Akutna srdžba nije ništa drugo doli zakrabuljena nemoć, stanje koje nas prisiljava na to da se ponašamo kao ljudi nemirnih, nepročišćenih duša (ako već u samom startu nismo od te sorte): nepodrezana želja ostala je neutoljena pa je volan preuzelo nezadovoljstvo. Gomilanje prefiksa ne- ovdje nije slučajno, srdžba i jest, prije svega, jedna samodopadna negacija. Vrlo slično domaćim demokratima koji nikad nisu imali partijsku knjižicu, ona ne dopušta, ne priznaje i ne obazire se, i takvo je držanje za nju jedino prirodno, jer svako bi drugo otpočelo postupak njezina poništenja. Nužan joj je solidan, postojan neprijatelj, baš kao i domaćim demokratima koji izbore ne mogu dobiti na temelju svojih postignuća (jer su blijeda ili ih nema) nego im je nužna opasnost druge strane (od koje će glasačima ponuditi ‘zaštitu’). Ma koliko srdžba bila žestoka i nipodaštavajuća, ona je prvi i najveći obožavatelj svojeg objekta, bio on jasno vidljiv ili zamagljen (ili čak pokojan), ona ga ne želi pokunjenog i tihog, ne želi njegovu ispriku koja je ionako samo znak slabosti, žudi za njim što moćnijim i glasnijim, jer preko njega gradi vlastiti ugled, on joj služi kao zrcalo u kojem će pasti oči na vlastitu isklesanu torzu. Stoga, premda čovjeku obuzetu njome baš i nije do smijeha, ona je, poput zloduha iz filmova o egzorcizmu, živi cirkus. Tim više što je rijetko proporcionalna svojem povodu: krupnije nedaće obično nas tako prožmu da i ne ostave mnogo mjesta za njezin rast. Akutno srdit čovjek goropadno mlatara rukama, drmusa se, galami, pljuje, psuje, kao kakva misleća hladetina u nadrealističkom skeču. Zaista, on je obuzet; periferni vid zakazao a glava fiksirana kao ortozom za kralješnicu; on juriša i juriša, neumoljiv, drčan, odvažan, s ognjem u jednoj i mačem u drugoj ruci, iskupitelj svojeg, tvojeg i mojeg grijeha, vitez koji će pokazati »svima njima«, i to »jednom za svagda«. I eto nas kod povodova starijeg brace, uzroka. Za srdžbu promašen gol ili razbijena vaza rijetko su samo promašen gol ili razbijena vaza, ona im voli kalemiti dodatna značenja, dodatne neprijateljske slojeve, kako bi, tja, osnažujući njih, posredno napuhala i svoje mišice. Ali nije ona dovoljno umna ni maštovita da ih izmisli, ona ih je tek u stanju iskamčiti od domaćinove podsvijesti; iza sveg tog mlataranja, drmusanja, galame, pljuvanja i psovanja stoji neka potisnuta tmina: u osnovnoj nas je školi Danko iz C-odjeljenja išćuškao a nismo mu uzvratili (bilo nas je strah za nj, ne za se), u srednjoj Crvena Maja proširila je glas o tome da nam se nije dignuo (a jest, premda se ubrzo i spustio), potom završismo ekonomiju (sociologije nije bilo u našem gradu), oženismo se Kristinom (Aniti u inat) te dobismo dijete-uljeza (strah nas je za nj, ne za se)… Ta je potisnuta tmina, u širem društvenom smislu, posve nebitna, ali ona će, ipak, udruži li se s dovoljnim mnoštvom drugih nebitnih tmina, dati itekako protočan odušak nasilju, tj. onom što doživljavamo kao zlo. Javni govori različitih kronično srditih diktatora iz dvadesetog stoljeća u svojoj bi silini bili urnebesni da za sobom nisu povlačili sablasno glasne i usklađene hukove oduševljenja – milijune glavâ nisu otfikarila diktatorska trabunjanja nego odobravanja na koja su ta trabunjanja nailazila; ne zapanjuje diktatorova pojava, nego temeljitost i glomaznost njegova uspjeha, broj i dubina tmina koje su prihvatile njegovu tminu. Tu više ne može biti govora o prostom nedostatku svjetlosti. Bit će da se psovka, kao izraz verbalnog, razvila kao zamjena za fizičko nasilje: u nekom davnom trenutku pripadnici društva u nastanku shvatili su da im zajednica i neće cvasti budu li se mlatili svaki put kad se rasrde pa su odlučili zauzdati okrutnost; dijelom su se nastavili mlatiti i po cijenu kazne, a dijelom su ipak prešli na psovanje. Tako se psovkom, koja se, kako smatra većina stručnjaka, razvila iz kletve, izvorno napada, vrijeđa i ostvaruje dominaciju jezikom umjesto šakama (zgodno je sjetiti se da hrvatski ima respektabilan arsenal, a da japanski, na primjer, uopće ne pozna psovku, već je po potrebi uvozi iz drugih jezika), i to najčešće u konstrukcijama koje same po sebi ne bi imale nikakva smisla niti uporišta u stvarnosti da na određenom govornom području nisu prihvaćene kao prijenosnici negativnih osjećaja (naravno, danas je uloga psovke šira). Ali što se događa kad rasrđeni psujemo u vjetar? Čovječuljak na ekranu promašio je gol i nas je to toliko dirnulo da ćemo podviknuti: pa jebo te život! Ili, srušili smo i razbili vazu te ćemo zavapiti: a u pičku materinu! Srdžba ne mari za to što joj je objekt postupak a ne biće, za to što je taj objekt ne može čuti, njoj je važno pokazati se, iskočoperiti se, kao kakvu šminkeru na korzu, i u svojoj sugluposti nije u stanju prepoznati kako je psovke izgovorene u vjetar samo umanjuju, nego nastavlja po obrascu, jedinom koji poznaje, udara i udara glavom u zid, sve dok ne ljosne u nesvijest. A to što je u nama pobudilo takvu srdžbu koja je u stanju nokautirati samu sebe, to onda, je li, mora da je bila tragedija epskih razmjera.
Prije samo nekoliko dana imao sam peh svjedočiti napadu koji je srdžba podmuklo, posve kukavički i iznebuha, udarivši na alkoholom umrtvljene i utanjene položaje svijesti, dakle dosljedno uvažavajući Sun Tzuove savjete, izvršila na jednog mojeg prijatelja. Posljedica: prijateljevo pribjegavanje kombiniranom nasilju, mobilizacija poganog jezika ali i betonski otežalih šaka; ne shvaćajući prave položaje srdžbe, uzvratio je po svojim bližnjim. Ne bih u detalje, ali i dalje sam uvjeren da se ne bi bio ponašao ni približno bedasto da je makar nakratko prilegao. Jer kako ćemo u postelji biti akutno srditi? Šakački nam je domet mizeran, a izgovorene psovke nekako se razbiju o strop i o zidove. U tome je ključ uzvišenosti postelje. Iz kojeg god ćoškića nutrine da nas spopadne, srdžba će nas nagonski željeti vertikalizirati, makar djelomično, makar u sjedeći, polusjedeći položaj, jer uspravnost joj je potrebna gotovo na fiziološkoj razini, radi glađeg protoka, kao i unosu hrane i pića, i sve one psovke koje bizarno maštovito udomljavaju čovjekove reproduktivne organe i proizvode metabolizma, pojedine pripadnike životinjskog carstva, pokojne i živuće pretke i što sve ne – zasjat će u punoj sočnosti i ozbiljnosti, da ne kažem komičnosti, tek kad se pridignemo i pošteno se uspjenimo i zamlatimo rukama. Postelja gotovo da prisiljava na dostojanstvo, na minimum dostojanstva, ne dopušta da se nepromišljeno spuštamo ispod određenih razina, i kad joj se prepustimo, kad se opružimo, to je kao da smo ušli u dizalo koje će nas otpremiti dovoljno visoko da sagledamo cijelu situaciju, skupa sa svim onim ćorsokacima i zakucima koji izmiču pogledu s tla, pa ćemo i bolje razmisliti prije no što izgovorimo ili učinimo kakvu idiotariju koju ćemo kasnije zažaliti. Ona je poput osobnog savjetnika kojem se možemo obratiti za pomoć u svako doba dana i noći – zagonetka koja će iz nas izvući mudrost za koju nismo ni slutili da je nosimo. Ili, zamislimo je kao stazu za ležeću utrku u kojoj su i suparnički ležači-trkači i prepone komadići nas samih, utrku u kojoj možemo izgubiti jedino tako da unaprijed odustanemo od nje. U njoj su saće za med života.
Titanske osjećaje koje gajim prvenstveno prema svojoj postelji a onda i prema instituciji kreveta, sad kad si mislim, pošteno opisuje dio jednog evergrina (Something’s gotten hold of my hand / Dragging my soul to a beautiful land / Something has invaded my mind / Painting my sleep with a colour so bright / Changing the grey and changing the blue / Scarlet for me and scarlet for you), a ti osjećaji svoja plemenitija izdanja, razumljivo, doživljavaju kad ležim svojevoljno, a ne pričepljen bolešću ili kakvim prijelomom. Premda nisam stasao izvan civilizacije niti na društvenom dnu, okolnosti su htjele da postelju već u ranom djetinjstvu prestanem doživljavati zdravo za gotovo, i danas mogu reći, ne bez ponosa, kako široka prostranstva mojih mana ne obuhvaćaju niti jedan jedini oblik njezina nepoštovanja; nikako; riječju, djelom i propustom u odrasloj sam si dobi možda narušavao zdravlje i pamet te se odalečivao od rodbine i seksualnih družica, ali o srce spavaće sobe nisam se ogriješio desetljećima. Ne čekam da me kojekakve klupe, šume, tavani i šupe podsjećaju na njezinu udobnost i tankoćutnost. I ne samo da brižno pazim na to da je ona koju nazivam svojom donekle uredna i čista, nego joj svakodnevno tepam nježne, a opet posve iskrene riječi. Kažem joj, na primjer: ljepotice moja. Ljepotice moja draga. Ljepotice moja draga, ponekad jedina. Kako je divno protegnuti u tebi udove, pustiti ih neka se, za promjenu, brinu sami o sebi. Kako je divno zavući se pod tvoj j0rgan i pratiti stapanje svježine i toplote dok se vani naprosto smrzava živo i neživo. I kako je samo divno baškariti se u tebi razgaćen i rashlađen dok vani Sunce topi želju za životom kao sladoled u ruci suviše dobro odgojena djeteta. Posuditi ti uši, oči, jezik, prste i nos, pokopati u tebi neodlučnu krv, predati ti Dravu kojoj u lice pljuje škripa metalnog stupa sa zgužvanom nacionalnom zastavom, Dravu bez koje se ne smije i s kojom se ne mora, prepustiti ti to sve. Ljepotice moja, u tebi nema ni truna predvidljive zloće i dugočasne zaostalosti, ti čestito i smjerno, bez derutnih pitanja i dotrajalih odgovora, ne obazirući se na političko-gospodarsko-modne trendove, primaš ovo nezgrapno tijelo u svoj meki mirisni zagrljaj, i ja te ne bih mijenjao ni za sto kreditnih jamaca, ni za sto uskrsnica i božićnica, ni za sto timbildinga, i da imam više dara i bolje oko, o, samo da imam više dara i bolje oko, napisao bih ti besmrtnu pjesmu u rangu s onom koju je W. Szymborska posvetila svojem srcu, ili s onom njezinom o mački u praznom stanu, pjesmu koja bi te bila dostojna, a ovako samo laprdam, ostavljajući tajnu čvrsto zabravljenu, kao i svaki drugorazredni stihoklepac. Bude tu i usputnih, privremenih postelja, onih predviđenih i onih nepredviđenih, te se njima, kao improvizacijama na temu matične, obraćam skromnije u pogledu broja riječî i količine sentimenta, ali nikako s manjom zahvalnošću. Na koncu, seks može biti svakakav, ali drijemanje poslije seksa uvijek je doživljaj. I bez lažne skromnosti: nema te princeze ni kraljice kojoj ne bih znao uredno praviti društvo u spavanju. Ili, još bolje, u zurenju u strop.