Postaje crteža

1.

Crta je sastavnica crteža što ga crtač ostvaruje crtanjem. Crtaljkom iscrtana, ona je trag koji ima osebujnu pojavnost i samosvojnost. Crta je i putokaz za namjernika, oznaka koja promatrača usmjerava s onu stranu crteža kao specifične rukotvorine. Ona je označitelj i označeno. No više od toga i prije svega, ona je kopula ili spona – ono jest koje združuje subjekt s predikatom. Crta, obznanjujući se iza glasa, zbori:  ja sam ona koja jesam. 

Linija je pravocrtna, izravna poveznica koja spreže viđeno i pojmljeno, no ujedno je i krivulja – parabola u vidu proširene poredbe koja doseže svjetove što se pružaju onkraj plošnoga svijeta crtaće površine. Ona je dijagonala, sredstvo kojim se sprežu udaljene kutne točke u likovnome razmatranju nekog fenomena, imajući uvijek u vidu središnji aspekt ogledanja. Crta je i spirala; ona koncentrira, uvodeći promatrača u središte prizora, u srž vizije. Na koncu, ona je kružnica u kojoj se kraj združuje s početkom; ona je uroboros – u prsten iskovana vječnost.   

2.

Linija u stvarnosti ne postoji. Gdje god se zamjećuje, pojavljuje se kao uzani usjek, stanjena ploha, suženi volumen, ili virtualna sveza – brazda na dlanu, fuga u zidu, grana u krošnji, astrološka figura na noćnome nebu. Njezina jednoznačna opstojnost upitna je i u kontekstu likovnosti. U geometriji i likovnoj teoriji poima se izrijekom kao pokrenuta točka. U praksi crtanja ostvaruje se kao opisna ili obrisna linija, ili pak kao crta rastavnica. U prvom slučaju crta predstavlja zamišljenu, u stvarnosti nepostojeću granicu koja odjeljuje predmet od njegove okoline. U drugome vidu ona je provizorno grafičko sredstvo kojim se svjetlo odjeljuje od tmine, presijecajući zamijećeni oblik na dvije polutke. Otprilike onako kako je kriška mlađaka odijeljena od zasjenjene mjesečeve sfere. 

Linija je prȉkaza koja se pojavljuje tamo gdje se ponajmanje očekuje; fantom koji se susreće ne samo u operi nego i na nebu – u vidu kondenzacijskih tragova vodene pare koje se stvaraju iza ispuha mlaznoga motora aviona; u moru – u vidu brazdi što ih gliser usijeca u podatnu epidermu vodene površine. Jednom se javlja kao uzlazno-silazan trend u transakcijama na burzi prikazan u Kartezijevom sustavu, a drugi puta kao nazubljena oscilanta kardiograma. A onda opet kao jezični idiom: I walk the line – pjeva ‘čovjek u crnom’, odoljevajući moralnoj kušnji bračne vjernosti. Crta može u različitim vidovima svoje pojavnosti poprimiti istovjetnu, razgranatu strukturu neovisno o razmjeru svoje stvarne veličine. Na zemljinoj površini promatranoj s visoka, riječna delta poprima oblik popucalih kapilara što prosijavaju na površini kože.

U svojoj raznolikoj pojmovnoj pojavnosti, linija je višeznačan kôd koji može biti pripasan različitim jezičnim idiomima. Tako poznajemo liniju života i liniju kokaina, liniju manjeg otpora i tramvajsku liniju, hi-fi liniju i liniju vitkoga tijela. Za politički podobnoga pojedinca kaže se „on je na liniji“. A želimo li nekom dosadnjakoviću poručiti da nam se ukloni s vidika, odrješito uzvikujemo: „crta“! Kao imenica, crta također poprima raznolike vidove. La linea ime je urnebesno duhovitog i likovno maštovitoga, minimalističkog crtanoga filma Osvalda Cavandolija; Crtalić je pak prezime pokojnoga hrvatskog slikara i performera iz Siska, obdarenoga istančanim darom crtačke vještine. Maginotova linija naziv je za sustav utvrda sagrađen uzduž istočne granice Francuske, sagrađen između dva svjetska rata. A Kochova linija fraktalna je geometrijska aproksimacija kojom je švedski matematičar Niels Fabian Helge von Koch našao način da izmjeri nesumjerljive topološke dimenzije, poput duljine morske obale i planinskoga lanca.

Crta je najčešće ostvarena kao trag kretanja – ponekad kao gipki pokret crtaćega pera, gdjekad kao postupna izrada horizontalne prometne signalizacije. Ponegdje je to slinavi trag što ga puž ostavlja krivudavom putanjom svog vlažnoga, puzajućeg tabana. Drugdje je riječ o suhome tragu pijeska ili soli, koji na zaleđenoj cesti za sobom ostavlja raspršno vozilo. Trag kretanja može se očitovati u crtkanoj liniji – u nizu lakuna koje utiskuju noge što prte snježni pokrov. Isprekidana linija može biti ostvarena i reljefnim tragom, uobličenim od niza oblutaka što su ih Ivica i Marica odbacivali za osobom, ne bi li se znali vratiti odakle su pošli. Nestalni trag dima što nastaje pućkanjem lule također je vid vijugave crte, srodan širokim, laviranim potezima kista.

3.

Razlikuju se tanke i debele, ravne i zakrivljene, kontinuirane i isprekidane, zatvorene i otvorene, samostalne i nesamostalne, teksturne i strukturne crte. Razlikuju se ujedno grafički i slikarski crtež, kroki i studija, disegno interno i disegno esterno. Linija se iscrtava, urezuje, obuzdava se ili slijedi. Sapinje se u omču, zapliće se u čvor, napinje se kao strijela, osipa se poput rosulje. Crtom se raščlanjuje i spreže, naslućuje i dohvaća. Ona je trag ruke i izraz duha; sredstvo kojim se ono nevidljivo privodi dosegu opažaja. Crtati znači obrubljenu prazninu obilježiti značenjem, ispuniti smislom. Crtanje je radnja kojom se vremenski tijek usmjerava u prostorni tok. Postupak je to pri kojem budna prisutnost svojom djelatnom oštricom zasijeca pojavnost, žigošući je biljegom intenzivna postojanja. 

„Liniju možemo odrediti i kao znak. Znakovnost linije ima dva vida, osjetilni (vizualni) i osjetilno-izvedbeni (likovni). Likovni označava naglu i kontinuiranu promjenu u gustoći rasporeda podražaja na mrežnici prouzročenu naglom i kontinuiranom promjenom intenziteta svjetlosti; linija kao trag izaziva tu promjenu i istodobno označava kretanje ruke.“¹ „Liniju ne određuje bitno ni širina, ni dužina prema drugim linijama, nego – njezin tok, karakter njezine putanje. Ph. Rawson svaku liniju ili linijski tok opisuje s četiri opće kategorije linijske promjene. Te kategorije jesu ravna linija, jednaka, luku slična krivulja, uglata krivulja i nejednaka krivulja .“² Kada je riječ o odnosima linija, „Rawson razlikuje oponašanje, suprotstavljanje, vraćanje, asimilaciju i projekciju.³ „Moguća su, naravno, i drugačija kategoriziranja. Možemo razlikovati ponavljanje, varijacije smanjivanjem, povećavanjem i mijenjanjem smjera (položaja) i razgranjavanje. Ili, možemo primijeniti pojmove simetrije […]: prijenos (translacija), zaokretanje (rotacija), zrcaljenje (inverzija) i širenje (dilatacija).“⁴

Pojmovni identitet linije nije određen jednoznačno. Ona može biti „pustolovina točke“ (Marcel Bačić), ali i „disciplina plohe“ (Mladen Pejaković), poglavito onda kada se očituje kao „divergentna linija“ (Leo Junek), odnosno kao upravljačko ili direkcijsko crtovlje – tracés régulateurs, tracés géométriques. Riječ je o virtualnim linijama kojima slikar ravna rasporedom oblika u formatu slike, ravnajući time ujedno i pogledom promatrača. Kad se slika, crta se, kaže Paul Cézanne, misleći pri tome na odnosnu spregu koja povezuje zasebne poteze kistom. Udružena u preplete, crta se može očitovati kao tonska vrijednost u smislu rastera, ili pak kao proporcijski modul u vidu mreže koja služi tome da malena idejna skica bude prenesena na veliku radnu površinu. A ukoliko se očituje u vidu konstruktivne mreže u podlozi slike, ona može biti poimanom kao oblik nultoga stupnja likovnog pisma. 

Razapeta poput užeta između krajnosti duha i materije, crta je istodobno podobna zastupati apstraktne ideje i konkretne predmete. U vidu tvarnoga traga tuša, ona je iscjedak materijalne supstancije, srh tvari koja se tijekom crtanja luči kroz vrh metalnoga ili pak guščjega pera. No, u istome vidu ona može biti manifestacija neizrecivoga – tao koji se očituje u trzaju zgloba, u sažetome tragu kista. Linija svojom heterogenošću dohvaća plijen koji izmiče filozofskim raspravama i znanstvenim eksperimentima, sadržaj što ga jezik u pravilu propušta kroz sito i rešeto komunikacijskoga protokola. Ona može biti simbol par excellence, budući da sobom samom utjelovljuje ono što simbolizira. Crta „nije ‘prikladna’ da izrazi ili odrazi neko biće, predmet ili pojam, ona je sâmo to biće, predmet ili pojam. Ona se ne prilagođuje ili pretvara – ona tvori. Ona je nešto sveto, ili pak psovka. Možda sveta psovka.“⁵

4.

Crtaljka je osovina koja povezuje ruku i oko, zamisao i ostvarenje, vidljivo i nevidljivo. Uzima se u ruke, pridržava prstima, ili stišće šakom. Ona se priklanja crtaćoj podlozi pod određenim kutom, ostvarujući tanji ili deblji trag, dublji ili plići usjek. Ona se povlači ili gura, njome se urezuje ili kliže. Crtač se laća drvenoga štapića, srebrenke, komada pougljene grane; no i njegov dlan može biti crtaljka kojom otiskuje ovlaženu zemlju crvenicu, a prst sredstvo kojim crta u vlažnome pijesku. Crtaljka može biti sve što ostavlja kakav trag: zračni kist, pisača mašina, električna brusilica, baterijska lampa, laser. Robert Motherwell crtao je metlom umočenom u crnu akrilnu boju; Ives Klein bacačem plamena, ali i golim ženskim tijelima umočenima u plavu boju. 

Alem Korkut u kutiju pričvršćenu na stražnji dio bicikla ulaže papir, a na gornju stijenku kutije konopcem pričvršćuje niz flomastera koji dodiruju papir. Potom sijeda na bicikl i otpočinje vožnju. Vozilo svojim kretanjem utječe na kretnje crtaljki i na grafičku konfiguraciju crteža. Postupak crtanja zgotovljen je pristizanjem na odredište. Crtež predstavlja izravan zapis, odnosno vjeran dokument prijeđenoga puta. Crtaljka je u tom slučaju provizorno uspostavljen sustav koji uključuje niz predmetnih sastavnica dovedenih u mehanički odnos, a crtež rezultanta aleatoričkoga postupka lišenog estetske projekcije. Učinak: estetski profinjen crtež, cjelovit i koherentan. Zlatko Keser na drugi način isključuje autorski rukopis u zacrtanoj aleatoričkoj igri: ‘njegov’ crtež nastaje nasumičnim kretanjem puža što ga je slikar prethodno umočio u crni tuš. 

Crtaljka je produžetak uda, alatka kojom se intaktnoj površini oduzima njezino djevičanstvo. Položeni zametak postepeno se razvija, nadziran paskom crtaljke. Njezinim kretanjem crtaći trag postaje događaj, pripovjedna nit, zaplet, klimaks i rasplet. Njome se može prikazati osvjetljenje podnevnoga zvizdana jednako kao i difuzna svjetlost jutarnje izmaglice. Ona može izraziti ugođaj gromke radosti ili pak reske jeze. Podatna je zabilježiti široki raspon motoričkih poticaja iza kojih stoji motivirana nakana. Crtaljka je svojevrsni algoritam koji okuplja određena izražajna sredstva koristeći ih kao unos. Shodno unosu ostvaruje se izlaz – šifrirani grafički izraz. Algoritmom crtaljke i njezinim izražajnim parametrima otključava se i zaključava značenjski kôd djela. 

5.

Crtež je cjelina satkana od niza crta, točaka, tekstura, mrlja ili tonova. Crtež može biti i samostalna, jedinstvena linija, ukoliko ona posjeduje pregnantnost i samodostatnost; može biti i nerazmrsivo klupko isprepletenih linija, ukoliko one posjeduju preglednost. Točka na kraju rečenice nije crtež, ali okrupnjela točka koju je načinio Otto Pienne to jest, jednako kao i niz točaka združenih u raster, poput onih iz njegovog ciklusa Smoke Drawings. Crtež je osebujna projekcija cjeline, koja je po definiciji više od vlastitih sastavnica. On nadilazi sebe sama, odražavajući se u svojim dijelovima. Dobar crtež poput sobe je sa zrcalima; u njemu pogled ostaje zarobljen beskonačnim umnožavanjem, pronalazeći oslonac u učvršćenim mijenama.  

Izmičući svakoj definiciji, kategorija crteža uključuje najrazličitije stilske, vrstovne i tehničke primjerke, koji se zatiču u punome rasponu kronoloških i zemljopisnih koordinata. Crtež je kanonsko djelo Holbeina i Dürera, Rembrandta i Van Gogha, Schielea i Kleea, no on je ujedno i uradak amatera i diletanta, djeteta i psihotične osobe, čimpanze Conga i slonice Sude. Crtež je geometrijska struktura ‘cvijeta života’, zagonetno utisnuta u stijenku Ozirisova hrama u Abydosu, jednako kao što su to „krugovi u žitu“ i monumentalni geoglifi u Nazca pustinji u Peruu. I dobar i loš crtež jednako su crteži. Razlikuje ih vrijednosna distinkcija koja može biti predmetom spora, no koja je neraskidivo utkana u djelo, jednako kao i u pojedinčevu moć spoznajne prosudbe. Kao likovna disciplina crtež se kategorijalno može odrediti na dva temeljna načina: 1) on je  zbir svih nacrtanih crteža, znanih i neznanih, uključujući i one koji će tek biti nacrtani; 2) on je određeno stanje, koje predmnijeva stanovitu kvalitativnu normu, pretpostavku kategorijalnog određenja što isključuje djela koja ne podržavaju tu istu normu. To su uključivi i isključivi vid crteža.   

Vrhunski crtež ima moć pretvorbe. Sve što iz pojavnoga svijeta uđe u doseg njegovoga hvata, on preobražava, oplemenjuje, čini istinitim i lijepim: istinski lijepim. Takav crtež nadilazi tradicionalna estetička načela, jednako kao i načela estetike ružnoga. On ima spoznajnu, inicijacijsku vrijednost. Promatrača uvodi u svoj vlastiti svijet, kalibrira ga i preslaguje, poput defragmentacije tvrdoga diska u računalu. Tu moć nije lako razložiti; no ona je djelotvorna. Ona omogućuje da crtač, jednako kao i promatrač, istinski sagleda i pronikne predmet prikaza. Crtež kultivira pojedinčevu pažnju, čineći ga umješnim i pronicljivim promatračem. Predmet promatran s crtaljkom u ruci razlikuje se od istoga predmeta sagledanoga bez njezinog posredništva. Nacrtani predmet izdvojen je iz svojeg prirodnoga staništa, rastavljen je i iznova sastavljen. Predmet je poništen u svojoj izvanjskoj pojavnosti da bi bio iznova stvoren, da bi postao onakvim kakvim ga crtač proniče, onakvim kakav jest po njemu, za njega. 

No vrijedi i obratno. Stvari nas gledaju, kao što lucidno opaža Valéry; izložen njihovome pogledu iznova se stvara i promatrač. U tako ostvarenoj uzajamnosti dokida se razlika između promatrača i promatranog – oni postaju jedno. Toj unio mystica svjedoči sumi-e crtač. Da bi uspješno prikazao odabrani cvjetni motiv, on se mora – uvriježeno je stajalište i praksa na Dalekome istoku – s njime poistovjetiti; on sâm mora ‘postati biljkom’. U crtaču i u cvijetu mora postojati nešto podudarno, nešto što ima sličnu rezonanciju.

6.

„Ne poznajem umjetnosti koja bi mogla angažirati više inteligencije od crtanja.“⁶ 

Proniknuti viđeno lapidarnim potezom; bezmjerno svesti na mjeru ruke; invencijom odgovoriti na poticaj prirode; sabranošću doživljaja prevladati čari trenutka; sumarni dojam podvrgnuti istančanosti zamisli i disciplini izvedbe. Angažirati cjelokupno pojedinčevo biće u činu crtanja. Kroz vršak crtaljke iscijediti čitavoga čovjeka. Univerzum sabiti u točku, te ga iz nje iznova uobličiti, usavršivši ga.

7.

Sagledati svijet kroz prizmu crteža da bi ga se vidjelo kao arabesku, kao urešeni svijet. Inscenirati ga na pozornici crteža, postaviti željenu rasvjetu i osvijetliti ga. Raspletena ženska kosa na Matisseovim crtežima postaje ures, koji rjeđim ili gušćim razmacima crta ostvaruje začudnu promjenu tona podloge. Crtež posjeduje vlastito osvjetljenje, koje nerijetko biva intenzivnijim što se ton crteža zatamnjuje. Klupko linija zatamnjuje prvobitnu bjelinu papira, no ujedno je na paradoksalan način rasvjetljuje. Leonardov crtež Djevice s Djetetom, Sv. Anom i Sv. Ivanom Krstiteljem djeluje prozračno unatoč svojem gustišu nalik prepletu. Redonovi noires, ostvareni litografskom kredom i zapunjeni do tamnoće u kojoj gotovo da se gube razlikovne vrijednosti, blistaju poput ‘noćnoga sunca’ mističke spoznaje. Il sole anche di notte.

Crtež je svjetotvoran. Gestom crtanja začinje se razvoj zametka koji može poprimiti najrazličitije oblike: antropomorfne, zoomorfne, floralne, predmetne. To mogu biti i forme lišene prepoznatljivosti, grafičke figure koje stupaju, plešu, razgovaraju, drijemaju. Strukture grafičkih prepleta mogu se doživjeti kao izričaj koji može biti ostvaren u vidu solilokvija, dijaloga, žamora, jeke; linije se dozivaju, susreću, razgovaraju, pregovaraju sklapajući prešutni sporazum o suradnji, ili pak dogovarajući ratni sukob koji će biti ostvaren biranim sredstvima. Crtež može biti nalik krvavome boju sabljama, može biti poput tla izbrazdanoga prekomjernim granatiranjem. Grafemi mogu biti razasuti poput pojedinačnih hitaca ispaljenih iz snajperskoga gnijezda, ili pak grupirani poput rafalne paljbe ostvarene protežnim švenkom mitraljeza.

Crtež može biti zacrtan planskim promišljanjem i ostvaren strogo kontroliranom izvedbom uz pomoć ravnala i šestara, kutomjera i šablone; no on može biti realiziran i kao spontana improvizacija kaskadnih pregiba i organske strukture. Arhitektov planski nacrt i automatski crtež nadrealista. U prvome vidu on zastupa kartezijansku misao koja dualistički razdvaja red od nereda; u drugome pak vidu predstavlja refleksni nagon ili kanaliziranu emociju lišenu svake kontrole i prosudbe. Crtež je jednako podatan diktatu razbora i sugestiji podsvijesti, on pogoduje artikulaciji misli jednako kao i nasumičnom izviranju potisnutih sadržaja. Stoga se istodobno može sagledati kao dijagnostička mapa pojedinčeva psihosomatskoga stanja, s pripadajućom kurom terapeutske blagodati (metoda ‘fraktalnoga crtanja’ Tanzilije Polujahtove), ali i kao kodificirani dijagram statističkih amplituda.

Crtež može biti prvorazredan lažac, predstavljajući se za nešto drugo od onoga što uistinu jest. On se tako može prerušiti u privid grafičkoga lista, kao što je to slučaj sa začudnim crtežima Tomislava Čeranića. Tehničkom olovka (0,5 mm) autor vjerno oponaša tehnike bakroreza i bakropisa, posve vjerno reproducirajući tragove grafičkih alatki noža i rulete, kojima su pak stari bakroresci oponašali uljane slike u svrhu popularizacije izvornika, njegove komercijalne distribucije u vrijeme prije mogućnosti mehaničkoga, tiskovnog reproduciranja originala. Time se hotimice utječe Platonovoj trostupanjskoj podjeli zbilje, pridodajući joj četvrti stupanj. Po načelu mimezisa crtežom oponaša grafike (4.) koje oponašaju slike (3.) koje oponašaju stvari (2.) koje oponašaju ideje (1.). 

Za Platona slike su trećerazredna pojava – one pripadaju trećemu stupnju u pojavnome poretku zbílje. Čeranić izvodi diverziju u toj shemi po metodi ‘klin se klinom izbija’. On ne imitira stvarnost potencirajući je u kvadrirani privid istine (hiper-realizam), nego stvara privid privida, ne bi li se iluzija stvarnosti rastočila njezinim vlastitim oružjem. Slagati da bi se rekla istina – ta je strategija svojstvena crtežu i njegovim pojetskim vragolijama. 

8.

Bez crteža muzika bi bila lišena svoje armature. Notno crtovlje fiksira položajne funkcije notnih visina, a taktne crte odmjeruju bilo periodičkoga gibanja, privodeći nestalni protok vremena u kontrolirani tok uređen branama. Melodija je crtež što ga u akustičkome mediju susljedno ostvaruje stupnjeviti trag tonskih frekvencija, odnosno rjeđi ili gušći raster zbratimljenoga suzvučja. Prateći melodijsku liniju mi razgledamo skyline skladbe, njezinu obrisnu konturu izrezanu poput kolažnoga papira; slijedeći harmonijsku progresiju razgledamo prostorne konfiguracije i planove; putujući od mjesta do mjesta, odlazimo i vraćamo se. Glazbeni instrumenti i sami predstavljaju oprostorene crteže konturama svojih oblina i razapetim rasterom svojih žica.

Grafička notacija, odnosno glazbena grafika, konkretan je crtači zapis ostvaren kao samostalna, o muzičkoj izvedbi manje ili više neovisna ‘notacija’, koja zvučni ishod sugerira slobodnim grafičkim uprizorenjem – upravo crtežom. Earle Brown, Decembar ’52. (1952.); John Cage, Aria (1958.); Cornelius Cardew, Treatise (1967.). Lišen standardnoga notnog zapisa, takav crtež postaje podloga za improvizaciju, odnosno za stimulaciju zvučne izvedbe. Izvedbena praksa utemeljena na glazbenoj grafici pruža mogućnost zamišljanja reverzibilne situacije: sagledavanje likovnoga crteža kao potencijalne partiture – njegovo ozvučenje. Muzikalnost pojedinih crteža ne proizlazi iz njihove motivike, nego iz grafičkoga karaktera crtaćeg traga. Klee je crtežom violine nacrtao izvedbeni karakter svojstven tom instrumentu. Značajan dio Kleeova crtaćeg opusa proizlazi iz muzičkoga nadahnuća; ostvaren je kao nastojanje da se likovnome govoru pruži podloga njemu pripadajućega meta-jezika, upravo po uzoru na muzički meta-jezik. 

Višedimenzionalni univerzum Kleeovoga crteža izveden je iz temeljnih kozmoloških arhetipova (kaos/kozmos, jednost/dvojstvo, razvoj/stagnacija, pokret/kontrapokret, uvećanje/umanjenje). U njima se tematiziraju nebrojene motivičke varijacije (energetska gustoća tjelesno-prostornih procesa, prostorno-vremenska orijentacija, artikulacija površine u odnosu na prostorne koordinate, izvanjski i unutarnji prostor, kretanje zasnovano na binarnim oprekama crno/bijelo). Bitan koncept u tim praktičkim promišljanjima (promišljanjima prakse) jest pojam grafičke analize, koji za Kleea predstavlja glavnu operativnu polugu pri stvaranju. 

Crtanje kao metoda analize za svoj cilj ima proučavanje, odnosno ispitivanje djela u različitim stadijima njegovo oblikovanja, odnosno nastajanja. Ono što u kozmološkim odnosno teogonijskim projekcijama predstavlja pojam geneze, to za Kleea predstavlja postupak analize u kontekstu likovnog oblikovanja. No, ona je za njega ujedno i ekvivalent prirodoznanstvenom eksperimentu; i još više od toga – analiza je spoznajni postupak koji crtaču omogućuje uvide što se ne razlikuju u bitnoj mjeri od znastvenih, teoloških, ili pak filozofskih uvida. Domet njihovog uvida zahvaća podjednako u fizičko kao i u metafizičko. 

9.

Sve je skulptura, kaže kipar Branko Ružić. Sve je podložno ekonomiji razmjene, sve se može pretvoriti u valutu kojom kupujemo jeftino da bismo prodali skupo. Potreban je tek kamen mudrosti u vidu likovne pojetike koji kiparu omogućuje da tvar, pojavu ili ideju preobrazi u kip. Tako skulpturom postaje kišni dan u Rovinju, splav s ratnim izbjeglicama, misao koju misli slikar Hanza. Kipar se pri tome ugleda u alkemijskoga posvećenika koji od olova stvara zlato, koji poput kralja Mide pozlaćuje sve što dodirne. Crtač također može od svega načiniti crtež, svojom invencijom sve može posrebriti i pozlatiti. Sve može postati crtaljkom, sve može biti crtaćom podlogom, sve može biti oznaka svemu. 

Plesač svojim kretanjem iscrtava nevidljive konture; stop-animacijom ostvarenom ‘kadar-po-kadar’ one postaju vidljive, ostavljajući iza plesača blistav filigranski trag, kao u animiranome filmu Pas de deux Malcolma McLarena. Američki fotograf albanskoga podrijetla Gjon Mili ostvario je svjetlosne crteže tako što je dugačkom ekspozicijom fotografirao Pabla Picassa kako u zraku crta baterijskom lampom, a Jaschu Heifetza kako svira, pričvrstivši izvor svjetla na dršku gudala. Stroboskopske fotografije čudesnih svjetlosnih crteža Mili je ostvario snimkama Tibora Hazija, igrača ping-ponga i Johna Boricana, pentatlonca. Oprostorenim crtežom tako je posredovan trag glazbenoga i sportskog pokreta.

Sunce svakog trena – od svoga javljanja na crti horizonta, sve do nestanka za obodom neba – baca na zemlju neizmjerni broj svjetlosnih zraka, koje još i dijete u svome shematiziranome crtežu prikazuje u vidu zrakastih crta koje emaniraju iz kružnice. Te nas crte probadaju uvijek drugim nagibnim kutom, zavisno od sunčeva gibanja po ekliptici – velikoj kružnoj crti po kojoj sunce putuje tijekom godine, kao i ovisno o dnevnoj putanji sunca. Ne bismo se odvažili zrake sunca nazivati crtežom, da one nisu motivirale Vitruvija da u svojoj devetoj knjizi o arhitekturi objavi crtež analeme, geometrijske konstrukcije koja svojom praktičnom primjenom na svakoj zasebnoj latitudi omogućuje konstrukciju sunčanoga sata. Drugim riječima, omogućuje da linija u vidu bačene sjenke bude preobražena u mjernu funkciju – u vremenski crtež. 

Konstrukcija analeme omogućuje ujedno i izračun kutnog upada zraka sunca pri konstrukciji i izvedbi arhitektonskoga nacrta i elevacije. Tim nacrtnim projekcijama u krilo zgrade moguće je položiti niz funkcija koje nadilaze puku oblikovnu gradnju: astronomsko-geografsku (orijentiri solsticija i ekvinocija), vremensku (molitveni sati), posvetnu (sveci kojima su zdanja posvećena), liturgijsku (posljednja zraka zapadnoga sunca na dan Blagovijesti posvećuje hostiju na oltaru), itd. Analema primijenjena u arhitekturi određuje arhitektonske elemente prema visinama kutova solsticijskih i ekvinocijalnih zraka. Riječju, ona regulira konkretne položajne funkcije u prostornome rasporedu zdanja. Analema kao geometrijski crtež, a arhitektov nacrt kao grafička projekcija budućega zdanja, čine vidljivim crtež sunčevih zraka, združujući tako nebo i zemlju u jedinstven nacrt.

10.

U višoj projekciji crteža, onoj metafizičkoj, crtež se ostvaruje kao trag kretanja što ga iscrtava zrakasta emanacija beskrajne, jedinstvene nepomičnosti. Djelo stvaranja: veliki lanac bića. Svaki stupanj ljestvice, svaka prečka jedinstven je grafički izdanak koji izrasta u krošnju obrnuto položenoga stabla koje se račva u mnogostruku pojavnost svijeta. U tome vidu crtanje predstavlja imaginiranje svijeta koje u činu idejnoga začinjanja istodobno poprima i realizirani oblik crteža. Pojmiti jednako je kao i nacrtati. Crtanje je privođenje mogućega u aktualnost bivanja. Crtač je veliki demijurg, koji iz kaosa prvobitnoga tvoriva (materia prima) izvodi kozmos crteža. Crtež je to bez potpisa, budući da je sâm crtež ostvaren na Crtačevu sliku i priliku. Svekoliko stvorenje Crtačev je autoportret, takvoga razmjera da mu ne možemo sagledati konture lica; tek pokoju boru u kutu usana, ili pak usjek na širokome čelu. To su tragovi mrštenja ili pak osmjehivanja, jer tvorevina u ponekim detaljima iznenađuje svoga Tvorca.

Poput crte, i svijet je nastao kao pustolovina točke. Bindu, nevidljivo i nepomično prvo počelo lišeno svojstava, začelo je kretanje. „Linija je drugi pokret – pokrenuta točka, brahma sutra, okomita srednja linija madhya sutra… Bindu je početak, povezuje se s drugom točkom i nastaje kružnica.“⁷ Kružnica s nacrtanim središtem planetarni je znak sunca. U metafizičkome simbolizmu ona predstavlja manifestirano stvaranje. No, taj je grafem ujedno i oznaka triju spoznajnih postignuća u sufijskome grafičkom simbolizmu koji kodificira put do prosvjetljenja. Kružnica, radijus i središte kruga predstavljaju Spoznaju Izvjesnosti, Oko Izvjesnosti i Istinu Izvjesnosti. Zavisno od usmjerenja radijusa prema središtu odnosno prema obodu kružnice, prikazan je pojedinčev spoznajni odnos spram izvanjskoga svijeta (Spoznaja Izvjesnosti = svemir, Univerzalna duša), odnosno spram nutrine (Istina Izvjesnosti u aspektu Skrivenog, najdubljega središta). „Kretanje se odvija kroz sadržano (koje egzistira između kružnice i središta) do Duha ili Tajne (sirr), središta svjesnosti koje je dodirna točka između pojedinca i Božanskog Načela.“⁸

U grafičkome simbolizmu crteža preklapaju se tako izvanjsko i nutarnje, makrokozam i mikrokozam. Daljnje varijacije sufijskoga grafičkog simbolizma u vidu odnosa kružnice, radijusa i središta označuju različitost u jedinstvu, jedinstvo u različitosti, imanenciju i transcendenciju, nemjerljivo i mjerljivo, luk uzdizanja i luk spuštanja, i čitav niz drugih posvetnih tajni. Upravo crtež je podesan za označavanje posvetnih misterija, budući da je sâm razapet između konkretnog i apstraktnog, između duha i materije. O tom podudaranju izrijekom svjedoči sljedeći navod: „Linija je podupirač (određivač) kompozicije, ona je granica (ili kao tok, dhara). Korespondira s temeljnim elementima (adhibuti) i bogovima (abhavata) u realizaciji djelovanja: Ravne linije su kao zrake svjetlosti. Linijom oni (sthapaki) dijele kružnicu, kao što stvoritelji svojim djelovanjem dijele svijet.“⁹

11.

„Linija (rekha) je sudjelovanje u kreativnom i rekreativnom procesu Univerzuma. Od korijena rikh ili likh crtati, grepsti, pisati, obcrtati. Znači liniju, crtež, obris, sliku, pismo. Linija je u biti temeljna zbilja (satyam), u njoj je porijeklo oblika. Ravna linija je zraka svjetlosti, temeljni element forme rekha je majka oblika (akarajanika rekhan).“¹⁰ „Linija nije drugo nego zračenje jedne točke koja se izražava u točkama koje se stalno kreću u jednom pravcu.“¹¹

12.

Sve je crtež. Svatko je crtač koji se osjeća pozvanim ostvariti osebujnu pustolovinu linije, u svim potencijama koje simbolizam crteža to omogućuje. U višoj potenciji to se odnosi i na pustolovinu duha, odnosno na putanju kojom se ta pustolovina ima ostvariti. U tome smislu osobiti crtež ostvarili su pojedini iznimni alpinisti, ostvarujući rute uspona na najviše vrhove svijeta. Riječ je o linijama koje su oni iscrtali vlastitim kretanjem. Te crte nisu vidljive u pojavnome smislu; one se sagledavaju nutarnjim okom. To je crtež ostvaren osobitim motivom: propitivanjem vlastitih granica u svrhu duhovne samospoznaje. On je nabijen sadržajem koji nadilazi estetsku dimenziju. Crtač atlet premašuje samoga sebe, a čin samo-nadilaženja biva pohranjen u memoriju pojedinca; to je nutarnji crtež koji on uvijek iznova može sagledati na padini koju je svladao, jednako kao i u nutrini koju je svojim iskustvom sâm uobličio. To je proživljeni crtež, ostvaren rizičnim udjelom vlastitoga života.

Naredne generacije odvažnih, pustolovnih crtača također mogu na istim mjestima ostvariti vlastiti crtež, kreirati novi uspon svojim vlastitim mogućnostima i tako za se ostvariti snažan osjećaj življenja. Ako, tome nasuprot, pojedinac ostvari nešto konkretno, opipljivo i trajno, tada je pustolovina dokončana. Naredne generacije više nemaju vlastitu mogućnost za stvaranje. Svaka generacija iznova stvara svijet, živeći ga korak po korak. Put postoji samo od koraka do koraka; mimo koraka nema ničega. Vjetar otpuhuje tragove u snijegu, i zato se nikada ne zna kamo put uistinu vodi. Tim je riječima (uz neznatne preinake) Reinhold Messner povukao analogiju između radnje crtanja i vrhunskoga alpinizma. 

Taj pustolovni crtač vlastitim je fizičkim i duhovnim prijegorom ostvario crteže monumentalnih dimenzija, veće i od onih iz peruanske pustinje. To je činio ne samo uspinjući se na visove, nego i pješačeći dolovima, da bi samostalno prošao Tibetom, pustinjom Gobi i nizom drugih lokaliteta diljem svijeta. Velebne dimenzije tih crteža nadiđene su tek putanjama satelita i raketa, koje putanje moraju biti precizno projektirane zacrtanim numeričkim izračunima, kao i – na koncu – eliptičnim crtežom što ga planete iscrtavaju svojim kretanjem oko Sunca. Iako – pravo govoreći – to kretanje više ne potpada pod područnu disciplinu crteža, koliko pod muziku, u vidu suzvučja harmonije sfera. 

Messnerov ‘credo‘: „Najveća mogućnost koju imamo na ovome svijetu jest mogućnost da ostvarimo ništa. Nešto ostvariti – upravo ništa!“¹² Sa stanovišta pojavnosti, crtež nevidljivih alpinističkih ruta mogao bi se okarakterizirati kao ono ništa. No, to ništa ima spoznajnu vrijednost, stoga je ono upravo nešto od vrijednosti, nešto uzorno.    

13.

Uzorito, najveće ništa ostvario je Crtač bez premca, Onaj koji je krvlju žrtvene geste iscrtao ‘crvenu nit’ – jedinstvenu putanju križnim postajama. Taj je crtež ostvaren samo-poništavanjem; iscrtan je potpunim predanjem, trpnom opstojnošću i samo-dokinućem bez vidljivoga traga. Grobnica je ostala praznom. Da se kojim slučajem taj uzvišeni crtež nekim čudom materijalizirao u predmetnoj stvarnosti, pustolovina bi bila ostvarenom jednom za svagda. Postala bi predmetom idolopoklonstva, i utoliko zaprekom pojedinačnome ostvarenju na koje je pozvan crtač-amater. U toj jedinstvenoj crtačkoj disciplini nema profesionalaca; svi koji su pozvani njegovati je, amateri su. Oni su zaljubljenici, posvećenici. Jer, autoritet znalca već je prisutan u pojedincu u vidu Božjega znaka. Tim je znakom pojedinac označen, opečaćen; njime će biti posvećen.

14.

Božji znak osobiti je znamen, budući da u njemu počiva latentna mogućnost crteža. Božji je znak segno di Dio. Di(o)segno – Disegno. To je Disegno interno, nutarnji crtež koji u pozvanome pojedincu ima biti ostvaren kao uzorito djelo u vidu samo-poništenja, u vidu onoga ništa. Nešto nacrtati – upravo ništa! Linija ionako u stvarnosti ne postoji. Ona je tek kopula, spona; premosnica kojom čin samo-poništenja postaje vrhunaravno djelo transfiguracije.

1. Jadranka Damjanov: Vizualni jezik i likovna umjetnost, Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 9.
2. Ibid.
3. Ibid.
4. Ibid.
5. Albert Kinert: Monolog, Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2016., str. 15.
6. Paul Valéry: Degas, ples, crtež, Mladost, Zagreb 1955., str. 65.
7. Vastusutra Upanishad, II/8, 9, cit. u: Jadranka Damjanov: Metafizika crteža, Sipar, Zagreb 2006., str. 10.
8. Vidi: Laleh Bakhtiar: „Izrazi mističnog traganja“, u: Sufizam – povijest, tumačenja i protagonisti, Sipar, Zagreb , str. 342.-368., str. 344.
9. Vastusutra Upanishad, op. cit., cit. u: Damjanov, op. cit.
10. Someshvara, Abhilashitrtha Cintaman, B. Baumer: Rekha, Kalatattvakosha, Vol. V, cit. u: Damjanov, op. cit.
11. Ibid.
12. Reinhold Messner, izgovoreno u: David Snow: Messner: World’s Greatest Mountaineer, dokumentarni film