Stane li svekoliki svijet verbalnim obuhvatom u jednu jedinu rečenicu? To je prilično nategnuta, teško zamisliva, i još teže ostvariva pretpostavka. Idiomom holivudskoga blockbustera rečeno, doima se to nemogućom misijom. Kada bi tako što moglo biti moguće, trebala bi to biti neka posve iznimna rečenica; ona koja bi, hvatom svoga početka i kraja, morala moći sabrati svu protežnost svijeta, kako horizontalnu tako i vertikalnu. Takva bi rečenica tlačnom silom svoje bremenitosti neizostavno nabubrila do rasprsnuća, da bi se potom nastavila rasipati i množiti u rečenične nizove, u tekstualne odlomke, u knjige, u stotinu knjiga, u stotine i stotine tisuća knjiga. Napisane su biblioteke i biblioteke s namjerom da se sakupi svo znanje svijeta, odnosno svo znanje o njemu – kako ono sakralno tako i profano – ne bi li svijet s bićima koja ga nastanjuju bio spoznajno proniknut po svojoj vanjštini i nutrini. Sveto znanje veda (uključujući upanišad), sveto i svjetovno znanje sinkretističkoga projekta aleksandrijske knjižnice, budistički kanon ‘trostruke košare’, Knjiga etimologija (Liber ethimologiarum) Izidora Seviljskoga, O svijetu (De Universo) Hrabana Maura, Poslanice Čiste braće (Iḫwān aṣ-Ṣafā – tajno društvo iz Basre, 9. st. n. Kr.) koje su u velikoj mjeri utjecale na kasnije enciklopedijske pothvate, zatim Veće zrcalo (Speculum maius) Vincenta od Beauvaisa, to su samo neki od mnogih povijesnih primjera sabirnoga mara raznolikoga sadržajnog spektra. Povijesno ubrzanje začeto prosvjetiteljstvom, devetnaestostoljetnim scijentizmom, tehno-utopizmom i modernističkim projektom napretka prometnulo je sakupljački mentalitet u pravu kolektivnu neurozu, koja je u kontekstu suvremenih medijskih platformi i tehnoloških inovacija zadobila opsesivno-kompulzivne karakteristike. Prekomjerne zalihe nataloženoga i neprocesuiranoga znanja nagovještaju nadolazeće kobno rasprsnuće čovjeku urođenih spoznajnih gabarita. No, ljudska će krnja mjera – kako slavodobitno proriču suvremeni eugeničari – prethodno biti nadiđena trans-humanističkim projektom prevladavanja čovjekove naravne ograničenosti. Ukoliko do toga dođe, više neće biti govora o znanju kao sredstvu čovjekove samospoznaje, nego o (post)čovjeku kao sredstvu samospoznaje ‘znanja’. Alegorijski rečeno, post-čovjek postao bi tako jedna jedina, beskonačna rečenica u kojoj bi za svagda bila prevladana njezina gramatička, sintaktička, leksička i sadržajna ograničenja.
No, svako pa i najpomnije enciklopedijsko sabiranje nužno previđa pokoje neotesano i neukrotivo zrno znanja koje se znade zametnuti u nekom zabitom zakutku labirinta svijeta, iz kojega labirinta – kako za sada stoje stvari – čovjek ne umije pronaći izlaza. Kao što čovjeku nije pošlo za rukom postati nad-čovjekom, tako je i post-čovjek zacijelo tek usputna scijentistička fantazija na putu zajamčenoga ostvarenja pod-čovjeka. U međuvremenu, gramatičke propozicije i dalje su na snazi, a čovjek i dalje nastoji spoznajno nadvladati ograničenja koja su mu pripadajuća, maglovito sluteći neminovnost korjenite preobrazbe svoga bića. Stoga on sveudilj piše, briše i iznova piše, u nastojanju da iznađe sudbinsku rečenicu kojom bi doskočio svijetu, kojom bi ga obujmio i istom spoznajno nadišao. Potraga za sveobuhvatnom rečenicom ostaje stoga aktualnom, a primjerima takvih rečenica – ili pak rečeničnih nizova – književna kultura ne oskudijeva. Dostaje spomenuti tek dva rječita primjera. Rečenicu koja se proteže izvan svih uvriježenih rečeničnih gabarita ispisao je u više navrata László Krasznahorkai. Međutim, ta rečenica nije ostvarena s ambicijom pozitivnoga sveobuhvata. Nezainteresiran za projekt sabiranja sve-svijeta, njegova sažimanja u informacijske pakete i potom pohranjivanja u memorijsku smočnicu spoznaje gladnoga pojedinca, Krasznahorkai s egzistencijalističkim patosom domeće: svijet ide dalje (s čovjekom ili bez njega, dodali bismo). Kiklopska rečenica mađarskoga pisca nije sračunata s namjerom da obuhvati i spregne ulančane kvantume iskustveno prosijanoga znanja. Ona ima posve drugačiju svrhu; neprekinutim jezičnim mimohodom njezin autor nakanio je ispratiti isprazno, jalovo postojanje koje žilavo opstoji u vidu loše poimane beskonačnosti. Posljednji je to ispraćaj savjesno upriličen za pozemljare na njihovome otpočetom putovanju u bespuće ništavila. Rečenični nizovi bez početka i kraja anticipirani su pak u primjeru Borgesove knjige od pijeska. Ta knjiga načelno uspijeva u tome da obuhvati sve-svijet u njegovoj beskonačnoj protežnosti i nesagledivosti, no to čini tek pod okolnostima autorove imaginacijske dovitljivosti: to je zamišljena, nemoguća knjiga; okultni predmet koji postoji samo u pripovijetki magičnoga realizma, predmet u kojem je beskraj na zagonetan način stiješnjen i ukoričen u knjižni blok. To je, uostalom, čudovišna knjiga koja čitatelja čini čudovišnim, kidajući njegovu osobnu mjeru, tj. mjeru njegove osobnosti. Ona predstavlja simulakrum stvarnosti; njome je prijeđena granica koja dijeli kopiju od izvornika. Sveobuhvatna rečenica kojoj pojedinac teži morala bi uza svijet na koji se odnosi prianjati poput još jednoga Borgesova imaginarnoga predmeta – poput mape svega svijeta sačinjene u razmjeru jedan naprama jedan. Takvu rečenicu – ili pak niz rečenica – bilo bi možda, makar i teoretski, čak i moguće napisati uz udruženi napor mnogih rečeničnih pregalaca. No tko bi u tom slučaju bio onaj pojedinac koji bi takvu rečenicu bio kadar pročitati za života? Čitateljski mandat nije prenosiv na drugoga, kao što na drugoga nije prenosiva ni pojedinčeva spoznajna moć.
Čini se da je poeziji zapala zadaća da ostvari tu nezamislivu ambiciju. Poezija po svojoj pojetskoj naravi sveobuhvatno pronicanje svijeta nije kadra ostvariti kumulativnim, neselektivnim pribrajanjem svaštica, nego vrcanjem same esencije stvari. Gravitacijom sabite gustoće stiha ona uspijeva u svoju orbitu privući najudaljenija stvarnosna sazvježđa. Proničući Mallarméove Bačene kocke Valéry je s time u skladu ustvrdio: „Namjeravao je, mislio sam, da najzad uzdigne jednu stranicu do moći zvjezdanog neba!“ No, što sa zemljanom prašinom i s muljevitim tlom, što s kamenom goleti? Kako u poemu ili pjesmu transponirati univerzum koji se proteže u suprotnom smjeru od onoga veličajno uzvišenoga, u pravcu niskoga, beskrajno malenoga i neznatnoga? Taj i takav obuhvat donekle je ‘polazio za stihom’ krajnje sažetim, lapidarnim pjesničkim tvorbama poput Haikua, čiji su autori bili osobito prijemčivi za najneznatnije efemerije, umješno u njima sapinjući protežnost obrnutoga beskraja. A pokušaju da se ta dva beskraja združe, da se po hermetičkoj krilatici neraskidivo poveže ono gore s onim dole, ponajbliže se po svoj prilici primakao Blakeov glasoviti stih iskazan u formi propozicije: „Vidjeti svijet u zrnu pijeska i nebo u divljem cvijetu, držati beskonačnost na dlanu ruke i vječnost u jednome času.“ Pa ipak, iako jest riječ o jezičnoj tvorbi, u takvim se slučajevima radi prvenstveno o slici – makar i pjesničkoj slici, odnosno, onoj zvučnoj, foničkoj. Kao što se mudro, ali i olako kaže, slika govori više od tisuću riječi. No, i slika je sapeta okvirom kadra, okvirom koji odjeljuje i time previđa sve ono što se nalazi u nedohvatu tišine, sve ono što s onu stranu stiha zamire u beskraju neizrecivoga. Istina, Heidegger je u svojim interpretacijama poezije govorio o jeziku kao zvonu tišine; štoviše, govorio je o jeziku kao o kući bitka: „Bitak svega što jest stanuje u riječi.“ Sve što jest – dakle svekoliki svijet. Taj sve-svijet u pojedinačnoj riječi počiva po svom ishodišnom, bitkovnom zametku, onome koji predstavlja izvor svega svijeta: logosu. Ali oplođen i raspršen po bićima i stvarima, on postaje nesaglediv. Jednom je riječju možda i moguće komprimirati bitkovni ekstrakt svega (upućeni kažu da je AUM kao primordijalna vibracija takva sveprožimajuća riječ), no mnogim riječima nemoguće je sabrati sve pojavnosti, kao ni pojmovno odrediti sve ono što nadilazi fizičko iskustvo, ono što pripada svijetu nadosjetilnoga (mundus imaginalis). Uobičajenim riječima to naprosto ‘ne polazi od riječi’.
Postoji međutim vid uporabe riječi koji uvećava šansu dosega totaliteta jednom jedinom rečenicom. Taj način nije nužno oruđe pjesničkoga rada, iako se služi srodnim izražajnim sredstvima. On se može zateći i u proznoj formi, a osobito u onim tekstovima u kojima akademski, filozofijski pristup biva oplemenjen stilskom izražajnošću, približavajući se tako izvornome mudroslovlju. Kao što parlamentarni zastupnici svojim glasom zastupaju prava populusa u instituciji parlamenta, tako pojedine riječi po načelu generičkoga prijenosa mogu zastupati druge riječi u instituciji rečenice. Pojmovno zastupništvo može, štoviše, steći mandat tropa i drugih retoričkih figura i tako u znatnoj mjeri kompenzirati kronični manjak zastupnika koji sve-svijetu daju njegovo pravo glasa u rečeničnome poretku. Na tragu takvoga promišljanja naumili smo ovdje izložiti rečenicu koja na vjerodostojan i doličan način, oblikovana zavidnim retoričkim umijećem, predstavlja vid sveukupnosti. U najmanju ruku rekli bismo da je s takvom ambicijom sročena. Uspjeh njezina sabirnog učinka počiva na određenim pretpostavkama koje nam valja imati na umu prije no što je potanje razmotrimo. Prije svega, ta rečenica ne sabire i ne kvantificira predmetnu stvarnost. Ona kvalificira pojmove koji imaju generičku vrijednost i koji se odnose – rekli bismo – na ono bitno. A bitno nije samo ono po čemu nešto jest, nego je to i ono za koga to nešto opstoji. Nama čitateljima bitno je pak ono što je bitno za čovjeka. Sve što se na nj na neki način odnosi, čovjeku je bitno. Štoviše, ono sve, bitno je upravo po čovjeku, jer da njega nije, ono ne bi bilo bitno (za nj). U perspektivi takvoga shvaćanja ta je rečenica i napisana. Riječ je naime o posljednjoj rečenici filozofijskoga eseja pod nazivom O genezi čovjekove povijesti hrvatskoga filozofa Marijana Cipre1, rečenici u kojoj je – u vidu sažete rekapitulacije – sabrana i primjerno izložena stožerna okosnica tog mladalačkoga Ciprinog ogleda. U toj se rečenici nalazi sve ono što je bitno za razumijevanje naravi ‘ljudskoga stanja’ u koje je čovjek po toj i takvoj povijesti zapao (ili je pak po njegovoj paloj naravi zapala sama povijest). U njoj je, u vidu jezgrovnoga zametka, kodirano sve bitno što pojedinac ima znati po pitanju spoznaje sebe i svijeta. Riječju: sve ono što je za nj uistinu bitno. To je, eto, jedan od apriornih preduvjeta rečeničnoga sveobuhvata. Ako se rečenicom i ne može obuhvatiti baš sve što postoji pod kapom nebeskom i ponad nje, može se obuhvatiti sve ono što za pojedinca jest od istinskoga značaja. I to – kao što je rečeno – po mandatu pojmovnoga zastupništva što ga generički baštine pojedine riječi i njihovi međusobni odnosi.
***
Iako sročena s težnjom k obuhvatu onoga što je čovjeku od bitne, spoznajne vrijednosti, Ciprina rečenica začudo nije pretjerano dugačka, mada jest vijugava. Ona je umješno ritmizirana u sekvencije razdvojene ponekim zarezom i jednom odjelnom crticom. Autorovom spisateljskom vještinom ta je rečenica zadobila gromkost skandiranoga izrijeka, himničnost lišenu metričke potpore stiha. To je misao koja, meandrirajući, obuhvaća svojim tijekom najudaljenije krajnosti, pomiruje najizrazitije oprjeke, učinkom ritmičkoga pojačavanja prožima birane pojmove krajnjim intenzitetom, smjerajući naposljetku smiraju i uviru u konačnu izvjesnost. Evo te iznimne rečenice u njezinoj veličanstvenoj tekstualnoj pojavnosti:
„Sve je u bivanju i neprekidnoj pretvorbi; svaka riječ, svaki pokret, svako djelo preobražavaju biće cjeline i vraćaju se tako izmijenjeni čovjeku, koji ih je pokrenuo – i čovjek sam vraća se uvijek nanovo uvijek drugačijem sebi, ne znajući nikad potpuno što je već bio i što bi još mogao biti, igrajući time jednu ozbiljnu, jedino moguću i zato povrh sve slobode ipak nužnu igru s ovu i s onu stranu prostora i vremena između besmrtnosti i umiranja, duha i prašine, beskrajno razapet na jednom svemirskom križu u čijem središtu iza blistavog sjaja neugasivih krugova kozmičke vatre i na dnu sazvučnog valovlja harmonije sfera prebiva, u najdubljoj tišini i tajanstvu, savršeno ravnodušno prema svemu, jedno neuništivo, jer zauvijek nerođeno srce svjetske ruže.“
Doživljaj tijeka te rečenice podsjeća – pomalo prvoloptaški – upravo na riječni tijek, koji se isprva javlja kao strmi, uzani, kaskadni brzac, potom postepeno biva sve širim i sporijim, da bi se na koncu u vidu lepezastoga ušća majestetično, ali istom i jedva zamjetnim prijelazom, utekao oceanu. Ovdje će nas međutim manje zanimati retorički vid rečenice. Namjera nam je jasnije sagledati njezinu sadržajnu sveobuhvatnost. Da bi smo to učinili na primjeren način, raščlanit ćemo je na odjeljke i pobliže promotriti, svjesni toga da joj time oduzimamo upravo ono po čemu biva iznimnom: njezin bujni, zavodljivi, neprekinuti tijek – kontinuiranu gestu koja kao da se proteže onkraj početka i kraja kojim je taj gramatički valjani iskaz uobličen i time nužno formalno ograničen.
- Sve je u bivanju i neprekidnoj pretvorbi; Rečenica započinje s konstatacijom zatečenoga stanja: sve postojanje podložno je stalnoj mijeni. Pojam sve sam je po sebi sveobuhvatan i sadržajno mu ništa ne može izmaknuti. Njegovim sveobuhvatom obujmljeno je sve postojanje, sve bivanje. A svekolikome bivanju svojstvena je kontinuirana mijena, neprekidna pretvorba. To će reći da ni jedan fenomen nema svoju pojavnu stalnost i stabilnost. Pojavnosti nisu stalne; strogo gledajući (a to će reći s metafizičkoga motrišta) one dakle nisu. One jesu tek u iskustvenome prividu; no u projekciji konačne zbilje one nisu zbiljne. Tim uvidom u rečenici je uspostavljena komplementarna oprjeka kojom su određene njezine granice: nestalnost privida s kojim rečenica započinje u oprjeci je sa stalnošću onoga izvjesnoga s kojom ona okončava. Pretvorba je suprotiva neuništivome, bivanje je oprečno onome što nije rođeno, što nije pripušteno u postojanje. Stiješnjena udlagom oprjeka u rečenici je pohranjena svekolika stvarnost, sve ono što biva po vanjštini i nutrini stvari. Pojam sve mandatorna je dakle riječ; to je pojam koji zastupa ukupnost svega što na ovaj ili onaj način jest.
- svaka riječ, svaki pokret, svako djelo preobražavaju biće cjeline i vraćaju se tako izmijenjeni čovjeku, koji ih je pokrenuo; Daljnjom pojmovnom raščlambom to sve konkretizira se po drugim pojavama koje generički zastupaju riječi, pokreti i djela. Svaka pomisao ostvarena riječju, svaki pokret koji unosi mijenu u poredak stvari, svako djelo koje ostvaruje neki vidljivi ili nevidljivi trag – drugim riječima sve ono što uspostavlja lanac uzroka i učinka – sve se to ujedno odražava u poretku cjeline. Štoviše: u njezinome biću. Cjelina ima naime ontološku, bićevnu dimenziju. Ona jest cjelovitom, budući da je cjelina, što znači da joj se ništa ne pridodaje ni oduzima. Cjelina je neokrnjeno biće kojemu nije oduzeta ni jedna vitalna sastavnica, nijedan djelić njezine ukupnosti. Pa ipak, u njoj se vazda nešto preslaguje i mijenja. No, važnije od svega, ona je povezana s onime koji jest aktivni zamašnjak mijene, koji se i sam s njome suobražava: s čovjekom. On se pojavljuje u drugome odjeljku rečenice i od toga trenutka njezin je glavni protagonist. Čovjek je taj koji se svojim bivanjem suobličuje s mijenom, bivajući joj ujedno podložnim. Na koncu, on je zagonetno povezan s cjelinom na koju svojim postojanjem utječe i koja povratno utječe na nj.
- i čovjek sam vraća se uvijek nanovo uvijek drugačijem sebi, ne znajući nikad potpuno što je već bio i što bi još mogao biti; Kao što pojavnosti nemaju istinsko određenje u projekciji konačne zbilje, tako i čovjek strogo gledajući nije – ili radije, on jest na način da nije određen jednom za svagda; u svojem postojanju on je uvijek u postajanju, u kontinuiranoj mijeni. To što on misli da jest, ono je što je nekada bio a da više to nije; to što misli da će biti, nemoguće mu je spoznati, jer nema ničega stalnoga i stabilnoga na čemu bi se njegov identitet mogao temeljiti, pa je time promisao njegovoga budućega stanja posve izlišna. Njegova odgojem uobličena osobnost utemeljena je na trusnim osnovama – na statusnim ulogama, posjedovanim dobrima i međuljudskim odnosima (positions, possessions, relations). Pa ipak, on se uvijek iznova vraća sebi, iako unekoliko drugačijem no što je to bio ranije. On dakle odlazi i vraća se, nikada ne miruje, stalno je u gibanju. Ne poznaje samoga sebe, jer taj za kojega sebe drži i kojega bi želio spoznati nije uistinu; taj se vazda mijenja, kao što se mijenja i njegovo okruženje. I čovjek je dakle generički pojam koji se odnosi na zasebne pojedince, ali i na čovjeka u vrstovnome smislu. On je također ono sve, ovaj puta prispodobljeno biću čovjeka: svekoliki čovjek.
- igrajući time jednu ozbiljnu, jedino moguću i zato povrh sve slobode ipak nužnu igru s ovu i s onu stranu prostora i vremena između besmrtnosti i umiranja, duha i prašine; Uhvaćen u koloplet mijena, pojedinac živi život u prividnoj slobodi. No on je svojom egzistencijalnom izloženošću neizostavno podložan zakonu kauzaliteta, bivajući uvjetovan svekolikom prolaznošću, koja se međutim vazda sagledava na fonu željkovane izvjesnosti i stalnosti – a to će reći besmrtnosti. Pojedinac se poput klatna ljulja između dvije krajnosti: između duha i materije, između života i smrti. Po duhu ima udjela u besmrtnosti, po materiji je sudbinskim dionikom propadanja. On je slobodan zaigrati se životnim ulogom – igrajući svoju životnu ulogu – no ta prividno bezbrižna igra kobno je određena nužnošću svoje naravi: ona je ono jedino što je pojedincu dato na slobodno raspolaganje, da bi između dvije mogućnosti odabrao ispravnu i životvornu, ili pogrešnu i pogubnu. Igra je, dakle, također generički pojam koji obuhvaća sve što čovjek čini i što uopće može činiti, (ne)svjestan da ga njegovi autentični ili varljivi čini neizostavno izručuju duhu ili pak prašini.
- beskrajno razapet na jednom svemirskom križu; Igrajući životnu igru – igru života – pojedinac je neminovno razapet na križu svijeta. Poprečnu prečku toga križa čini horizontalno postojanje, uspravnu pak predstavlja vertikalno postajanje. Njegovi krakovi predstavljaju pak prostorno i vremensko rasprostiranje. Taj je križ kozmički; to će reći da je čitav kozmos dinamički razapet između postojanja i postajanja, između onoga što biva i propada, i onoga što postaje i opstaje. Dvije sile vuku svaka na svoju stranu i ta napetost prožima svekoliki univerzum. Kao dijete naravnoga svijeta i kandidat onoga nadnaravnoga, pojedinac biva beskrajno razapetim – razapetim bez kraja i konca, budući se da bivanje i pretvorba obrću u beskonačnim ciklusima. Prekid toga obrtanja, raskid s tom univerzalnom trpnjom dolazi, paradoksalno, također po križu. Na kozmičkome križu čovjek je raspet protiv volje; na drugome križu razapet je samovoljno. To nisu dva različita križa već jedan jedini; razlikuju se tek po funkciji žrtvenoga čina, po slobodi temeljnoga izbora: biti slobodan za a ne slobodan od. I križ je, dakle, generički, mandatorni pojam koji – osim simbolički zastupljenoga prostor-vremena – pokriva različite vidove trpnje i patnje, različite aspekte naravne razapetosti.
- u čijem središtu iza blistavog sjaja neugasivih krugova kozmičke vatre i na dnu sazvučnog valovlja harmonije sfera; Prečke kozmičkoga križa – kojeg treba poimati kao višedimenzionalnu strukturu – združuju se u točki središta. Vertikalna prečka predstavlja aktivno načelo, horizontalna predstavlja pasivno načelo. Te su komplementarne oprjeke preklopljene u središtu u vidu jedinstva komplementarnosti. One ujedno zastupaju muško (aktivno) i žensko (pasivno) počelo; u kozmičkoj ukupnosti to su Purusha i Prakrti; to su ujedno nebo i zemlja. U točki središta suprotnosti se razrješuju u primordijalnoj nediferenciranosti. To je točka singulariteta – evanđeoska „uska vrata“ kroz koja prolaze „siromašni duhom“. To je i točka kroz koju prolazi os svijeta, „drvo života“ postavljeno posred Edena. Punctum je to koji se nalazi onkraj svih dimenzija; onkraj ognja postojanja u kojem se bića vječno rasplamsavaju i dogorijevaju (Shiva Naṭarāja); onkraj plamenih mačeva što ih drže tetramorfi, čuvajući pristup vratima Edena i drvu života; podno uređenoga svijeta i njegovih skladnih harmonika proporcioniranih po razmjerima muzičkih ‘sredina’. Iza i dno – to su također generičke, zastupničke riječi koje pretpostavljaju svako iza, svako dno: ne samo lice već i naličje svih stvari, ne samo vidljivu pojavnost nego i njezin duboki temelj, samu posteljicu postojanja.
- prebiva, u najdubljoj tišini i tajanstvu; U posteljici koja se stere u točki singulariteta, u središtu kozmičkoga križa lišenoga svakog dimenzionalnoga prostiranja, nešto prebiva. Nešto se okućilo u hramu ispunjenome tišinom i tajanstvom, bivajući na nezamisliv način, s onu stranu svakoga čovjeku zamislivoga postojanja. To nešto biva s onu stranu svakoga iskustva; biva na način i jest i nije, dublje od dubokoga, tajnije od tajnovitoga. Sve su to mandatorni pojmovi koji zastupaju sve ono što je čovjeku razumski nedostupno a da pri tome na neki način jest. Štoviše, sve ono što jedino istinski jest. Bivati istinski: na neznan način, u nezamislivoj tišini i u nepojmljivome tajanstvu. To se bivanje ne vidi i ne čuje, ono je posve transcendentno, no u isti mah imanentno. Nulto je to bivanje koje jedva da se može označiti simboličkim posredništvom.
- savršeno ravnodušno prema svemu; To bivanje tim je nepojmljivije pošto je posvemašno ravnodušno; u odnosu spram diferencije raznolikih pojavnih stvari ono je indiferentno. U točki singulariteta, u središtu kozmičkoga križa poništene su sve razlike, sve diferencije, stoga je ono što u njem prebiva posve indiferentno, nerazlikovno. Ta ravnodušnost savršena je, ne poznaje iznimke od pravila. Ta je ravnodušnost upravljena spram svega – svega što jest i nije. Riječ je „svetoj ravnodušnosti“ o kojoj govore pustinjski oci ranoga kršćanstva. Ona je to spram svega što biva i nestaje u neprekidnoj pretvorbi elemenata i oblika. Za svetu ravnodušnost sve je dobro upravo onako kako jest. Ona ne odabire i ne odbacuje, ne prosuđuje i ne sudi. Za nju je dobro sve što prispijeva i odmiče na uvijek pomičnome horizontu kozmičkoga kotača. Sve je u bivanju i neprekidnoj pretvorbi – u ravnodušnosti spram toga svega nešto ipak biva, spokojno prebiva. Tako je mandatornim sve uspostavljena simetrija kraja i početka rečenice.
- jedno neuništivo, jer zauvijek nerođeno; To što prebiva u središtu svemirskoga križa jedno je; ono je neuništivo budući da biva onkraj mnoštvenosti, s onu stranu množenja i dijeljenja. Neuništivo je budući da je nerođeno – nije postalo da bi jednom prestalo, nije se pojavilo da bi uminulo. Ono je to što jest zauvijek, budući da se u točki singulariteta poništava svako protjecanje, svako gibanje, sve što je vremenito i što po vremenitosti biva i istrajava. Neuništivo i nerođeno nisu mandatorni pojmovi, budući da se odnose ni na što nama iskustveno blisko. Ne postoji neko drugo neuništivo i nerođeno doli onoga što prebiva u središtu križa. No, jedno jest zastupnički pojam, jer iskustvo jednoga možemo imati. Sve je jedno – sve što na bilo koji način jest moguće je ujediniti; moguće je imati iskustvo jedinstva u raznolikosti. Jedno u vidu jedinstva – a ne jednote – kraljevski je mandat, to je najviši zamislivi stupanj zastupničke funkcije.
- srce svjetske ruže. Pa ipak, ponad jednoga, s onu stranu svake pojmljivosti postoji ono nezamislivo, zastupljeno po krunskome simbolu – po ruži. Kao što pojam čovjeka zastupa sve pojedince, tako i pojam ruže zastupa sve cvijeće. Ruža je cvijet nad cvjetovima; kao mandatorni pojam ona je svijet nad svjetovima. A posred svega stoji srce. Srce je sama srž, geometrijski centar makro i mikro-kozmosa, središte svega. To je jedan od najbremenitijih simbola, pa se tako kraj rečenice rascvao u simbolički buket kojim je slika sveukupnosti upotpunjena. A to je pak učinjeno po simbolu nad simbolima, ružom koja se nalazi u sredini križa. Ružin pupoljak prvorazredni je transfiguracijski simbol, po kojem crvenilo krvi iskupiteljske patnje Razapetoga na križu postaje grimiz novoga života, nove krvi, novoga saveza. „Ruža u središtu križa simbol je gospodarenja ostvarenoga čovjeka.“ (Frédéric Lionel). Ona je simbol čovjekova rascvjetavanja na tragu kraljevskoga umijeća; poput tamnocrvenoga rubina simbol je Filozofskoga Kamena. Okrunjen ružinim trnom, ostvaren u konačnoj poništenosti (poništen u konačnoj ostvarenosti), Raspeti – taj krunski čovjek – postaje svrha i cilj, ispunjenje svega, alfa i omega.
***
Ciprinu rečenicu moguće je iščitati na više načina i u različitim interpretacijskim ključevima. Naš je način samo jedan od mnogostrukih pogleda iskosa kojim se lakše opažaju višestruki značenjski nabori njezine površine. Svojom bremenitošću i izvornošću ona nadilazi svaku moguću interpretaciju. U tom smislu ona je više od rečenice; više je od rečenica kojima je interpretacijski odmjerena. Budući da je sveobuhvatna na ispravan način – to će reći: nije preslika i nije simulakrum – ona nudi uvijek nove i drugačije pristupe čitanju. Ona je životvorna, vitalna kretnja; simbolička kretnja koja jest to na što se odnosi. Njezina moć proizlazi upravo iz njezine elastične, neraskidive, kontinuirane protočnosti. Ona je sâm flux virtuozno ostvaren u mediju jezika. Nije to sipka, ‘pješčana rečenica’ koja se rastresito rasipa onkraj svojih rubova, već tekućica koja ima početak i kraj, izvor i uvir. Njezin tijek jedinstvena je gesta u kojoj je zagonetno sadržano cjelovito biće, jer samo cjelovito biće može jednom jedinom gestom obuhvatiti cio svijet – ukupnost cjelovitoga postojanja i izvjesnost obnovljenoga postajanja.