Tjeskobna stanja česta su pojava kod knjigâ. Na koliko ste polica vidjeli da se svi svesci široko smiješe? Da, sâm osmijeh zamućeno je i flekavo, a k tomu napuklo, zrcalo za nutrinu, ali, ako ćemo pravo, knjige, za razliku od nas dvonožnih gujavica, baš i nemaju razloga krivotvoriti zadovoljstvo. Ukoliko je jasno koja se ne bi preselila ni za sve blago svijeta, utoliko je očito i koja je kronično nesretna smještajem: ima tu onih koje razočarano urlaju, onih koje tiho ali neutješno cvile, onih koje stuporozno zure u ambis, onih koje spas zazivaju teatralnim elegijama… Gadno je u sterilnim uvjetima knjižarâ, ali još je gadnije u privatnim stanovima, gdje su na pojedinim izdanjima zamjetni čak tragovi zlostavljanja i (ili) samoranjavanja: uši na kutovima stranica, posjekotine na ovicima, rašiveni i odlijepljeni hrpti, mrlje od napitaka i hrane, opekotine od cigareta… Zato je ljepše nalaziti se s ljudima na neutralnim terenima, u kafiću ili parku. Dozlogrde ojađene knjige, izgubi se želudac za taj čemer. Pa nemoguće je sve ih pokrasti i pronaći im odgovarajući dom, a, kao za vraga, vlasnici često baš u slučajevima najkritičnijih ne žele ni čuti o prodaji. A i nije neka čarolija kad vas zateknu kako ćaskate s onim što se uobičajeno doživljava kao nežive predmete: »Opet malo sâm sa sobom?«, i sve u tom smislu. I što im odgovoriti? Ne, nego s ovim Vrhovima svjetske književnosti kojima nisi pročitao ni naslove ali držiš cio komplet zatočen u vitrini? Ili, možda: ne, s ovim Faustom kojeg ustrajno ne vraćaš bivšem mužu? I tako, lakše je pustiti da misle da niste baš čisti u glavi. Kako bilo, spremno priznajem da sam i sâm tamničar ne jedne takve zalutale zlosretnice, no moram reći i da je temelj mojeg krimena ujedno i temelj moje obrane: radi se o neviđenoj lijenosti. Ne znam od koga sam je mogao naslijediti. Nije da svescima ne bih volio pronaći prikladne adrese, nego, eto, ljušture danâ gomilaju se kao osisane bundevine koštice, a ja nikako da pauziram film i ustanem s kauča. Znam kako zvuči, ali kao da postoji dobro opravdanje za lijenost. Ipak, jučer sam jednu tvrdu, nakon što sam je tjednima bio tješio kako joj je moja polica tek privremeni dom, napokon predao drugaru. Naravno, sebičnost mi nije dozvoljavala da se tom činu radujem baš svim srcem, ali knjigu se mora slušati, barem kad je glasna kao što je bila ova. Sad je jedna monografija Osijeka, položena vodoravno na niz okomite beletristike, olakšana za susjeda odozgor. A monografija je do rodnog grada stigla preko obližnjeg sela. Pravio sam društvo antikvaru na otkupnom pohodu čija je meta bio Zoki, sredovječni neženja koji je živio s roditeljima i bavio se skupljanjem i prodajom starih drangulija, između ostalog i knjigâ, a o kojem sam dotad bio tek čuo pokoju priču (»Zoki je utjelovljenje posljednjih trideset godina na Balkanu«, ocijenio je jedan drugi drugar.) Antikvar je oko podneva parkirao ispred prizemnice neugledna, izblijedjela pročelja i iz džepa kaputa izvadio mobitel: »Da, Zoki, ja sam, ajd otvori.« Za koji trenutak na vratima se pojavila starica sa šarenom maramom na glavi, sve ispričavajući se zbog sinove navade da spava dokasna. Ušli smo u dvorište, gdje su nas, na betonskoj stazici koja je ujedno bila i granica dijela dvorišta prepunog krša i nalik isječku s bilo kojeg blatnog buvljaka, dočekale dvije štrkljave mačke. Naime, dva mačka. Antikvar se prepustio stručnom obilasku »štandova« i cjenkanju, a ja sam se posvetio životinjama. Za tu priliku u sebi sam ih prozvao Đasmin i Pepi. Kad je dogovor oko cijene bio postignut, trebalo je ukrcati knjige u automobil. Posegnuvši za jednom kutijom, na vrhu neuredno složene hrpe korice te monografije učinile su mi se poznatim; prolistao sam je i zaustavio se na fotografiji dvoje srednjoškolaca u ljubavnom klinču u okviru prozora gimnazije oplemenjene gelerskim rupama. Njegovo je lice u kadru pokriveno njezinim; ona ima izblajhanu kosu i njegovane nokte bez laka. Očito ne znaju da ih se slika. U vrijeme nastanka fotografije ona je i sama pohađala tečaj u Fotoklubu Osijek, smještenom u četvrti Tvrđa, istoj toj u kojoj je uhvaćena na pragu bluda s momkom. Budući da je stanovala u prigradskom naselju, momkove su vještine verbalnog rješavanja sukoba, vikendima, dok bi čekao posljednje noćne autobuse, često dolazile na kušnju. Približio sam lice glatkom, luksuznom papiru: oduran vonj ustajale podrumske vlage, kojem, bilo je jasno, nema lijeka. Sličan zadah kipuća voda znade izvući iz krumpira kupljena na akcijama u hipermarketima. »Uzmi me«, probila me monografija očajnim pogledom, »uzmi me, tako ti svega…« »Uzeo bih ovu knjigu«, rekoh antikvaru. »Uzmi«, reče on.
U doba postojanja tog mladog para, kad analogni fotoaparat nije imao komercijalnog digitalnog pandana, zbog striktno ograničena broja snimki na filmu fotografi si nisu smjeli dozvoliti da olako škljocaju na svaku usputnu bedastoću. Naravno, film se mogao zamijeniti novim, ali mnogi prizori svojom krhkom, jedinstvenom kratkotrajnošću naprosto ne trpe suvišno prčkanje po aparatu. Fotograf koji je u šumi vrebao rijetku pticu, maskiran kao snajperist, morao je dobro znati koliko mu je snimki preostalo i isplati li mu se više umetati novi film ili osloniti se na onaj koji je već unutra – da ne govorimo o, na primjer, pravim ratnim reporterima koji su riskirali i malo više od dobra ‘ulova’. Filmovi nisu bili besplatni, kao što nije bilo ni njihovo razvijanje, a uobičajene fotografije imale su, premda mikroskopski sitnu, i treću dimenziju. (Polu)profesionalci s vlastitim tamnim komorama i priborom prolazili su nešto jeftinije, ali vjerojatno su imali pametnija posla od razvijanja slučajnih, nevažnih slika. Stoga su i oni koji su pozirali morali biti duboko svjesni trenutka koji se pokušava obesmrtiti, uložiti u nj što više, je li, života, što više sebe, znajući da ih taj iza objektiva neće slikati bezbroj puta. Škljocaj fotoaparata bio je, recimo tako, stamen, temeljit, onako kao što je to iskusan, šutljiv majstor, majstor koji će dvaput mjeriti prije nego što zasiječe. Drugo su bili šund-snimatelji, paparaci, koji su slavne ličnosti bjesomučno zasipali bljeskavim rafalima, ponekad i s rezervnim aparatima oko vrata, sigurni da će jedan ili dva pogotka zaradom od tabloida opravdati eventualne promašaje. Sa svim mogućim filterima, efektima, automatskim kadriranjem, unaprijed programiranim zlatnim rezovima i opcijama za naknadno uređivanje, danas je umijeće stvoriti oku neugodnu fotografiju. Osim toga, kapacitet memorijskih kartica, u usporedbi s nekadašnjim filmovima, gotovo je nepregledan. Osamsto fotki ispucanih u jednoj večeri za karticu od 128 gigabajta – sitnica. Potom se folder komprimira i pošalje kao link preko Googleova diska i Bog te veseli, neka si primatelj bira koje će fotke zadržati a koje dilitati. Ustvari, ne mora ni birati kad na tvrdi disk može pohraniti desetke, ako ne stotine takvih foldera. No upitajmo ga tjedan-dva kasnije koja mu je fotografija najmilija, pa promatrajmo kako mu se pogled ispunjava bastardom tuposti, nevjerice i podsmijeha. Ili, još bolje, postavimo isto pitanje fotografu. Čini se kako je digitalni fotoaparat sa sobom poveo i ćopavu sestricu, inflaciju vremena. Prije samo četvrt stoljeća, što stane u jedan Sunčev treptaj, zvanično smo radili i išli u školu jednako kao danas, ali naši civilizacijski manevri – pribavljanje filmova i glazbe, komunikacija, stjecanje znanja – bili su daleko tromiji i nezgrapniji. Kojekakvim neformalnim kanalima pronalazile su se adrese ljudî koji su presnimavali s ploča i diskova, potom su se pisala pisma i čekalo se katalog, pa se zbrajalo minutažu pojedinih albuma i singlova, računalo kako što ekonomičnije ispuniti stranu kasete koja traje 30 ili 45 minuta, pa su se slali paketi s narudžbama i praznim kasetama, i tek nakon cijelog procesa poštar bi jednog dana pozvonio i donio glazbu; slično je vrijedilo i za one filmove koji se nisu mogli pronaći u videotekama. A ako smo trebali nekoga tko nije bio u blizini fiksnog telefona, morali smo pričekati da se vrati kući; ako smo željeli doći do iole opskurnijeg podatka, valjalo nam je pročešljavati knjižnice. Slobodnog vremena bilo je manje i čovjek je bio prisiljen brže i preciznije lučiti bitno od nebitnog. U tih četvrt stoljeća trenutak je prošao postupnu ali upornu devalvaciju, da bi danas uistinu podsjećao na kakvu novčanicu krcatu nulama. Vješto raspršeni na osamsto fotografija poput komadićâ puzzlea, ne moramo brinuti da će nas itko zdrav pokušati spojiti i tako razotkriti našu pravu sliku. (Molim da mi se oprosti paušalnost, premda je taj osamsto-primjer iz stvarnog života.) Sjetimo se onog britanskog tinejdžera koji je prije koju godinu neuspješnu potragu za savršenim selfiejem pokušao okončati ni pet ni šest nego – samoubojstvom. Dobro, kod njega se vjerojatno radilo o nestabilnosti koja bi se prije ili kasnije manifestirala i uz bilo koji drugi povod, ali, ipak, možemo li zamisliti da itko sama sebe desetak sati dnevno naslikava analognim fotoaparatom? Hvatao selfie, uhvatio self. Bit će da jednu stvar tehnologija (još) nije u stanju odraditi umjesto nas: odabrati prizor. Aparat ne prepoznaje konture suštine skrivene pod površinom, ne umije locirati ono sjecište lijepog i neizrecivog te vječnog i prolaznog, koje će promatrača nagnati da kaže: evo, ta mi je fotografija najmilija. Sve i kad se radi o banalnom selfieju. Više oku ugodnih fotografija? Da, zasigurno. Više umjetnosti? Ha. Pronalaženje odgovarajućeg doma tvrdom svesku zahtijevalo je, kako rekoh, tek kratkotrajno podjarmljivanje lijenosti i blago zakretanje projektora vlastite volje. No monografija Osijeka je čudakinja. Riječi u Zokijevu dvorištu bile su posljednje razgovijetno što joj je izišlo iz usta. Odonda samo nesuvislo frflja, kao treštena od rakije praškovače. Nedokučivi su i sami temelji tog tona: nadam se da se neće ispostaviti da je promijenila mišljenje, da je mumljanje protest zbog smještaja, jer ne poznam nijednog ljubitelja knjiga koje zaudaraju na vlagu. Djevojčino lice na fotografiji i dalje prekriva momkovo, nadvijena je nad njim kao da joj ovaj liže uho ili nešto tiho govori, a na oko, ono koje joj se vidi, ona ne žmiri, nego iz njega otpušta pogled nekamo dolje, s mrvom kolebanja i melankolije, kao da, recimo, razmišlja o skoku s tog prozora na katu. Ne znam što ću ako se monografija doista predomislila. Možda bi je primio netko tko cijeni nutarnju ljepotu, neki umjetnik? Ili samo netko s ozbiljnim poremećajem njuha?