„Oprosti, molim te, vrati me / Svijetu mom.“1
Iako kao različiti pojedinci obitavamo u istome svijetu ravnajući se podudarnim prometnim, društvenim, etičkim i drugim smjernicama što su ih zajednice usvojile dogovorom, svatko od nas istovremeno prebiva u svome malome zasebnom portable svijetu, koji takoreći nosi sa sobom gdje god krenuo, gdje god da se obreo. Poput Roba McKenne („kišnoga Boga“), vozača kamiona kojega kišni oblaci prate u stopu i koji vedroga neba vidio nije, makar unaokolo posvuda i svakome sijalo žarko sunce. Istina je, svijet u kojem obitavamo nije reguliran svugdje i svagda baš na isti način. Prilagodba prometovanja lijevom i desnom stranom na Otoku odudara od prometnoga pravila koji vrijedi za ostatak uljuđenoga svijeta. Na japanskome pak otočju navada javnoga „puštanja goluba“ usvojena je kao prihvatljiva manira uvriježenoga ponašanja, iako u našim krajevima, pa i šire, takvo postupanje predstavlja prepoznatljivu odliku barbarogenija. Etičke vrijednosti poput Kantova kategoričkog imperativa, unatoč pokušaju da budu kodificirane neuvjetovanim načelima, odveć se lako osipaju pri susretu s pojedinačnim i nepredvidljivim ‘situacijama na terenu’. Isto tako, moralne i čudoredne norme začudno osciliraju od mjesta do mjesta, od jednoga konfesionalnoga podneblja do drugoga, makar se otklon oscilante ne klati nužno od krajnosti do krajnosti, već tek neznatno oscilira oko središnje osi univerzalnih moralnih normi (ne ubij, ne ukradi, itd.). Kako god da bilo, ako i neznatno zagrebemo po površini našega prividno koherentnoga svijeta, ubrzo će nam se ukazati pukotine kroz koje se nazire nepregledno obilje zasebnih, izdvojenih, nepovezanih djelića fragmentiranoga svijeta, što se doimaju kao da su međusobno povezani tek fizikalnim načelom „nasumične šetnje“, odnosno postojanošću nepostojanoga. Ta se fragmentirana stvarnost prividno drži na okupu zahvaljujući univerzalnim zakonima prirode, barem onima koji opstoje unutar koordinata što ih je zacrtala klasična fizika. Uz nešto dosjetljivoga umijeća, tim smo se zakonima vremenom uspjeli prilagoditi pridodavši im i spoznajne uvide dvadesetostoljetnih fizikalnih otkrića, pa smo ih u datim okolnostima čak i uspjeli upregnuti u zapregu takozvanoga znanstvenog napretka. Ili – u nešto suvremenijoj prilagodbi ekološki osviještene gospodarske politike – u zapregu takozvanoga održivoga razvoja. No čak se i među postojanim prirodnim zakonima nalazi nepoželjan čimbenik, uljez koji remeti vremenski ograničenu, prividno ostvarenu ravnotežu. Treći zakon termodinamike neumornom postojanošću nagriza svaki sustav u njemu samome, što se ne odnosi samo na prirodne sustave, već i na one koji su prirodi nametnuti, i koji poprimaju obličje institucionalne uljudbe u najširem spektru njezine pojavnosti.
Raznoliki su i mnogostruki pokušaji kojima je čovjek pokušao (pre)urediti svijet po vlastitoj mjeri, ne bi li ga kultivirao, ne bi li njime ovladao. Koliko god bili sofisticirani i svrsishodni, ti su nametnuti sustavi prije ili kasnije podlegli izvanjskim nedaćama, ili su se pak naprosto urušili u se. Svaki od tih sustava bio je naime – baš poput svakoga pojedinca – nadsvođen jednim tamnim oblakom koji ga je pratio kroz povijesne mijene, pri tome nad njime kišeći, sijevajući i grmeći. (Oznaku kišnoga oblaka ovdje ne treba shvatiti na uobičajen način – kao znak tmurnoga raspoloženja. On se može shvatiti i kao pripadajuća karmička prtljaga, kao urođena kôb pripadajuća svakome pojedincu ponaosob i svim zajednicama bez iznimke.) Povremeno su se takvi sustavi međusobno susretali, oblaci bi se tada sudarali, u kaotičnome metežu dati bi se sistemi raščlanili, potom iznova presložili, u procesu koji nalikuje defragmentaciji tvrdoga diska na osobnome računalu. U bespućima povijesne zbiljnosti jedva da je bilo predaha u tim tegobnim i počesto krvavim obrtanjima. Rijetki društveno-politički džepovi sklada i ravnoteže, mira i obilja, bili su ili odveć plitki, ili su se, zahvaljujući mnogim gestama neuviđavnih ruku, ubrzo pohabali i poderali. Među takvim rijetkim primjerima izdvajala se dugovječna, prosperitetna vladavina Dželaludina Muhameda Akbara – Akbara Velikoga (što je simpatična imenično titularna tautologija: velikan dva puta velik, umalo poput tri puta velikoga Hermesa Trismegistosa). Bio je to treći mogulski vladar, koji je propovijedao i prakticirao do tada nečuvenu vjersku toleranciju, izgradivši svojevrsni parlament (Ibādat Khāna – Dom pobožnosti) u koji su bili pozivani filozofi, teolozi, vjerski predstavnici i mudraci sa svih strana svijeta, da podijele svoje dragocjeno znanje i iskustvo. Nakon neslavne implozije toga vrloga pokušaja zbog ljudi koji nisu znali voditi uljuđene razgovore, Akbar je proglasio jednu jedinstvenu vjeru sinkretističkoga tipa, sazdanu od najpoželjnijih sastavnica različitih religija (Dīn-i-Ilāhī – Božja vjera, odnosno Tawḥīd-i-Ilāhī – Jednost Boga). Ona je međutim u vidokrugu kolektiva obvezivala tek cara, njegovu obitelj i dvorjane (njih dvadeset), dočim je puku i dalje bila zajamčena tolerancija osobne vjeroispovijesti. No, taj je primjer, kao i druge njemu slične, zameo vjetar povijesnih mijena, navođen vehementnim zapusima entropije. Pomogle nisu ni sporadične revolucije lokalnih i svjetskih razmjera, niti utopijski projekti koji su tek otvorili varljivu perspektivu nade, krojeći neostvarivi model društvenoga uređenja, što je u primjeni nalikovao loše skrojenome odijelu koje puca po šavovima prilikom slobodnijeg meškoljenja. Neiskorjenjivi utopijski nacrti doveli su, štoviše, do perpetuiranja istih načela rastakanja, makar kurentna ideološka matrica bila izokrenutom za sto osamdeset stupnjeva. Poput teorijske inverzije koju propovijedaju marksisti novoga kova, izokrećući naglavačke jedanaestu tezu o Feuerbachu. Ako se, naime, dotadašnje filozofijsko promišljanje društvene zbilje bilo napustilo za volju njezinoga radikalnog mijenjanja (sa svim neželjenim posljedicama toga čina), od sada ga pak treba – tvrde nam oni – iznova promišljati. Treba, dakle, iznova aktualizirati utopijske nacrte koji se i dalje predstavljaju kao luč vodilja u mraku historije. Ali avaj! – svaki utopijski sustav, baš kao i svaki pojedinac, vazda je nadsvođen onim istim, tamnim oblakom ljudskoga usuda, njegove neotklonjive conditio humana. To nimalo ne čudi, jer svako djelo čovjekovih ruku – tih krakatih produžetka uma – nužno poprima njegove osobne odlike. Što ti vrijedi pomisao o sunčanome podneblju bez i jednoga oblačka, kada se ne možeš otarasiti ni svoga vlastitoga, majušnoga oblaka koji te posvuda kobno prati.
Budući da su izgledi za integralnu promjenu svjetovnih okolnosti oduvijek bili mali ili nikakvi, razboritiji pojedinci povremeno su se povlačili u osamu, izvan gradske vreve, u pustinju ili planinsku vrlet u potrazi za skromnim bivakom, za ćelijom ili špiljom, u kojoj su revno i posvećeno prakticirali apatheiu, umijeće božanske ravnodušnosti. Kronike kažu da su u prvim stoljećima širenja kršćanstva u području sjevernoga Egipta migracije iz grada u pustinju bile tolike, da je – slikovito govoreći – gužva u gradskome zaleđu bila kao na špici. Pojedinci su se postupno iz praktičnih razloga udruživali u manje zajednice, usvajali propisane norme ponašanja, i tako osnivali zajednice molitveno-radnoga ustroja, koje su se nešto kasnije u Montecassinu učvrstile u prvu Regulu, obilježenu maksimom ora et labora. No, i u tim je zajednicama vrebao spomenuti uljez, pa se svako malo osnivala nova, reformirana monaška zajednica, ne bi li se negdašnja posvetna praksa obnovila i tako učvrstila prvobitna obveza. Benediktinci, cisterciti, kamaldoljani, kartuzijanci, trapisti i mnogi drugi redovi stali su se nizati na pozornici one kulturne uljudbe koja je svijet nastojala mijenjati tako da izokrene do tada uvriježenu paradigmu. Univerzalno geslo glasilo je: „svoj život promijeniti moraš“ (R. M. Rilke), pa će kritična masa preobraženih pojedinaca posljedično dovesti i do preobrazbe društvenih okolnosti. Nepoznati autor srednjovjekovnoga duhovnog klasika Oblak neznanja izložio je takav preobražavajući nauk u vidu priručne kontemplativne poduke svome učeniku, koji je nauk bio prakticiran upravo s ambicijom rastjerivanja tamnih oblaka što su se motali nad mnogim glavama, a prije svih nad vlastitom. „Oblak se oblakom rastjeruje“ – tako bi otprilike glasila krilatica vodilja toga smjernog pothvata osobnoga pounutrenja. No, i u crkvenoj se instituciji ponekad Slovo zakona nametnulo Duhu zakona (koji Duh uostalom – jer takva mu je ćud – puše tamo gdje mu se prohtije), pa su pojedine posvetne zajednice padale u nemilost ortodoksije zbog svoje ‘krive’ vjere. Bogumili, katari, patareni, krstjani, redom su bili zatirani u krvi pri pokušaju da se ispravi kriva Drina konfesionalnoga neposluha. Nisu puno bolje prošle ni zajednice begina, kvijetista i drugih grupacija koje su jednako nastojale rastjerati tamne karmičke oblake što su vazda kružili ponad ljudi. Pojedine zajednice povukle su se stoga u društveno podzemlje, da bi se tek povremeno pojavljivale na svjetskoj pozornici, privlačeći znatiželjnike svojim tajnovitim prikrivanjem. Klasični rozenkrojceri na zapadu, sufijske tekije na istoku, kao i mnoge srodne zajednice diljem svijeta, uprli su zajedničke snage ne bi li ponad sebe na koncu ugledali plavetno nebo lišeno izmaglice svekolikih uvjetovanosti. Čini se, međutim, da su se vremenom oblaci nakupili u još većoj mjeri. A u zavjere upućeni pojedinci kažu da je današnje nebo, osim već notornih oblaka iz kojih liju kisele kiše, prošarano još i takozvanim chemtrailovima.
Pa ipak, ima jedno podneblje koje ne naplavljuju vječite kiše, koje je oduvijek nadsvođeno nepomućenim nebeskim plavetnilom; podneblje u kojem je nebo sišlo na zemlju, i u kojem se umjesto crnih oblaka nad glavama, oni snježno-bijeli gnijezde pod nogama vjetropira koji po njima veselo poskakuju. Taj se svijet ne nalazi ni iznad, niti ispod, a još manje onkraj našega; on se nalazi posred njega, da bi ga ujedno i nadišao svojom transcendirajućom naravi. U Constablea taj je plavetan svijet garniran očaravajućim oblacima, u Turnera olujnim vihorima, u Rembrandta providnim tminama. Nije to aseptično podneblje poput onoga iz Lennonove infantilne anarholiberalne utopije (makar i ono bilo nadsvođeno s only sky). To doista jest imaginaran svijet, ali je on istodobno zbiljniji od ovog našega, kojem rado tepamo da je stvaran. Iako, privid može prevariti. I u tome svijetu, naime, vrve svakojake beštije, u njem se potucaju razne protuhe i probisvijeti, maloumnici i drugi osobenjaci. Tamo ćeš susresti Gimpel ludu i kneza idiota, džepara i svetoga pijanca, žensku francuskoga poručnika i slobodnu ženu. Susresti ćeš Domaće koji mile po pepelu ognjišta, Bagana koji se zavlači pod pšenicu, i svakojaku drugu bratiju koja spletkari i zgubidani, nada se i očajava. Likovi su to koji nisu kadri izaći iz okvira zadanoga sudbinom svoje dramatis personae, ali zato nama posredno omogućuju da čudesno nadiđemo svoju vlastitu. U tome svijetu ne cvatu uvijek ruže (iako nisu viđene ruže ljepše od onih naslikanih na Schongauerovoj Madonni u ružičnjaku, ili pak cvjetovi čarobniji od nepostojećih cvjetova najmaštovitijega među slikarima – Odilona Redona). Svakojaki pogromi u njem salijeću ljude, ali i bogove: Saturn ždere svoju djecu, djeca trpe četiri stotine udaraca, udarci sudbine satiru Ljilju, i to zauvijek. Ali u tome svijetu ima i čudesnih uzmicanja hudoj sudbini, pa tako slikar Wang Fo uspješno uzmiče od careva gnjeva bijegom u vlastitu sliku, cigani lete u nebo zajedno s Totòom Dobrim, Parsifal uspijeva pronaći sveti Graal, a Lassie se uvijek iznova i sretno vraća kući. Osim ljudi i bogova kroz taj svijet defiliraju i demoni, a ponekad i sam nečastivi, ali sve njih doživljavamo (kao u Redona) na suosjećajan način, promatrajući tu čudnu svitu koja nekamo uvijek bezglavo hita, nespokojna i zdvojna. Svima njima ponaosob dodijeljena je u tome svijetu upravo ona prečka na Velikoj ljestvici bića koja im uistinu i pripada, po nama neproničnoj providnosti. Tamo gdje pak nije personificiran slikom i prilikom, pali anđeo promeće se u „đavolji interval“ povećane kvarte odnosno smanjene kvinte (zavisno o enharmonijskoj zamjeni), toga vragolana koji je, čudorednim navadama unatoč, našao načina da začini pokoju skladbu, sebi pripadajućom a nama nasušno potrebnom, disonancom. Reklo bi se da je zlo u tome svijetu dozirano u primjerenim količinama, ne bi li se pojedinci njime procijepili, da bi tako na nj postali otporni. Zlo u njem zadobiva takoreći apotropejsku funkciju (grč. ἀποτρόπαıος: koji odvraća nesreću) – ono svojim simboličkim prisućem umanjuje čovjekovu izloženost doslovnome zlu. A može se reći i da su u njem i dobro i zlo prisutni zato da bi preklapanjem opreka bili objedinjeni i nadiđeni. Stoga su pojedini zakutci toga svijeta bili izloženi vrelini „paklene mudrosti“ (W. Blake), zato da bi nam u konačnici omogućili spoznaju nedjeljive Cjeline, tog podneblja posve oprečnoga „jednodimenzionalnome paklu Ulra“2. Srećom, svakojaki užasi koje tamo susrećemo u različitim prigodama, uvijek su svedeni na čulima i spoznajom savladivu mjeru muzičkoga takta, celuloidne trake, knjižnog bloka i slikarskoga kadra.
I u tom se svijetu sprovode brutalni čini, ali uvijek s mjerom i nikada nepovratno (osim u Nepovratnome i srodnim umjetninama tamnoga sjaja, u kojih plavetnilo neba biva odmijenjeno gnjusnom kloakom, i koje ne nude mogućnost katarze). Tako se površina slike oslikava i preslikava, zasijeca i dere, plamenikom pali, udarcima satire; ona se dovodi do ruba vlastite egzistencije, ali tek stoga da bi se iznova vratila u obnovljenome ruhu. Tamo se slikaju ‘prve posljednje slike’ (A. Rodčenko), kao i one ‘posljednje posljednje’ (A. Reinhardt), tamo se pišu anti-romani i patentiraju okviri za izvedbenu tišinu (J. Cage). No sve to nijekanje tu je samo zato da bi se stvaralački čin na koncu iznova potvrdio – uzmiče se da bi se iznova vratilo. U tome svijetu okončanje je novi početak: Ma fin est mon commencement (G. de Machaut). Iako, ravnajući se maksimom neo-marksista, pojedini slikari u njem više ne prakticiraju slikanje, nego slikarstvo tek promišljaju. Takozvani konceptualisti poput okašnjelih Platonovih sljedbenika raščinjavaju materijalnu narav umjetnine ne bi li tako oslobodili njezinu bolju polovicu – ideju, dočim minimalisti materijalno tijelo svojih umjetničkih djela lišavaju idejne nadgradnje. Svijet o kojem govorimo kvadrirani je svijet u kojem označitelj upućuje ujedno i na označeno i na sebe samoga. Znak je tamo u sebi podvojen (F. de Saussure), gdjekad i utrojen (C. S. Peirce), dočim simbol združuje nespojivo – transcendentno i imanentno – bivajući ujedno onim za što se predstavlja. Tropi u tome podneblju nisu sparni, a još manje su tužni; oni su tek retoričke figure kojima se mogu izraziti neizrecive doživljajne i spoznajne ekstaze. Prometna regulacija je pak promišljeno usustavljena, čime nam je omogućeno nesmetano kretanje u njegovim prostranstvima. U slikama je riječ o upravljačkome ili direkcijskome crtovlju (tracés régulateurs), neiscrtanim, virtualnim linijama izvedenima iz geometrijske strukture formata slike, koje pogledu omogućuju uređeno prometovanje. U glazbenim djelima radi se o prostornim obrascima simetrije (kao u sonatne forme), kao i sustavu prisjećanja i prepoznavanja motivskih uzoraka, kojim se sustavom povezuje minulo i nadolazeće. U književnosti se pak radi o simbolički poimanome vremenu koje – unatoč linearnome izlaganju – predstavlja sažimanje proteklih trenutaka utemeljeno na doživljaju sadašnjega trenutka. „Pravo lice života, proze života, samo je u sadašnjem vremenu.“3. Navigacija romanom počiva još i na horizontu iščekivanja (H. R. Jauss), u stupnjevitoj izmjeni nagovještaja i odgode, u svjesno izgrađenoj vremenskoj strukturi. Pretinci trajanja tako se sprežu u složene konfiguracije, učvršćene funkcijom pamćenja, koja omogućuje povezivanje dijelova narativa u cjelinu. Ta funkcija združuje vremensku i prostornu paradigmu, pošto se pamćenje služi prostornim zorom – o čemu ponajbolje svjedoče drevne mnemotehnike i suvremene kognitivne mape.
Kao i svako drugo podneblje, i ovo ima svoje prepoznatljive toponime i lokalitete: Svetu planinu, Otok Largo, Obalu Sirta, Mističnu rijeku, Čarobnu goru, Betonsku džunglu, Jarčevu obratnicu. Jednako tako ima i svoje memorijalne znamenitosti: Le Tombeau de Couperin, Le Cimetière marin, La Maison du pendu. Ima i svoju aristokraciju: patuljke Sebastiana de Morra, El Prima i Noska, Rouaultove prostitutke, Janeqeineove piljarice, Browningove nakaze. Ima nadalje i svoje konstitutivne pokrajine koje nose primjerena imena: lijepa i primijenjena, elitna i popularna, tradicionalna i moderna. Postoje još i mnoge druge koje, kod svakoga novog teritorijalnog širenja i imenovanja zadobivaju prefiks neo ili post. Mnoge od tih rubnih pokrajina više i ne potpadaju pod plavetno podneblje, a poneke od središnjih bivaju zamračene povremenim pomrčinama. Taj vrli svijet ima, naime, svoju temeljnu pojavnu zakonomjernost: on jest ili nije. Ili-ili. On se pojavljuje i nestaje, uvijek iznova mijenjajući svoj locus, svoje zemljopisne koordinate. Kad god pomisliš da si ga ogradio, prigrlio i kultivirao, taj se svijet rasplinjuje poput fatamorgane. Nebesko plavetnilo saturira u drugu boju, nebo se zastire kišnim oblacima, i eto učas neželjene kôbi koja se iznova prikrpa zaskočenim žiteljima. I u tome svijetu, naime, Duh puše tamo gdje ga je volja, pa svojim fijukanjem razgrće nakupljene oblake. Čim povjetarac umine, bolje ti je promijeniti prebivalište. Nema jamstva, nema sigurnosti. Samo budna prisutnost i potpuna predanost djelotvorno obdržavaju plavetnilo neba. Zato taj svijet ima relativno slabu naseljenost po kvadratnome kilometru, za razliku od našega prenapučenoga. I da, u njemu nema pogreške i grijeha, zdvajanja i smutnje. Čim ih zamijetimo, znajmo da se iznova nalazimo u našem vlastitom, zasužnjenome svijetu. Zato to podneblje, među svima koja su nam dostupna, ponajviše nalikuje onome iz kojega smo nekada davno bili otpali, i koje nas podneblje proganja u vidu nostalgične čežnje, melankolične sjete, crne žuči. U njem ćemo zasigurno naići na zločin i na kaznu, ali na njih nećemo gledati kao na kakvu didaktički sročenu moralku s prigodnom poukom – taj će nas susret stubokom pročistiti i preobraziti. U tome je svijetu naime, za razliku od našega, svako sredstvo dopušteno da bi se ostvario željeni cilj. Koji mu je cilj, kojim je smislom on prožet? Cilj mu je oslobođenje („Sva umjetnost ima jedan te isti cilj: oslobođenje.“4), a smisao – osjetilna spoznaja toga oslobođenja: sjedinjenje. Smislene strukture toga svijeta upućuju na jedinstvo svih stvari i pojava što se u njem nalaze. A ukoliko se spram tih struktura posve otvorimo, ukoliko uz njih posve prionemo, tada u bljeskovitome trenutku proničemo njihovu srž, oslobađamo se tamnoga oblaka, kao i drugih uvjetovanosti kojima smo u našem svijetu porobljeni. „Smisao za svoju bitnu pretpostavku ima osjetilnu spoznaju, tj. njezinu podudarnost s osjetilnim predmetom i shvaćanjem njezine unutarnje svrhovitosti (smislenosti).“5 Pri toj podudarnosti sve sijeda na svoje izvorno mjesto, baš kao što se poklapanjem sekvencija brojčane šifre otključava lokot kojim su zaključane lisičine što nas nelagodno stišću.
Kada se na kraju ostvari žuđeni ideal, kada pojedinac postane posve slobodnim zahvaljujući bljeskovitome pronicanju smislenih struktura toga svijeta, tada iz plavetnoga neba lišenoga i jednoga oblačka tajnovito otpočinje sipiti – snijeg. Žudnja je okončana, oblaci su se rasplinuli, konac je tu. „His soul swooned slowly as he heard the snow falling faintly through the universe and faintly falling, like the descent of their last end, upon all the living and the dead.“6
- Stijene: Ima jedan svijet (1982.), autor teksta: Marin Limić
- Igor Grbić: „Zli svjetovi Williama Blakea“, Čemu: časopis studenata filozofije, Vol. III No. Broj 7/8, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1996., 61–81., str. 61.
- Milan Kundera: Zavjesa, Meandar, Zagreb, 2009., str. 19.
- Serigu Celibidache: Sergiu Celibidache on his Philosophy of Music (razgovor s autorom) https://www.youtube.com/watch?v=SthKs40ClCY
- https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56794
- James Joyce: „The Dead“, Dubliners, Dover Publications, New York, 1991., str. 152.