Ako je uspravan položaj pečat prodornog poslovnjaka, onog koji dolazi, a sjedeći položaj pečat poslovnjakova šefa, onog koji je došao, tada bi ležeći položaj trebao biti pečat dangube, onog koji nikamo i ne pokušava stići. Na jednom mjestu u kronici Otmičari ispunjena sna Boris Maruna kaže, posve ležerno i usput, kako ima osjećaj da trati vrijeme ako ne piše poeziju. Kad je nastajao taj rukopis, Maruna je iza sebe imao emigraciju iz Jugoslavije, koje desetljeće probijanja ne pretjerano nježnim ulicama tog mrskog i milog Zapada te baktanja s ostalim iseljenim Hrvatima i njihovim pištoljima, geografskim kartama, vijećima i mladim lukom, dvije diplome s područja jezika i književnosti i jednu s područja informatike, život na tri kontinenta, posao prevoditelja u sudskom postupku protiv bračnog para Bušić i njihovih pomagača zbog otmice američkog civilnog aviona, te tko zna koliko pršuta, choriza i ženâ laka i teška morala, riječju: život kakav bi, barem kad ga se ovako vulgarno ponatukniči, poželio mnogi prodorni poslovnjak. I onda isti Maruna kaže da je za nj gubljenje vremena kad se ne bavi pisanjem stihova, valjda najmanje unosnim »poslom« na svijetu. Je li i on, napravivši pun krug kao šef prodornog poslovnjaka, uvidio da čovjek može stići jedino onamo odakle je i krenuo, ili ga je život primorao na hodanje i sjedenje, dok je on zapravo želio samo ležati? Tko zna što bi bilo s njim da je, umjesto po Jugoslaviji, koju toliko nije mogao smisliti, odrástao u Španjolskoj, gdje je i stekao jednu od diploma, možda bi pisao jednako zajedljive stihove o Baskima, a možda bi bježao od književnosti kao od crnog vraga. Kako god, rođeni s rezervoarima bezmirisnog i lako hlapljivog vremena, skloni smo svoje minute i sate trošiti na procjenu načina na koje drugi troše vlastite minute i sate; sjeditelji mjerkaju hodače, hodači ležače, ležači sjeditelje, i A će znati bolje od B što je za B dobro, da bi taj nesretni B trebao manje ili trebao više. Možda je tako nastao izraz ‘dangubiti’: A je popratio kako B gubi dan. U državama s većom socijalnom osjetljivošću i hotimični ne-doprinositelji, otpadnici, kojekakvi likovi koji su same sebe izmjestili na rubove, imat će pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu, možda čak i na novčanu pomoć, te će ih radni čovjek opravdano nazivati lijenčinama. Kriteriji za lijenost jasni su: izbjegavanje napora i posljedično neizvršavanje radnih obaveza. Lijenost uvijek ima oblik, jer oko lijenčine uvijek postoje konkretni neobavljeni poslovi, bio to pun sudoper ili nepročitan nacrt zakona. Ali u čemu točno griješi danguba? Kako izgleda ne-izgubljeno vrijeme? Jesmo li u njemu plaćali gomilu poreza da bi država mogla što više novaca rasporediti na dobrobit svekolike zajednice ili u njemu nismo plaćali ni lipe poreza da bi čitava zarada ostala samo nama? Ili ono nema veze s privredom i budžetom? Ako prihvatimo zlatni postulat kapitalizma po kojem ćemo u tvarnom svijetu imati onoliko koliko si priskrbimo, da ne kažem koliko zaslužimo, ni manje ni više od toga, bilo kao kriminalci, bilo kao poštenjaci, jer i za kriminal i za poštenje potrebni su debeli živci, dakle onoliko koliko smo ambiciozni, uz izuzetke bogatih nasljednika i dobitnika na lutriji, tada pomalo pada u vodu neko objektivno mjerenje ne-izgubljenosti vremena doprinosom zajednici. Ocjenu o kvaliteti provedenog vremena može dati samo pojedinac o čijem se vremenu radi, sve ostalo bapske su priče i palanačka preko-plotovska zirkanja u tuđe dvorište, o kojima je pisao veliki Radomir Konstantinović. Radni ljudi sude skvoterima-hašišarima za zločine protiv časti njihova vremena, a skvoteri-hašišari sude radnim ljudima za zločine protiv časti njihova vremena; i jedni i drugi oholo se i besramno igraju božanstva, neke sveznajuće sile koja će svoj besprijekoran uvid u tajnu života podijeliti s običnim smrtnicima. Prepoznavajući i ističući tuđi »grijeh«, umanjujemo težinu vlastitog, projekcijom ‘gubljenja dana’ na drugoga štitimo vlastiti dan od zaturanja. Danguba služi kao putokaz: ako je njegov put pogrešan, onda je put kojim on ne kroči pravi. Možda isto ovdje radim i ja, možda sam onaj C koji prati kako A prati kako B gubi dan.
Čovjek mirne, pročišćene duše neće imati potrebu za tim. On se duševnog đubreta riješio jedino kako je i mogao – ne razbacujući ga oko sebe. Radi se o elegantnu čovjeku, čovjeku koji je toliko iznad povlačenja drugih na svoje dno, da će kod tih drugih nerijetko važiti za prostaka, sebičnjaka i hulju. A on samo želi biti ono što jest, ne stoga što je u njegovoj koži izvanredno udobno nego zato što zna da bi mu u svakoj drugoj bilo jednako neudobno, ako ne i neudobnije. Krasta njegove muke, muke koja je apsolutna, ljušti se na zemlji, a otpast će na nebesima. Ako nebesa postoje, to jest. On je istovremeno dovoljno ne-slijep da ne bude zadovoljan i dovoljno okretan da u granicama svojeg sljepila opasno šuruje sa zadovoljstvom: marljivo je podrezivao želju, ne da bi je zatro nego da bi njome ovladao, da bi je podčinio duši, i s tog razloga zna razlikovati ugodu od ljepote i događaj od doživljaja – bez podcjenjivanja ijednog. Njegova tiha, samozatajna pobuna tvori nov poredak, i njezine posljedice osjećat će se dugo nakon što on mine. A u čovjeku nemirne, nepročišćene duše ne postoji dosluh između zadovoljstva i nezadovoljstva, taj je čovjek vazda nezadovoljan. Zadovoljstvo se u njemu pojavljuje samo kao proplamsaj, kao kakvo odmorište na autoputu. Nemoćan da s njim iziđe na kraj, on će se svojeg duševnog đubreta, svoje tmine, koja i nije tmina nego prost manjak svjetlosti, naivno pokušavati riješiti tako da ga razbacuje oko sebe. Na svojem dnu neće podnositi samoću, baš poput ovisnika koji radije podijeli dozu nego da vidi da mu se kolega izvukao, i vazda će, zbog relativnosti svoje muke, čeznuti upravo za tuđom kožom. Palanka, da se opet pozovem na Filosofiju palanke, ne priznaje djelomičnu volju, ona ne voli nepoznato, život joj se odvija samo unutar rutine koja znači sigurnost, i taj ubogi palančanin hoće i treba svoju ubogost, ne želi je se riješiti, e da bi je mogao razbacivati oko sebe; njegovo jamranje samo je sebi svrhom kao odjek apriorne plemenske istine, a neurednost svoje ličnosti, ako je uopće zamjećuje, on ne vidi kao svoj nego kao problem svijeta, istog onog svijeta čiju prošlost, dakle suštinu i ‘pravi’ oblik, misli da predstavlja, svijeta koji se odmetnuo i odrodio od njega a ne obrnuto. Krasta muke čovjeka nemirne, nepročišćene duše ne ljušti se na zemlji i neće otpasti nikad, ni na nebesima. Njegova glasna, nabusita pobuna tvori su-poredak, komplementaran postojećem poretku, i ona neće ostaviti posljedice van njega.
Teško je biti pametan ako nisi budala. Budali ne treba nijedno pitanje kad ima sve odgovore. Podsmijeh na licu prodornog poslovnjaka ako se na putu od parkirališta do konferencijske sale mimoiđe s autorom ovog tekstića neće biti ništa manje jalov od mjestimične ironije u ovom tekstiću, jer i jedno i drugo samo su tikovi uma koji se pokušava snaći. Stoga se neću libiti reći još koju o ležećem položaju. Naime, svatko tko voli ležati zacijelo voli i krevet. Najljepše je ležati udobno. Bilo da čovjek čita, gleda film, valja se s dragom ili naprosto razmišlja, ležanje je krajnje intiman ne-čin; sve što imamo nosimo u krevet, kao i u grob, krevet nas ljušti do srži i svakodnevno ostvaruje ono što nijedna ideologija ne uspijeva: bezuvjetnu jednakost. Naravno, postoje jeftinije i skuplje pidžame i posteljine, ali predajom krevetu ne odvajamo se samo od svih svojih tvarnih posjeda, nego i od svih svojih civilnih lica. U krevetu prestaje potreba za pretvaranjem, u njemu smo ono što zaista jesmo (ako se tako može nazvati ono što smo otprilike trećinu života), i zato se kreveti i rađaju predviđeni za najviše dvije duše. Čak i u raznim domovima, zatvorima, spavaonicama, hostelima, kreveti su, u najgorem slučaju, upareni. Svakomu, i najokrutnijim ubojicama, ili pogotovo njima, nužan je taj minimum osobnog prostora, sloboda s barem jedne od četiriju strana, mogućnost da se s kreveta spusti bočno, a ne da mora migoljiti preko uznožja ili uzglavlja. Sjajno je to opisao onaj Mađar kojem se šef nije mogao sjetiti prezimena: veza između Ti i Ja poseban je egzistencijalni krug, svojevrsna tampon-zona između pojedinca i grupe: više od samoće, a manje od mnoštva. Par je gornja granica intime, i naša će prisilno-obuzeta prijetvornost sa svakim idućim članom društva samo rasti. Harry Nilsson bio je potpuno u pravu kad je pjevao da su ‘da’ i ‘ne’ najžalosnija iskustva, ali čini mi se kako je promašio kad je ocijenio da je ‘dva’ najsamotniji broj nakon jedan. Upravo je obrnuto, ‘jedan’ nikad ne može dosegnuti samotnost ‘dva’, jer ‘dva’ je jedini broj, jedina znamenka, čija je samotnost, sazdana od dviju različitih samotnosti među kojima se proteže rezervat nježne zajedničke praznine posve nalik onom kod krevetâ na kat, u stanju začeti treću samotnost, istovremeno zajedničku i ničiju. Ako nas i zatekne proizvoljna fizička bliskost, nekakvo lijeganje pokraj stranca, radit će se samo o kompromisu, o prilagodbi, gdje intimu zatomljujemo nagonski poput gladi pod navalom adrenalina.