Taština vatrometa

T

Kako suvišno, i kako neophodno, pisati o Bogu, bogu, Bogu-bogu, koji, bit će, postoji i ne postoji, slično kao što misao, tako vješto falsificirana zapisanom riječju, bit će, postoji i ne postoji, pa ipak, pisali su o Njemu, njemu, Njemu-njemu, stoljećima, mnogi manje ili više umni ljudi, jednako kao što mnogi to naprosto činili nisu. Zaslužuje li Sin Božji kič kojim neki pripadnici najinteligentnijeg zemaljskog roda, i sami stvoreni od Njegova oca, slave Njegovo rođenje? I zaslužuje li taj kič Sina Božjeg? Promjena koje kalendarske znamenke, rođendan Sina Božjeg, Sina Čovječjeg, kao da nam treba bolji povod za alkoholno-narkotičko orgijanje. Tȁ kakav bi to sveprisutni Bog bio da svojim zrakama prožima isključivo dobar ukus, kategoriju ionako krhkošću usporedivu s moralom, s okvirima koje će s lakoćom nagristi trivijalnosti poput »duha vremena« ili položaja brdašca na kojem se skrasio promatrač. Bit će, dakle, da se Božje zrake, makar posredno, mogu pronaći i u blještavim kuglicama na jelki, šarenim lampicama u prozorima, sobovskim rozima na dječjim glavama i božićnim džemperima na roditeljskim trupovima, odjevenim s ironijom ili bez nje, te prešećerenim kuhanim vinom prouzročenim ševeljanjima od adventske pljeskavice do adventske kobase… Neuroznanost do u tančine objasnit će mehanizam koji unos psihoaktivnih tvari pretvara u užitak, ali u tom smislu neće ostati nijema ni na bacanje petardi u koje je, pak, bit će, nije nemoguće, također zalutala pokoja Božda zraka. Prvo se nameće udivljenje vlastitom, i to aktivnom, ulogom u stvaranju uzročno-posljedične veze: užežem fitilj topovskog udara ili kresnem petardu o rub kutije šibica i eksplozija je neminovna; ja sam mali (anti)demiurg. Drugo, dozirani strah: nakon što odbacim topovski udar ili petardu, u onom smjeru koji mi se učini najpogodnijim, ja iščekujem eksploziju, znam da će do nje doći ali ne znam baš točan trenutak, što me blagosilja skromnom neizvjesnošću; kad prasak potvrdi moje iščekivanje, centar za nagradu u mojem mozgu podeblja lučenje dopamina, tzv. hormona sreće. I treće, zapravo nulto, budući neodvojivo od prvog i drugog (sve troje, ako ćemo pravo, pleterski je premreženo), sâm osjećaj kontrole: eksplozija koja će nastati, u suštini bezopasna, odjeknut će, utjecati, u neslutećih jedinki pobuditi nešto manje doziran strah; točka iz koje je to krenulo nije ništa drugo nego ja. A što je to u drugoj plitici vage? Neki ucviljeni vlasnici pasa i mačaka (ponekad nasmrt) izbezumljenih eksplozijama, neki dementni starci i neke plačipičke granatama, bombama i minama stanjenih živaca. No za razvijanje misli o takvima, potrebno je prvo razviti misao, istrenirati je, nabiti joj koji mišić, da uzmogne preskočiti kozlić, uzverati se koji metar po užetu, napraviti jedan pošten zgib, da joj krajnji domet ne bude kolut naprijed na strunjači. A onda, kad ta misao ojača, onda je potrebno u program treninga ubaciti i sposobnost uživljavanja u tuđa emocionalna stanja, uravnotežiti joj ishranu, makar dvaput tjedno riba, zelena salata, kupus, paradajz, malo oraha, voća…, da ne budu samo burek i ćevapi. Diljem svijeta pregršt je divnih praskavih ratišta, za prste polizati – jedno od njih, nama Europljanima u posljednju godinu naročito interesantno, nalazi se na možda dva avionska sata od Hrvatske – na kojima se hormonski fiks nudi za bagatelu, pushers working 24/7, samo što su ondje, je li, eksplozije malko ozbiljnije, a gruvaju i drugi i treći i peti, i to s namjerom da pogode, pa ni život nije baš skup, euro-dva, ovisno o kalibru i proizvođaču, ponekad ni toliko, ako te dohvate čakijicom, i, općenito, teško je ondje uspostaviti kontrolu nad kaosom, jer njegov nastanak i širenje ovise o čitavoj masi zaljubljenikâ u eksplozije. Kao građanin sklon dnevnim i noćnim šetnjama zabačenim naseljima i ćorsokacima, a i kao bivši prodavač rabljenih knjiga, napose srednjoškolskih udžbenika, nisam uspio umaknuti jednom sitnom opažanju: mladi sve predanije proklinju tog Boga-boga. Možda sam samo zašao u one godine u kojima sjećanje počinje izlaziti iz tijela povijesne istine ili je do takvog subjektivnog doživljaja doveo puki splet okolnosti, ali u doba tamnice naroda, kad je moja generacija pohađala niže razrede osnovne škole te na sportskim igralištima upijala vještinu raznih tinejdžerskih divova, a i kasnije, kad smo u nečijim očima mi bili takvi divovi, iza mladalačkog proklinjanja Boga-boga stajali su uglavnom: 1) krajnje nezadovoljstvo određenom situacijom, pȁra iz ušiju donekle ublaživa tek usmjeravanjem bijesa prema samom (postojećem ili nepostojećem) stvoritelju života u kojem, eto, takva situacija može nastati ili 2) primitivizam, posljedica šlampavog ili nikakvog kućnog odgoja. Tako smo to doživljavali mi, a među nama bilo je i visokokvalificiranih huligana, budućih, štono se kaže, stanara o državnom trošku. Puca mi prsluk koga i što će tko psovati, tek primjećujem da bi kakvom neupućenom strancu, moglo biti neobično da u državi s 92 posto deklariranih kršćana, kao šipak punoj raspelâ, posvećenih stanova, ikonâ…, na svakom uglu neki dječarac opći s Bogom-bogom. Individualno se možemo pokajati u ispovjedaonici, a kolektivno organizacijom božićnog gala vatrometa: izrešetat ćemo nebesa raketama, neka se vidi raskoš života u državi s najstarijim stanovništvom u Europi. Nahranit ćemo žgoljave si duše veličanstvenim bojama koje će u noći podsjećati na vatru, simbol sigurnosti i topline doma još od vremena kad nam je u pećini kušin bio stina. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Autor

Ivan Zrinušić

Kategorije

Objave