„Ako svijet uopće ima smisla, onda sam ja planinar.“
Lionel Terray, Konkvistadori beskorisnog
Promatrano s vidika ergonomski oblikovane fotelje u kojoj zavaljeni sjedimo, prebirući prstima po hipertekstualnome tkanju globalnoga međumrežja, nije lako razumjeti one pojedince koji se u neljudskim okolnostima takozvane zone smrti (ponad osam tisuća metara nadmorske visine) upuštaju u pustolovni pohod krčeći nove alpinističke rute na nepristupačnim liticama, drzovito pri tome iskušavajući blagonaklonost nebesnika i otpornost sigurnosne opreme. Još je teže shvatiti one obrnute alpiniste, koji se, oboružani istim alatkama kao i njihova visinska subraća, spuštaju u utrobu zemlje jednako strmim i nepristupačnim putevima koje im osvjetljavaju jedino baterijske lampe prikačene o zaštitnu kacigu. Dok alpinisti slobodarski zanos svoga hazarderskoga pothvata uživaju u uvjetima prostornoga bezmjerja omeđenoga tek nedohvatom obzorja, obrnuti alpinisti uživaju zavlačiti se u blatnjave tmine, gmižući uzanim kamenim crijevima nerijetko širokim tek onoliko koliko dostaje da se ljudsko tijelo kroza nj migoljenjem provuče. Dok alpinisti mogu neposredno vidjeti svoj konačni cilj, onu posljednju, najvišu kotu iznad koje se još nalazi tek spokojna modrina neba, obrnuti alpinisti u neistraženoj špilji nemaju pojma kamo će na koncu pristići, u koju će se mračnu zabit na koncu zabiti. Pa i onaj trenutak kada se kida nit na kojoj život visi, za alpinista znači strmoglaviti se u bezdan (makar taj izraz bio tek figurativan, jer tlo je ona konačna stanica na kojoj će se nesretni putnik neželjeno zaustaviti). Dočim za obrnutoga alpinista, skončati ponekad znači doslovce upuzati naglavačke u vlastiti kao po mjeri izdubljeni grob, i u njem, s budnom sviješću živo zakopanoga, ispustiti samrtni hropac.
Speleolozi baštine neobično poslanje koji su sebi uzeli u zadaću: zavući se u kakvu neistraženu jamu ili špilju, istražiti njezine putove i stranputice, magistrale i odvojke, i tako mapirati još jedan zakutak svijeta koji nastanjujemo, ne bi li na koncu iscrpili sve njegove nepoznanice. Poput razgranatih mravinjaka, i špilje ponekad imaju zakučastu strukturu koja pruža svoje ogranke u mnogim smjerovima. Manje ili više prostrane kaverne različitih oblika spojene su okomitim, položenim ili nakošenim cjevastim spojnicama, koje se zbog tektonske razlomljenosti sedimenata račvaju i rasprostiru u složeni špiljski sustav. Spojnice u vidu uzanih kanala ponekad međusobno povezuju zasebne sustave u goleme špiljske klastere. Takvi kanali, kao i oni koji povezuju oveće šupljine, nerijetko nalikuju rodnicama, a poneki među njima i nose upravo to ime. Iz jedne kaverne u drugu može se pristići samo puzeći orošenom kamenom rodnicom, onako kako dolazimo na ovaj svijet, samo bez blagotvorne pomoći kontrakcija maternice i bez susretljivih ruku koje nas spremno iščekuju na svjetlu dana. Ti negostoljubivi prolazi nerijetko su toliko uski, da speleolog njima može proći tek ukoliko se oslobodi ranca i svih ostalih pomoćnih rekvizita, da bi – malne kao od majke rođen – ispuzao u narednu kavernu, još udaljeniju, još dublju.
Za većinu odvažnih kandidata pustolovine života, doći na svijet znači upravo uložiti napor migoljenja majčinom rodnicom da bi se iz jedne kaverne – one materične – unišlo u drugu, kavernu rađaone, koja je pak hodnicima povezana s drugim kavernama rodilišta. Rodilište pak pripada umreženome sustavu institucija kroz koje se kroz život provlačimo, od hodnika do hodnika, od kaverne do kaverne, da bi na koncu protiv naše volje i bez prilike za ulaganje pritužbe, bili položeni u posljednju, ponajmanje gostoljubivu kavernu, onu grobne rake. Zapadna kulturna uljudba taj ciklus – kolokvijalno nazvan „od koljevke pa do groba“ – drži singularnim, dočim na istoku on pripada tek jednoj od karika beskonačnih ciklusa opetovanoga vraćanja, s izglednim šansama da na duge staze utjelovljena duša stekne zaslugu obnovljenoga rođenja u nekoj prihvatljivijoj inačici iste matrice, ali druge maternice. Prolazi se tako uvijek istim uzanim putima u manje ili više prostrane kaverne, da bi se mukotrpnim puzanjima i migoljenjima pristizalo u naredne šupljine u nepreglednome masivu višedimenzionalnoga univerzuma. Pa čak i sam bezmjeran kozmos nekoć se – strukturno i smisaono posve opravdano – svodio na niz harmonijski ugođenih sfera koje su u vidu trodimenzionalnih modela (poput onih nastalih na temelju Keplerovih teorijskih nacrta i modela Platonovih poliedara) doimale poput kakvih kubističkih babuški – manjih kaverni umetnutih u one veće. A u zakučastome kozmogonijskom sustavu Valentinske gnoze, višedimenzionalne potencije kaverni očitovale su se kao Eoni – emanacije prvobitne Plerome – koji se mogu sagledati upravo kao golemi klasteri kozmičkih špilja, kroz koje se do prvobitnoga izvora – do Svjetla Dana – mogu provući samo najvižljastiji kozmički speolozi, lišeni svake, pa i najosnovnije pomoćne opreme. Bez partnera na vezu. Posve razgolićeni. Kao od Oca stvoreni.
Kažu da se tu i tamo nađu pojedinci koji se sjećaju doživljaja vlastita poroda. Kod većine ostalih, sjećanje na taj traumatski događaj pohranjeno je u mračne pretince podsvijesti, odakle – poput kakvoga pozadinskoga zračenja – povremeno izranja u vidu klaustrofobije, svaki puta kada se pojedinac zatekne stiješnjenim u skučenome prostoru. Tko je ikada doživio takav trenutak, zna da je nekontrolirani proboj paničnoga straha toliki, da sve uljudbene konvencije trenutačno popuštaju pod navalom kaotičnoga bezumlja. Zato svi oni koji su podložni tome silovitom naletu primordijalnih snaga izbjegavaju situacije u kojima tim snagama mogu biti izloženi. Pa ipak, kratkoročna su to pribježišta. Moguće je tijekom života uspješno kloniti se liftova, podrumskih sobičaka i podzemnih kanala, ali nije moguće izbjeći onaj konačni susret sa sudbinom svakoga pozemljara – usko crijevo kroz koje mu valja proći u naredni ciklus. Riječju, prije ili kasnije, ovako ili onako, valja nam susresti se s primordijalnim strahom – strahom od smrti. (Strahom koji – neočekivanoga li paradoksa – u svojoj biti nije ništa drugo doli strah od života.) U nježnim godinama ranoga djetinjstva čak i najbanalniji čin poput oblačenja pidžame može pobuditi demona straha koji prikriven čuči u zasjedi. Svake večeri prije lijeganja u postelju provući glavu kroz uzani otvor ovratnika što ga roditelj brižno navlači preko djetinjeg tjemena – eto prilike za svagdašnje susretanje s refleksom korijenskoga straha, i to još od malih nogu i oveće glave. Ako smo se kasnije i privikli navlačiti na se svakojake odore, pa još pritom i pritezati šiju uzlom svilene tkanine – te omče koju običavamo nazivati kravatom – time smo samo još dublje potisnuli primordijalni strah, u međuvremenu uobličen u egzistencijalno klupko beznađa. Samo se posebno prilagodljivi pojedinci znadu nositi s tom neotklonjivom kobi koja poput sjene prati svakoga pozemljara na njegovu putu od kaverne do kaverne. „Tajna mog prilagođavanja životu? Mijenjao sam beznađa kao košulje.“ (Emil Cioran)
Čitava ta pustolovina bez kraja i konca nalikuje – zar je uopće potrebno napominjati – na dva glasovita i drevna primjera: mitem Sizifa i filozofijsku prispodobu Platonove špilje. U oba slučaja radi se o primjerima srodnima s netom iznesenim. Arhetipski planinar Sizif uspinje se na svoju sudbinsku planinu, pri tome još i pred sobom gurajući kamenu gromadu, nikada ne pristižući na priželjkivano odredište. Obrnuti alpinisti u Platonovoj kaverni kampiraju pak u svom podzemnome bivaku, i to još okovani lancima. Istina je, Sizif je zahvaljujući Camusovoj dosjetljivosti dobio nadimak Srećko, a žitelji špilje imaju u svojoj zasužnjenosti kakvu-takvu utjehu u gledanju igrokaza kazališta sjena na zidnome zaslonu kaverne. Obje prispodobe podjednako su beznadne, svaka na svoj način, zavisno od rafiniranoga ukusa onih koji su se dobrovoljno izložili tim davnašnjim, staromodnim anticipacijama suvremenih tjeskobnih drama. No, čemu plašiti djecu i odrasle s tim već odavno olinjalim strašilima, kada suvremena industrija zabave nudi uznapredovale, usavršene užase svih boja i fela, lišene svake smisaone pouke koja bi otupjele korisnike opteretila ma i tračkom nade. Jer nada je teret koji svojom izglednošću dodatno optežava i onako već otežaloga pojedinca. A i beznađe je suvišan balast koji je prikladnije odbaciti, onako kao što se odbacuje demodirana košulja. Zaogrnuti razno-raznim profilima na društvenim mrežama, kao i drugim prigodno iznađenim korisničkim identitetima, radije odabiremo plutanje međumrežjem, ne bi li tu i tamo uhvatili prigodan val za surfanje. Ili pak iz sigurnosti ergonomski prilagođene sjedalice radije na internetskim video-kanalima pratimo alpinističke zgode i nezgode. Pratimo odvažne planinare u njihovom iskušavaju sreće iz prve ruke; one sretnike koji će na koncu za svoja iznimna ostvarenja dobiti alpinistički Oscar – Piolet d’or, da bi još za života bili ovjenčani slavom besmrtnika. I prateći tako njihove uzorne uspjehe, pomišljamo s ganućem: ako taj beskonačni, beskorisni igrokaz uopće ima smisla, onda doista vrijedi biti planinarem.
U međuvremenu, kozmički speleolozi, ti kvadrirani, kubirani obrnuti alpinisti, s onu stranu medijske pompe i obavijeni velom anonimnosti, pripremaju se za susret s istinskom besmrtnošću, za prolazak kroz ono klaustrofobično, najuže crijevo, uže i od kanala rodnice. Provlače se kroz ona famozna evanđeoska „uska vrata“, ne bi li turnuli svoju glavu kroz još jedan ovratnik, ovaj puta onaj kozmički. I pobijedivši svaki strah pa i onaj smrtni, na koncu proviruju s onu stranu posljednjega među Eonima – na Svjetlost vječnoga Dana. Svjetlost koja svojim blještavilom ne zasljepljuje, nego omogućuje onaj zbiljski, prosvjetljujući zor koji prozire sve mrene, sve utvare, sve zablude. Dakako, sve to tako biva, samo ako svijet uopće ima smisla…