U neposrednoj blizini zagrebačkoga Zapadnog kolodvora, na zidu što stoji sučelice tramvajskoj stanici na kojoj se zaustavljaju vozila prispjela s istočne strane grada, donedavno je uz malo opažajnoga truda bilo moguće zamijetiti izblijedjeli, danas nepostojeći, kišom posvema isprani tekstualni zapis, ispisan nezgrapnim verzalom lišenim tipografske pismenosti. Sročen u formi kalambura, zapis je predstavljao efektno uobličenu akustičku sliku, zvukovnom sličnošću oslonjenu na poznatu krilaticu poteklu iz sportskoga žargona – ZAPAD JE NAJBOLJA OBMANA (napad je najbolja obrana). Napisan krajem osamdesetih ili u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća, taj je iskaz pronicljivo anticipirao trend političkoga euroskepticizma, koji je raspoloženjem zazora prožeo značajan dio hrvatskoga nacionalnog bića. Značajan no ne i presudan dio, budući da će Hrvatska nešto kasnije biti primljena u maćehinsko okrilje Europske unije, primivši ujedno – uz poneke dobrobiti – jaram neopoziva posluha. Postavljen na nejaka pleća samostalne i neovisne državne tvorevine, okvir jarma bio je znalački pritegnut navojima političke korektnosti, tog naizgled benignoga mehanizma samocenzure kojim homo politicus, svakim slobodnijim pokretom svoga političkoga bića dodatno zateže petlju uzla. Povezana rudom prostodušnoga elana, tako upregnuta zaprega uputila se – a kamo drugamo nego – na zapad. Ta geografska, orijentacijska odrednica ne stoji samo kao simbolička oznaka za institucionalne kriterije koji propisuju uzuse demokratskoga i juridičkoga ophođenja; riječ je o pojmovnom orijentiru koji u simboličkome vidu predstavlja znatno više od leksičkoga predstavljanja specifične društveno-političke uljudbe. Složen je to pojam koji bremenitošću kulturološke poputbine zameće bjelodani etimološki biljeg svoje značenjske orijentacije – zapad je ondje gdje je štogod zapalo. Štoviše, zapad je u projekciji simboličke geografije sâmo stanje zapalosti; pojavni vid pale naravi svijeta.
Okrenemo li se licem k zidu na kojem je rečeni zapis bio ispisan, s lijeve nam se strane nalazi istočna, a s desne strane zapadna strana svijeta. U okvirima naše civilizacijske uljudbe zapad je nerijetko združen s privilegiranim pojmom drugog orijentacijskoga znamena – s pojmom desne strane. Zapad je civilizacija desne orijentacije – pišemo s lijeva na desno, alatkama rukujemo desnicom s kojom se ujedno i rukujemo, vozilima se krećemo po desnoj strani kolnika, desnicom prijetimo i hulimo, njome prisežemo i blagosljivamo. Dextera Domini označuje Božju svemoć i zaštitu, a fraza „sjedi o desnu Boga Oca svemogućega“ jasno označuje povlašteni, vrhunaravni status desnoga. Tek je u modernome političkom vidokrugu desna orijentacija zadobila pejorativno određenje. I to, paradoksalno, upravo na Zapadu, koji je svojim historijskim utemeljenjem baštinio tradicionalne svjetonazorne odlike, između ostalih upravo odlike kršćanskih vrijednosti, koje protukršćanska ljevica rado i netočno naziva desnima. Zapad je pridonio svjetskoj kulturnoj baštini s nekoliko temeljnih iznašašća koje je iznjedrila upravo kršćanska kultura: dignitet pojedinca kao osobe, karitativno milosrđe spram drugoga, sloboda kao ontološki znamen čovjekova dostojanstva, singularitet događaja (Kristovo rođenje, njegova smrt i uskrsnuće) kao središnja os vremenske orijentacije, kao i niz drugih vrijednosti koje su, združene s grčko-rimskom baštinom, postale temeljne odlike zapadne uljudbe. Upravo je događaj kao paradigmatski čin onostrane intervencije u vrijeme i prostor svijeta začeo ideju soteriološkoga usmjerenja povijesti, posvećujući pojmove ‘prije’ i ‘nakon’, dovodeći ih ujedno u dinamički odnos spram pojmova ‘početka’ i ‘svršetka’. Povijesni slijed prometnuo se u historiografski narativ prožet mitološkim etosom – u pripovijest o prvobitnome blaženstvu, posrnuću po grijehu, i iskupljenju po žrtvenome činu. Pripovijest koja unatoč (ne)predvidivim peripetijama završava s happy endom (kao i u klasičnome vesternu, i u kršćanskome dramskom igrokazu dobro na kraju odnosi pobjedu). No, u bespućima zapadne zbiljnosti zgodilo se da je tome narativu zabačena njegova neotuđiva aktualnost. Višestruko umnožene deklinacije pada zahvatile su na Zapadu sve vidove bića, sve pore društva, pervertirajući i sam pojam biblijske apokalipse u zlosutnu predočbu nadolazeće nuklearne kataklizme, koja umjesto nagovještaja besprijekorne purističke arhitekture nebeskoga Jeruzalema pretpostavlja tek sveopći, krvavi pogrom, čijim će crvenilom biti opečaćene razvaline njegova dotrajaloga, zemaljskog zdanja.
Okrenemo li pak leđa zidu na kojem je stajao spomenuti zapis, sučelice stojimo sjeveru, a s desne nam se strane nalazi istok. Zapad nam se sada nalazi s lijeve strane, koja simbolički primjerenije određuje narav njegove povijesne uloge. Za razliku od tradicionalnih vrijednosti koje desna opcija nastoji konzervirati, lijeva politička orijentacija zastupa ideju novuma i afirmira progresivne tendencije napretka. A sve to kršćansko je nasljeđe koje ponajbolje odijeva povijesnu ulogu Zapada. Za razliku od Istoka koji, s motrišta tradicionalnoga svjetonazorskog konteksta, nema historiografijsko poimanje povijesti, Zapad jest sâmo utjelovljenje povijesnih mijena, čvrsto strukturiranih historiografijskim narativom. Pojmiti Zapad kao generički izdanak ‘lijevih’ stremljenja i nije toliko neobično i protuslovno, ukoliko znademo da je antinomija lijevoga i desnoga izvorno razriješena u evanđeoskoj objavi. Neos i kainos kao pojmovi koje zatičemo u Septuaginti i novozavjetnome grčkom označuju „nešto vremenski novo, svježe, neisprobano, mlado“, odnosno „kvalitetnu novost, prijelaz u stanje bolje od prijašnjeg“1. Badiouovo čitanje Sv. Pavla iskosa (s lijeve strane) kao utemeljitelja univerzalizma i prototipa revolucionarnoga subjekta koji odbija ‘položiti oružje’ pred despotskim stegama Zakona, potvrđuje sinistralni potencijal kršćanske objave2. No, čitajući Badioua teško je suzbiti dojam da tumačenje apostolovih poslanica u takvom interpretativnome ključu – iako obdareno privremenim ideološkim uspjehom – u konačnici mora biti osuđeno na dugoročni svjetonazorni neuspjeh. Istina je, Pavlovljev ‘izum’ univerzalne crkve koja sve narode kandidira za status ‘izabranoga naroda’, njegovo potiranje razlika između Židova i Grka, roba i slobodnoga, muškoga i ženskoga, predstavlja društveno-politički nacrt što će ga zagovarati upravo lijeva, napredna inteligencija. No ona će pri tome neinteligentno previdjeti da se Sv. Pavao svojim ‘lijevim socijalnim programom’ referira na ‘rojalistički pedigre’ krunske institucije kršćanstva – institucije Kraljevstva Božjega. Onoga Kraljevstva koje ćemo uzalud tražiti potucajući se po meridijanima i paralelama istočnoga i zapadnog, sjevernoga i južnog podneblja.
Okrenuti licem sjeveru, ustanovit ćemo da istoku, s druge strane, pripada pravorijek o desnome. Ono što na zapadu zapada, na istoku proistječe. Istočna narav baštini polog Iskona, zapadna ga narav zabacuje. Sakralna orijentacija kojom se ravnaju duhovni aspiranti redovito se utječe istoku. Crkveni oltari u pravilu su orijentirani spram istoka, vjernici se u molitvi okreću spram njega, a takozvani tragaoci za istinom – bili oni religijskoga ili transkonfesionalnoga usmjerenja –nazivaju se „putnicima na istok“ (Hesse). I sam pojam orijentacije transparentnom etimologijom očituje svoju značenjsku usmjerenost (lat. oriens: istok). Orijentirati se znači biti usmjeren spram Orijenta, spram Istoka iz kojega sve proistječe. No, svoj najpotpuniji simbolički vid sakralna orijentacija poprima u orijentiru sjevera. Pravi, nepatvoreni biljeg duhovnoga Istoka nalazi se na sjeveru i obilježen je zvijezdom Sjevernjačom (Danica, Jutrenjica, Sjajnica, Pridhodnica). Ona je središte centripetalne sile koja na okupu ne drži samo nepregledni sadržaj nebeskoga svoda, nego privlači i okuplja sve one pojedince koji streme izbavljenju iz klaustrofobičnoga okruženja svemirske kripte. Duhovni Sjever naziva se još i krajnjim Sjeverom, nebeskim polom, odnosno osmim podnebljem. Sve su to geografske pojmovne odrednice koje pripadaju leksiku sakralne orijentacije; simboličke su to odrednice transcendencije, koje su po u našoj zapaloj naravi i same zapale u imanenciju doslovnosti. Mnogi pojedinci stoga rado putuju upravo na geografski istok, očekujući da će na egzotičnim destinacijama pronaći priželjkivano duhovno blago, koje im se međutim nerijetko nudi tek po svjetlucavoj bižuteriji made in China.
Prema koje god da se strane svijeta okrenuli, podjednako ćemo biti dezorijentirani ukoliko žudimo pristići na vrhunaravno odredište. Jednom zabacivši svijest o izvornoj orijentaciji, osuđeni smo na taljiganje zapregom koja se kotrlja sve dalje, sve dublje na Zapad. No kojim god da se vozilom uputili spram zapadne destinacije, ishod će na kraju uvijek biti isti – tresnut ćemo u njezino velebno ziđe silom akceleracije silnoga zanosa kojim pogibeljno stremimo k vlastitoj propasti. Kamo god da se uputili u potrazi za varljivom naklonošću političkih elita, ili pak u potrazi za podjednako varljivim spiritualnim iskustvima što nam ih nude primamljiva orijentalna odredišta, dospjet ćemo vazda na isto mjesto. Jer svi željeznički, cestovni i avionski putovi vode tek u još jedan zakutak svijeta, makar on bio i sâm Rim. Naši mudri predci stoga su na mnogim mjestima antičkoga svijeta postavili orijentire kojima su prigodno obilježili mjesto Sredine. Umbilicus mundi nije tek jedan jedini, u kamenu uobličeni znamen orijentacije usredištenja koji se odnosi na tek jedan jedini pupak svijeta; gdje god da se omphalós zatekao, vazda je imao istu funkciju. Jer sredina, odnosno središte, dostupno je svakome čovjeku u svakome trenutku i na svim mjestima našega dezorijentiranog svijeta. Svaki istinski znamen, svaki orijentir koji ima apsolutnu vrijednost, zaodijeva se oblicima i tvarima, mjestima i događajima da bi istom ujedno i prikrio i razotkrio univerzalno Odredište kojem smjeraju svi posvećeni putnici. Takav znamen predstavljaju ruža i lotos, stablo i planina, leptir i pelikan, hram i molitva. To su zaziv i pjev, gesta i pogled. To je prazan grob. To je grobna tišina.
Oronuo poput zagrebačkoga Zapadnog kolodvora, Zapad je odavno osuđen na zalazak već i samim značajem svoga orijentacijskog simbolizma. Ne samo da je on odlučno i nedvosmisleno zabacio kršćansku baštinu iz koje je ponikao, lake ruke zabacivši i ostale vrijednosne stečevine kultura uzgojenih u okrilju mediteranskoga bazena. On je ujedno svojim trulim zapadnim mentalitetom zaveo i sâm Istok, obrlativši svoju orijentalnu družicu, promoviravši je posljedično u svoju probitačnu podružnicu. Zapad nas je uspješno obmanuo, a obrana onoga što nam je u tragovima preostalo ne može se više ostvariti niti usmjerenim napadom združenih snaga rijetkih raspoloživih i rasploženih pojedinaca. Napad možda i jest najbolja obrana; ali kako napasti utvaru koja svakim našim nasrtajem mijenja mjesto i obličje, funkciju i ime. Ona je Zapad i Istok, Sjever i Jug; ona je oficir i đentlmen, neznanac i drug.
Kažu da je s one strane sad noć / u toj zemlji, kažu, ponoć će proć’ / i da je Johnny skinuo svoj stari jeans / a ovdje budi se dan.3