniji danas po svoj prilici jesu oni koji šute. “Zato razborit čovjek šuti u ovo vrijeme, jer vrijeme je ovo vrijeme nesreće”, kao što kaže prorok Amos. Ili kao što se nadovezuje poluprorok Péguy: “Oni što šute, jedini čije riječi imaju težinu”. Ali i Amos je vjerojatno, a Péguy sigurno, pisao odnosno govorio. Jer kod njih to je bilo jedno te isto. To naime nisu bili intelektualci. Nego nešto suprotno intelektualcima. U samoj svojoj biti suprotno. Suprotno, rekao bi Péguy, po rasi. To su bili ljudi čije su riječi imale značenja i važnost jer su bili u svojim riječima. Boravili su u njima ne kao u konfekcijskim odijelima nego kao u vlastitoj koži. Izgovarali su ih kao “oni koji imaju vlast”, s punim autoritetom i muževnim preuzimanjem odgovornosti koju im je taj autoritet nametao. Sami, bez oslonca. Napušteni, bez olakšanja. Zato su i znali vrijednost šutnje i zato su iskusili nesreću svog vremena. Zato što su se znali izložiti toj nesreći “u njezinu jeku”, kao što pjeva Péguy, na golo, bez zaštitnih ovoja i oklopa brbljave kulture. Zato što su znali i svojom šutnjom reći ne, ne samo onima koji nisu bili njihovi i čiji su se interesi i nazori kosili s njihovima nego i onima koji su bili njihovi i čiji su se interesi i nazori poklapali s njihovima, i tima ponajprije. Svim lažnim prorocima i vlastodršcima i ugodnicima koji su ponavljali pax et securitas, Mir i Sigurnost, nudeći pouzdane sadašnjosti i ružičaste budućnosti pod uvjetom zaborava prošlosti. Zato što su svima kojima je to bilo potrebno znali reći ne u lice, jasno, bez tehničkih pogodnosti obezličenog ćeretanja na daljinu. Bez straha od bruke. Bez dodvoravanja pod krinkom čestitosti. Zato su bili ranjivi i slabi i smeteni, i zato se nisu mogli uhvatiti ni za kakve slamke spasa. I zato su bili i ostali ljudi.
Naravno, usprkos svoj njegovoj potencijalnoj znakovitosti, i kako god ga uzeli, romantizam je već odavno hametice poražen od povijesti. Ne samo u svijetu inteligencije nego i mnogo šire. Većina je naučila lekciju i ne zavarava se bajkama ondje gdje im nije mjesto. Želiš li romantiku, pogledaj kakvu romantičnu komediju. Ili si pusti Doorse. Ali više nije moguće biti romantičar de facto, s dostojanstvom, integritetom i čistom savjesti, čak ni u ljubavnoj vezi. Nitko normalan to više neće osporiti, i svi znamo da one koji se bune u ime nekakvih ideala najčešće vodi resantiman pun pritajene ljubomore, kao i da oni koji žive s glavom u oblacima to u pravilu čine jer se nisu naučili pravilno koristiti drugim udovima. I sami oni što govore o velikim i tragičnim izdajama povijesti već nas se doimaju kao sumnjivi, nastrani i potencijalno opasni “revizionisti”. Sve to stoji. Biti naivan danas je ozbiljan hendikep i ozbiljna mana. A ipak, ma koliko bila ozbiljna, i u toj se mani može kriti prednost. Jer radi se upravo o tome da se pokaže kako su trezvenjaci što toliko inzistiraju na svom dostojanstvu i ponašaju se kao da imaju čistu savjest, uvjereni da su na strani istine i dobra, ljudi od integriteta ne samo jednako jadni i izgubljeni kao i drugi nego i beskrajno komični. Groteskni u svojoj odalečenosti od zbilje. Ridikulozni u svojim bjelokosnim tornjevima koji se grade demokratskim tribinama. Smiješni u svojoj ozbiljno shvaćenoj ozbiljnosti. Zgodna je činjenica i zgodan obrat to da je upravo ozloglašeni i mračnjački romantizam, u svojem starom i školničkom smislu, pružio svjetlo koje ponajbolje obasjava i usijane mozgove najnovijih brendova – svjetlo ironije.