Skok (VI.)

Kad tegobe minu, žuti već ima ime. Dva zdrava mačka podsjećaju na susjedne komade slagalice; ondje gdje jednom nedostaje, drugi ima viška. Dok sitni crno-bijeli mudrov duma zureći u naslon stolice ili u šare tepiha, krupna žuta opasnost jede karton, kolje plišanog dabra ili odvaljuje komad zida. Valjda se zato tako dobro slažu. Gledam ih usnule pokraj sebe, jednog u ravnini s bokom, drugog u ravnini sa stopalima: od starih Egipćana, preko proroka Muhameda do današnjih rafova u dućanima s potrepštinama za kućne ljubimce, tisućama godina bez promjene. Jedna draga prijateljica svojedobno je ljudsku naklonost prema mačkama objasnila suprotstavivši je onoj prema psima, da mačjim tipovima podsvijest ište vladara, a psećim tipovima podanika. U slučaju moje tričavosti, to bečko, možda i najjednostavnije, objašnjenje moralo bi se ticati zbilja mutnih slojeva, jer, ako se svijest pita, od toga kad drugi služe meni mrskije mi je jedino kad ja služim drugima. A, zapravo, o kakvu služenju uopće može biti govora? Jesu mačke svojeglave, teško slušaju zapovijedi i sklone su inatu, ono malo trikova i kerefeka na koje će eventualno pristati jedva da se može podvesti pod dresuru sve i ako se pojam dresure rastegne do granice pucanja, ali one su i nezahtjevne, samostalne životinje, čije potrebe obuhvaćaju dva-tri obroka dnevno, čist pijesak i malo igre, a sad, ako pojedinac čezne za tim da bude servilan, pa to je, ipak, njegova stvar – da nije mačka, bili bi supruga ili suprug, šefica ili šef itd. Elis Bektaš, inače, a propo služenja, bivši pješadijski kapetan, u Ontičkoj eleganciji kaže da je »skok mačke na rub fotelje besprekoran zasek u samu srž postojanja«. Da, ali zašto? Gotovo svaki je zdravi sisavac u stanju odraziti se od tla pomoću nožnih mišića, mi ljudi za takve pothvate čak osvajamo medalje izrađene od tzv. plemenitih kovina, po čemu je mačji skok poseban? Ne znam. Ne znam to već desetljećima. Bez ikakvih problema zamišljam stvarnost u kojoj moja ruka, umjesto toga što je učinila kretnju A, čini kretnju B, C, D itd. (nezgrapna je ova kombinacija perfekta i prezenta, ali nezgrapna je i neuhvatljivost sadašnjosti), ta moja kretnja ujedno gradi ono što doživljavam kao ‘da’ i hladno, poput kakva veterinara s eurima u očima, otkriva sve ono što doživljavam kao ‘ne’, kao ono što je moglo biti a nije bilo; ako sam počešao tjeme, time nisam okrenuo stranicu, nisam ubacio kavu u kipuću vodu, nisam… Možda je u tome stvar? Kako samo sastavljamo popise za kupovinu, planiramo večere i godišnje odmore, kako samo i ne pomišljamo na to da bismo se ujutro mogli ne probuditi…; a mačji skok nadaje se kao nezamjenjiv, kao jedina kretnja koju je ta životinja, u trenutku skoka, uopće mogla učiniti: nezamisliva mi je stvarnost u kojoj bi mačji skok, bio on usmjeren na rub fotelje ili na komešanje u travi, bio išta drugo doli isti taj mačji skok, on kao da je sjecište svih mogućih stvarnosti; u njemu ima proturječja koje mi ljudi volimo izražavati oksimoronom, jer sazdan je od izvjesne teške lakoće, beželjne strasti, izbrušene tuposti, i kao da nosi i koji djelić one neuhvatljivosti »sadašnjeg« trenutka, one nepojmljivosti prapočela koje je, ispada, moralo biti bez uzroka, samo po sebi. Općenito, u mačjoj kretnji nema prijetvornosti; i kad se umiljava jer je gladna, ona ne krije svoj krajnji cilj, dapače, besramno upućuje na nj. Čovjek se može ulagivati energično, uvjerljivo, rekli bismo: tehnički besprijekorno, ali njegovo je ulagivanje suštinski beskrvno, ono dolazi iz polarnih predjela duše, onih u kojima opstaju tek rijetki, prilagođeni oblici života, medvjedi i pingvini, dok mačka u svojem »ulagivanju« nije neiskrena, ona se u iščekivanju hrane umiljava s istim onim žarom s kojim to radi i kad je potpuno sita, naprosto je došlo vrijeme za dragost, i to što na kraju te dragosti stoji zdjelica puna hrane sporedno je, bez obzira na snagu gladi. Slično je s dubokim mačjim snom, dvostruki primjer kojeg trenutno imam priliku gledati: bilo začahurena, s repom uredno posloženim pod nos, bilo trzava, bedasto raskrebečena u pozi koja gotovo negira postojanje skeleta, mačka spava s posvećenim uvjerenjem i predanošću kakvi se nama ljudima, ako se prethodno ne našopamo alkoholom, opioidima ili sedativima, može tek omaknuti. Takvi posvećeno uvjerenje i predanost morali su preploviti oceane i izgraditi svemirske letjelice, skladati Noć na Goloj gori i Blue in Green, naslikati Vrt zemaljskih naslada i Poljubac te napisati Napad na veliki konvoj i Proces…, no što sa svim onim između?, koliko je ljudskoga zaista neobjašnjivo? Toliko prazna hoda, toliko konfekcijskih kretnji čijim uskogrudnošću i sitničavošću kao da pokušavamo nadoknaditi nedostatak istog posvećenog uvjerenja i iste predanosti, naplatiti (od koga, čega?) strajbane minute i sate… Gnjio duh u gnjilom tijelu; bljujemo nakon jela ili se prežderavamo, jurimo automobilom kako bismo što prije stigli do centra za fitness u kojem ćemo na pokretnoj traci skidati višak kilograma; čovječanstvo je ruševan zadrigao starac koji jednom godišnje stvori zapanjujuću ljepotu e da bi za ostalih dana mogao stvarati prašinu. Tu čar vremena, tu njegovu eteričnu neumoljivost, mačka kao da spoznaje i osjeća dublje i od naših najblistavijih umova; ona ne oprašta nijednom svojem mogućem vrhuncu, ona znade, da ukradem i od Darija Grgića, kako prava ljubav ne može biti nesretna. Zato i voli potiho. Bez prenemaganja i melodrame. U krajnjoj liniji, ona se ne zavarava imovinom, strani su joj pojmovi poput ‘prihod’, ‘rashod’ ili ‘bilanca’. I što sad radim? Ustajem iz kreveta da bih si priuštio malo užitka koji me polako ali sigurno tjera u grob. Jednako tako mogao sam ostati nepomično ležati, stati si kopati nos, posegnuti za knjigom, krenuti u kuhinju… Životu bi, kao, ako ćemo pravo, i meni, bilo svejedno. A ta dva dlakava stvora rade ono što i većinu vremena, ono čega bi naprasni prekid život morao osjetiti, i to kao kletvu – spavaju. Džonjaju svim svojim srcima, zapremninom nekoliko puta manjim od mojeg. Da, fin je ovaj čisti duhan, a fina je i zaduha. Da prema mačkama ne osjećamo naklonost zato što nas popunjavaju ondje gdje smo najtanji, u predjelu dostojanstva?