Skok (IV.)

Žuti stiže zahvaljujući volonterki otprilike dvostruko mlađoj od gospođe s barčicom, školskoj učiteljici koja pristane s plastikom s ručkom ući u stan jer da joj se nikamo ne žuri. U dnevnoj sobi draga i ja odigramo jesensku varijantu malograđanke, kava d2-d4, voćni sok g1-f3, sa sve opranom pepeljarom te konfekcijskim slatkim i slanim grickalicama unaprijed pripremljenim na stolu, između novina i laptopa. Mislim si: pilo, makar i bezalkoholno, posluženo u posudicama karakterističnih oblika i zapremnina, amortizer društvene anksioznosti, igračka koja će uposliti ruku i pregrada koja će zakriliti usta: pušači se mogu sakriti i iza cigarete, dok volonterka, šireći osmijeh, kaže da, s obzirom na svoje zanimanje, nema ništa protiv toga da ne puštamo glazbu, dapače, da je pozadinska tišina više nego poželjna. Nakon kraćeg međusobnog te upoznavanja s pravima i dužnostima trajnih udomitelja dolazi vrijeme puštanja žutog iz plastike s ručkom, žutog koji je zapravo žućkasto-crvenkaste, neki bi rekli bakrene, boje, kao mjestimično zericu zagorena kriška pohanog kruha, i, odmah je jasno, drukčijeg karaktera nego što je u crno-bijelog, mali harambaša iskoči kao da je na feder te se jurišnički odvažno, ne obazirući se na nas troje, oda šnjofanju, pipanju i bauljanju prostorijom; već u toj dječjoj dobi jasno mu se naziru rameni te troglavi i dvoglavi mišići, horizontala vižlastog tijela kao da je paravan, nekakvo lažno poluvrijeme između izričite okomice tankog repa, uperenog u nebesa, da ne kažem: strop, kao nekadašnje sobne televizijske antene, i vitkih izduženih šapa, zbilja mačja verzija mađarske vižle, hladnoća čijeg pogleda kao da ne pristaje silnoj radoznalosti, jer pogled ne odaje ni strah ni želju, iz njega kulja čisti destilat života, oslobođen od ljudskog morala, ne lijep, ne ružan, vjerojatno isti onaj koji je Bijelog Očnjaka primorao na to da postane koljač a na koncu i, valjda brižan, otac; »Dugo ti je trebalo da me zaboraviš«, šali se volonterka dok ga češka po glavi. Još jednom pretresemo anamnezu: oveća rana na šapi već je pristojno zarasla, šugarac u ušima valja nastaviti tretirati papirnatim kuhinjskim ubrusima svijenim u tuljac te našpricanim ljekovitim sredstvom na biljnoj bazi, koje, inače, zbog visoke cijene, kruži od volontera do volontera, pupčanu herniju popratiti, ali dosadašnji pregledi nisu pokazali da su u hernijalnu vrećicu prošli dijelovi crijeva, što govori o bezazlenoj kvržici koja će s vremenom možda i spontano nestati, a za proljev od kojeg pati već tjednima vjerojatno nisu zaslužni paraziti jer da je tretiran protiv njih pa mu tek valja davati istu vrst hrane i po potrebi aktivni ugljen. Žuti samo što nije napunio tri mjeseca i volonterki je, kao dosadašnjoj privremenoj udomiteljici, bolno rastati se od njega. Lako je razumjeti njezine osjećaje, ali valja skrenuti pogled s njezinih suza. Smeta mi plač, valjda zato što u sebi malo-malo tulim kao nogirana šiparica. Objasnimo da je crno-bijeli patološki sramežljiv, ali ona odvrati da će, kao iskusna mačkoljupka, zasigurno iskamčiti barem kakvo ovlašno draganje; nažalost, ubrzo se pokaže da nije u pravu, jer crno-bijeli, ravnodušno ukopan u dubokom drvenom elementu, iza linijskog pojačala, ogluši se na svako tepanje i dozivanje. Nakon što je ispratimo, ostaje crno-bijelog suočiti s pobratimom. Izvučem pojačalo pa onda i crno-bijelog, malo žuto stvorenje jednako je bezglavo radoznalo i neustrašivo, nasrće, skače, njuška, a ovaj, bit će, nije siguran koliko bi mu trebao dopustiti, treba li se postaviti kao gnus ili kao dobrica, jer zapravo nije ni jedno od tog dvoga, ali siguran je da ga sablažnjava želja za igrom te stoga povremeno, nekako sažaljiva pogleda, ispali kakvu pljuskicu; zadovoljno zaključujemo: možda nisu odmah kliknuli, ta mužjaci su iz različitih legla, ali mlako je to rivalstvo, crno-bijeli razapet između zadovoljstva zbog toga što ima druga i nagona da dominira, ama čim se malo priviknu jedan na drugoga bit će najbolji prijatelji na svijetu, a preko noći ćemo ih, tek da ugodimo savjesti, ipak razdvojiti. Sutradan žuti nesmiljeno nastavi jurišati, a pljuskice upozorenja postanu pljuske nesnošljivosti: pa dobro, mali ima rimski profil, posve zaraslu slomljenu nosnu kost, vjerojatno je nekoć uspio pasti na lice ili zabiti se u zid, dakle mora da je blesav od rođenja, a crno-bijeli je statičan, nervira ga ta silna energija, različiti su karakteri, trebat će vremena, razdvajat ćemo ih i grditi kad se pokače, a nagrađivati ih kad budu mirni… Dani u tjedne te počinjemo uviđati vlastitu lakovjernost; frktanja, kostriješenja, obaranja, ugrizi za vrat, nije dobro. Mlada volonterka ohrabruje nas na četu, jedan prijatelj smije se i kaže da to tako ide, da će stariji sad uzeti što može a da će mu mlađi vratiti čim poraste, ali nas dvoje baš i nismo sigurni, ne mora tu biti ozbiljne želje da se ozlijedi, ali što ako kandža zaluta u oko?, što ako se naprosto ne podnose?, glupavi mužjaci iz različitih legla, što kad odemo na posao? Tjedni u mjesece te se počnemo miriti s tim da možemo ili pregraditi stan ili žutog prepustiti drugim dvonošcima. I onda se dogodi nešto, nešto avetinjskom neopipljivošću slično ruci koja je morala stezati kičmu i dušu Hellerova Boba Slocuma u sličnoimenom romanu, po mišljenju moje tričavosti njegovu najboljem, boljem i od razvikane Kvake 22, promakne nam trenutak prvog ne-neprijateljskog kontakta, ali bit će da dva ljuta dušmanina postaju pajdaši. Uz očite pokazatelje, kao što su spavanje jedan uz drugog, čak u istoj kutiji, u vrlo teško opisivim pozama, živim ilustracijama elastičnosti mačjeg tijela, te međusobno lickanje i pranje i tsl., tu su i oni suptilniji. Tako primjećujemo da gospoda počinju imitirati jedan drugog, što, za početak, ima blagotvoran učinak na snalaženje crno-bijelog pri održavanju higijene. Prateći primjer mlađeg ali u tjelesnim stvarima očito spretnijeg žutog, crno-bijeli iskalibrira poteze šapom tako da više ne promašuju lice, a stane usvajati i kojekakve finese, poput griskanja prostora između raširenih prstiju i uređivanja repa. Nadalje, crno-bijeli prometnuo se od mačka koji nikad ne prede u mačka koji se ponekad oglasi čudnovatim isprekidanim brundanjem, nalik na postupno gašenje kakva stroja. I dalje nesklon bliskosti i pretjeranim izljevima ljubavi, ljigavom maženju i umiljavanju, ipak je shvatio da u predenju, makar samo jutarnjem, nakon što dragu i mene nije vidio cijelu noć, i nema tolikog zla. A tu je i ponašanje u mačjoj tuti; ranije je vrlo rijetko, ako ikad, zatrpavao ono što izbaci, a sada, kad je vidio kako žuti predano slaže čitave stoščiće pijeska, sada je i on počeo tako. I da, do dolaska žutog nismo ga ni jednom čuli da mjauče, a sad najmanje jednom u dva-tri dana ispusti koji mee-uuuu. No, kao i sve, i ova visoka pedagogija ima svoje naličje. Jer žuti, kao očito bolji učitelj no učenik, od svojeg starijeg kompanjona usvaja isključivo pizdarije. Dok je crno-bijeli vodio borbe s drskim, pokretnim špagama, žuti prepoznaje provokaciju u svemu končastom, bilo pokretnom, bilo nepokretnom. Viri li kakva nit iz tepiha, on će je napasti, istrgenjati zubima te pokušati pojesti; viri li koji šavić iz majice odložene na naslon stolice, on će napasti majicu, oboriti je te stati mlatiti i žvakati. Najskrovitija mjesta, koja je crno-bijeli sramežljivac u međuvremenu dobro upoznao, ujedno su im i najzanimljivija; svakodnevno ih zatječemo kako urotnički, tobože dokono, sjede jedan pokraj drugog te osmatraju različite zakutke domunđavajući se pogledima o tome koji će se prvi posvetiti skupljanju paučine i prašine. Osim toga, crno-bijeli mentorski strpljivo demonstrira i klasične mačje zahvate koje ranije, dok je bio sâm, nikad nije izvodio: grebanje kutne garniture, zaskakivanje na zid u lovu na sjenu ili (često fantomske) mušice i komarce, ophodnja stolovima, marševi po tipkovnicama… Pobratimstvo naposljetku dosegne nivo na kojem crno-bijeli ište hranu premda nije gladan, a znajući da žuti jest – napunimo im zdjelice omiljenim jestvinama pa ovaj pomiriši i ostavi, da bi žuti nastavio hasati kao da mu je to posljednji obrok. Kad jednog dana žutog spremimo u plastiku s ručkom kako bismo ga odveli na kastraciju, crno-bijeli, koji je kod nas onomad stigao kastriran, panično nas mjerka kao kakve krvnike. Kad smo malog prvi put vodili na pregled, crno-bijela pizdica radosno je skakutala jer se napokon rješava žute napasti – je li moguće da sad strahuje kako mu pajdu odvodimo zauvijek? Pokušam ga utješiti obećanjima o sigurnom povratku, baš kao da me može razumjeti, no on samo strugne pod stol i odande me nastavi šibati tom kandžijom od pogleda. Kako smo žutog primorani ostaviti i pokupiti tek predvečer, nakon što se probudi iz narkoze, crno-bijeli dočeka nas kao izdajnike. Neutješan, odbije delikatesnu mačju grickalicu i zavuče se u ormar, svoje provobitno skrovište. Znao sam da će doći dan kad ćete pokazati svoja prava lica. Nemam više što s vama, dvonožne lažovčine.