Antropolozi kažu da je prvi krevet prije otprilike dvjesto tisuća godina, u Africi, načinio homo rhodesiensis, rodezijski čovjek, shvativši kako se u volšebnoj noćnoj besvijesti ne mora gubiti na golom tlu, nego da je moguće složiti podlogu od lišća, koja će pružiti zaštitu od vlage, tvrdoće i oštrine. I ne samo to, neki od tih dovitljivaca sjetio se i načina borbe protiv nametljivih člankonožaca: s vremena na vrijeme spalili bi svoje lisnate posteljine pa dobiveni pepeo prekrili novim slojem zelenila, jer uvidjeli su kako se kukci vrlo teško kreću kroz prah. A za tu posteljinu koristili su i listove kamfora, poznatog repelenta. Kakvi su to bili umovi! Šačica dlakavih majmunolikih dvonožaca (ili čak jedan jedini), vođena željom za udobnošću i boljim zdravljem, desecima i desecima tisuća godina daleko od sjedilačkog načina života ili izuma pisma, ma i od najmanje naznake prve civilizacije, bila je dovoljno razborita i kreativna da se u svojem divljem, današnjem čovjeku nezamislivo napornom i prljavom životu počasti daškom luksuza. Danas je, ipak, nešto drugačije. Do začeća kreveta dolazi u tvornici ili stolarskoj radionici, u trenutku kad se svi njegovi sastavni dijelovi, izrezani, oblanjani, tapecirani, obojeni i prelakirani, konačno zapakiraju i spreme za transport, preciznije: u trenutku kad se na pojedini paket nalijepi deklaracija, kad se šifra zavede u sustav ili kad se na kakav drugi način službeno evidentira postojanje novog proizvoda. Trajanje prenatalnog razvoja, vrijeme koje će proteći do krevetova rođenja sastavljanjem tih njegovih dijelova, nemoguće je paušalno odrediti, jer ponekad se, ako će budući krevet služiti kao izložbeni primjerak, radi o tek nekoliko sati, koliko može biti potrebno da pošiljka stigne do trgovačkog centra ili salona namještaja, a ponekad i o mjesecima ili čak godinama provedenim u skladišnoj utrobi. U svakom slučaju, nakon rođenja, odnosno nakon sastavljanja i spajanja s odgovarajućim madracem, slijedi razdoblje djetinjstva i postupnog sazrijevanja, vrijeme u kojem se mladi krevet prilagođava geografskoj širini i dužini nastambe, tj. prostorije, vlagi zraka, dnevnoj i umjetnoj svjetlosti te posteljini i postupku presvlačenja, vrijeme u kojem upija interijer te tijela, glasove, kretnje i ponašanje svojih bližnjih, naime ukućanâ ili zaposlenikâ u salonu namještaja. U tom razdoblju, čije trajanje očito ovisi o nizu faktora i samim tim opet je posve proizvoljno, krevet se razvija u postelju. Premda su siročad, donekle, svi kreveti osim onih koje stolari načine za vlastite potrebe, spomenuti izložbeni primjerci tipična su domska djeca, sastavljeni od ruku manje ili više nezainteresiranih radnika bez pravih roditeljskih osjećaja, prisiljeni odrastati lišeni fizičke intime, prepušteni na milost i nemilost stražnjicama, leđima i zatiljcima neodlučnih mušterija – neki od njih nikad ne dočekaju život u posvojiteljskoj obitelji.
Stoga je jasno da mogu postojati dva približno jednaka kreveta, ali nikako i dvije jednake postelje. Čak i kod sijamskih blizanaca, kreveta na kat, svaki će se od dvaju ležaja razviti u jedinstven entitet, i između njih protezat će se rezervat nježne zajedničke praznine. U tom svijetu djeluje nevidljiva sila gravitacije, a ona će – ne samo u labilnijih ležača – pobuditi vrlo različite podsvjesne strahove: kod gornjeg strah od propadanja, a kod donjeg strah od zatrpanosti. U slučaju hipotetskog, savršeno pravilnog urušavanja kreveta tijelo gornjeg ležača vjerojatno bi prošlo povoljnije, ali njegov ležaj većom nestabilnošću u njemu stvara i veću nesigurnost. S druge strane, donji je ležač stabilniji, bliži tlu, ali i mnogo ranjiviji. Bezbrojni su načini na koje ti strahovi mogu utjecati na estetiku snova. Osim toga, važna je i sama razlika u perspektivama: gornji ležač dominantan je, uzdignut na nestandardnu visinu, odakle će imati dobar pogled na pukotine u stropu, paukove mreže, trupla muhâ unutar lustera, gornje dijelove okvirâ umjetničkih slika, predmete odložene na vrh ormara itd., dok je donji ležač podređen, pogledom manje-više osuđen na prečke i madrac gornjeg ležaja te prisiljen spavati u njegovoj sjeni. Te razlike kratkoročno mogu biti bezazlene, ali ne smije se podcijeniti njihov mogući utjecaj kroz godine, dan za dan, noć za noć, na psihički razvoj djece, koja su ujedno najčešći spavači u sijamskim krevetima. Roditelji bi trebali, koliko god je to za djetinju dob moguće, temeljito procijeniti psihu pojedinog potomka, razmotriti specifične crte njihovih ličnosti u nastanku i tek tada odlučiti kojem će povjeriti spavanje u kojem ležaju sijamskog kreveta. Želje pojedinog potomka mogu poslužiti kao putokaz, ali nikako i kao presudan kriterij. Možda bi bilo najbolje da djeca mijenjaju ležaj, ako ne svake noći, onda barem svakog tjedna.
Leksikonska definicija pruža nam puko objašnjenje materijalne manifestacije, tek suhe konture značenja postelje, jer kao što je vino neizrecivo više od alkoholnog pića od fermentiranog grožđa, i kao što je žensko bedro neizrecivo više od dijela noge između koljena i trupa, tako je i postelja neizrecivo više od ‘ležaja za odmor i spavanje’. Kratki drijemež ili leškarenje bez usnivanja neće biti dostatni da nas blagoslove potapanjem u njezin smisao, za takav uron potrebno je u njoj provesti, i to u čvrstom snu, barem jednu cijelu noć (ili dnevni ekvivalent noći, nakon eventualne treće smjene). Zašto? Pa zato što je konkretan, višesatni san nužan za završetak ciklusa, za uklanjanje taloga jučerašnjeg ‘danas’, i tek kad uđemo u novi dan, kad se oslobodi nova garnitura sati i minuta, ne onih dobnjačkih nego naših vlastitih, nutarnjih, bioloških, odnosno kad nam se u umovima ‘danas’ konačno rascijepi na ‘jučer’ i sutrašnje ‘danas’, tek tada možemo sagledati kako je na nas djelovala pojedina postelja i što smo naučili od boravka u njoj, odnosno od samih sebe. Ako je Hadom tekla rijeka, postelja je luksuzna lađa za prijelaz preko potoka boli, s tim da će nas snoliki, mini- Haron uglavnom ipak vratiti na polazišnu obalu. Pušači će vrijeme potrebno za spajanje sa smislom postelje najbolje odrediti prema vremenu potrebnom plućima da se iščiste dovoljno da bi se moglo govoriti o paljenju famozne prve cigarete. Nije bez vraga ona da je spavanje, uz orgazam, mala smrt – da bismo osjetili dezodorans života, moramo njušnuti prirodni miris smrti. A budući da sve teče i da ne možemo dva puta ući u istu rijeku, ne možemo dva puta ući ni u istu postelju. Čovjek je itekako sposoban za snošaj u različitim uvjetima, ali postelja je suštinski važna za njegovu udobnost, poput soli u hrani, ona ne utječe na kalorijsku vrijednost, ali gradi i pojačava okus. U njoj smo – bila ona skromna samačka ili kraljevski prostrana, spartanski tvrda ili pudingasto meka – istovremeno unutar i izvan svijeta, zaštićeni i izloženi, odjeveni i obnaženi, spremni za umnu krotkost i tjelesni blud; u njoj se, utonuvši u san, razlažemo da bismo se po buđenju iznova sastavili. Ako smo nemarni, dozvolit ćemo da iz nje ponesemo tek uspomenu na polužmireće obavljanje kakve fiziološke potrebe ili na komadić kakva sna.