Legnemo u krevet i ugasimo svjetlo. Mislim si: od svih električnih naprava u ovom stanu, kojih i nije malo, televizor mora da je među blesavijim, jer palimo ga tek neposredno prije spavanja, na možda pola sata, da nas njegov program otupi i razgna u san, filmove i serije gledamo na kompjutoru. Na kompjutoru, zar zaista? Ah, filološki veleumovi kojima je 90-ih prošlog stoljeća sinulo da čovjek ne može biti na nego da može biti samo pri telefonu, pa se po osnovnim i srednjim školama povela hajka, kao da je sam Opstanak Domovine ovisio o istrebljenju zločesto uvriježene sintagmice; morali smo biti pri telefonu, ali nesmetano smo išli na utakmice, na rođendane i na more, a čak nam je bilo dozvoljeno i zateći se na kavi. Inače, koliko zabavnih i poučnih kanala u pustom osnovnom paketu ove crne HDMI-table, stotinjak? A emigrantski glasovi kunu se u to da se Treći program državne televizije ne bi obrukao ni pokraj bilo kojeg BBC-ja. Pola sata dnevno naspram mjesečne pretplate? Ha. Namjestimo i automatsko gašenje televizora te se okrenemo na trbuh za spavanje. Ponovno se prisjećam Bjørneboea, ‘patnja’ je izubijana, škrbava, ćorava riječ, kojoj se, nakon tretmana u našim laprdavim ustima, dostojanstvo mora tražiti mikroskopom, riječ u rangu s ‘ljubavi’ ili tek neznatno ispod nje, ali koja bi to bila prikladnija za duhovno stanje čovjeka kojem su Morski psi najvedrije djelo?; i sumanuti van Gogh i Bukowski koji ga je u jednoj pjesmi, šeretski ga poučavajući, onako debelo pokojnog, da kurve žele novac a ne uši, oslovio s ‘Vane’, isti Bukowski koji se rugao smrti i lepršavo je zazivao sve dok mu nije zaista pokucala na vrata pa je uslijed leukemije prigrlio i kemoterapiju i pozdrav Suncu; Norvežaninu depresija, Holandezu demencija, manje nas je strah kad nepojmljivom priheftamo oblik, makar u skicama, jer tada je u nj moguće i uperiti prst, reći: evo, to je neprijatelj, protiv toga se moramo boriti svim silama; Joe Coleman misli da društvo ima onakve kriminalce kakve zaslužuje, ali teško je odlučiti se budi li zajedljiviju nelagodu ideja da je sve ovo Tvorčevo maslo ili ideja da smo slučajnost… A onda se iz ormara začuje isprekidano, bojažljivo meškoljenje: da je oprez čujan, morao bi tako zvučati. Draga mi prstima zabijenim u debelo meso jasno dade do znanja kako u sljedećim trenucima od mene ne želi ništa doli apsolutnu tišinu; crno-bijeli se mrdnuo, ne smijemo ga sad, petog ili šestog dana ormarske askeze, pokolebati svojim disanjem. Ležeći u mraku i na trbuhu ne vidimo što se događa, uvjeren sam da se samo premješta u drugi položaj, odnosno da, kao pravi ormarski ljubimac, kakav nam je očito suđen, sigurno još mjesecima može bez hrane i vode te sa svim otpadnim tvarima u sebi, no meškoljenje se kroza šušanj zavjese rastoči u sitno fliptanje parketom, koje zbilja podsjeća na žustar mačji korak. Karakteristično vršljanje po pijesku, hršt-hršt-hršt, pa tišina. Koja potraje. Tišina, tišina, tišina. Tišina. Koju vražju mater izvodi? Pa valjda bi se čulo da nešto ispušta. Ponovno hršt-hršt-hršt, pa tišina, pa šušanj zavjese bez prethodnog fliptanja. Sad smijemo izdahnuti: paljenje svjetla i iskok iz kreveta, pregled mačje tute, koji potvrđuje najvedrije sumnje: mali se gad napokon olakšao. I to kako. Draga grabi i grabi lopaticom, pa odlaže i odlaže u vrećicu, a ja sve cupkam od radosti kakva valjda spopadne siromašne ljude kad osvoje jack pot, one koji će, poput velikog Georgea Besta, hrpu potrošiti na piće, žene i aute, a ostatak naprosto strajbati. Ipak nije ormarski ljubimac! Možda nema zapletaj crijeva! Možda čak i preživi! Životinjicu nagradimo bjesomučnim djetinjastim tepanjem i draganjem, što je opet ostavi potpuno ravnodušnom i ukočenom, s blaziranim pogledom uprtim u ono nešto što mi ne možemo vidjeti. Ipak, već sutradan primijetimo da u zdjelicama ostavljenim pred ormarom nedostaje hrane i vode, ne mnogo ali dovoljno da se ne može reći da nije jeo i pio; noćne igre skrivača nastave se još puna četiri tjedna, mali gad prazni se jedino po noći, nakon što ugasimo svjetlo i potpuno se umirimo. A onda se dogodi novo čudo, špaga vođena tanašnom rukom moje drage bude tako drska u poskakivanju te desnica crno-bijelog posegne izvan ormara i klofne je pomalo stidljivom ali precizno odmjerenom šljagom – budući da špaga nastavi poskakivati sve dalje i dalje od ormara, crno-bijeli nema druge nego iskočiti i pokazati joj tko je gazda. Trajanje te kaznene ekspedicije, koja završi strateškim uzmakom iza ormarske zavjese, dade se izmjeriti u sekundama, no i to malo dovoljno je da mi dvonošci opet pobenavimo. O, zemaljska radosti! Ipak je samo stidljiv a ne i mahnit! Možda za koju godinu promoli nos i izvan spavaće sobe! I zaista, kaznene ekspedicije traju sve dulje i dulje, da bi crno-bijeli, nakon ukupno dva mjeseca, naposljetku dospio i do dalekih, tajanstvenih prostranstava dnevne sobe. A ondje njuška, pipka, migolji, podvlači se i očešava, kanda duma je li moguće da je u cijelom carstvu jedini na četiri noge, te u sljedeća dva mjeseca postupno prihvati kartonsku tvrđavu i korpu od pruća, komercijalne i improvizirane igračke, prozorsku dasku kao osmatračnicu… Nekako tek tada, nakon što se, takoreći, udomaći, primijetimo da mu crna šara na leđima ocrtava siluetu pingvina raširenih krila, koja je u pozerskom poluprofilu prilično nalik logu izdavačke kuće Penguin Books. No dok je Penguin Books poznat po niskim cijenama svojih izdanja, naš crno-bijeli baš i nije pristupačan – ako su pingvini ptice koje ne lete, on je mačak koji ne prede. Da, na različite nam načine daje do znanja da mu nismo mrski, bilo dugim treptanjem, bilo uvijanjem oko nogu, ali sâmo predenje, ono postojano, jednolično brujanje, ne polazi mu od ruke (od šape, rekli bi sportski komentatori), kašljucne koji mrr ili prr i potom zbunjeno umukne kao da je upravo izlanuo državnu tajnu. Te njegove plemenite pokušaje sebično doživljavamo kao dokaze privrženosti: možda ne znam presti, ali zbog vas ću dati sve od sebe. No nije to jedino što vucibatina ne zna. Malo mu je mutno i kako valja jesti. Komadiće hrane, bilo suhe, bilo mokre, ili šapom izbaci iz posude, ubije boga u njima i tek ih onda počne žvakati, ili u ustima prenese do kakva »skrovišta«, gdje će ih hasnuti »na miru«. I to radi samo s po jednom vrstom vlažne i suhe hrane, ostalih nekoliko koje smo mu ponudili ne odgovaraju mu, radije će biti gladan nego jesti Whiskasove splačine. Bit će da mu je životarenje od ostataka na hranilištu pročistilo ukus. A poslije jela, kad se priproste mačketine vole oprati, naš gospodičić prvo mora otpočinuti, po mogućnosti u osami i tami, da bi, kad osjeti da je odbila higijenska ura, nastale nove neugodnosti, jer majstor nije najbolje savladao ni zakučaste manevre mačjeg dotjerivanja; temeljna mu je ideja poznata: lizati se ondje gdje dosegneš a nedostupne dijelove obrađivati prethodno polizanom šapom, ali ti pokreti u njega djeluju potpuno amaterski, kao da se rodio dan ranije ili kao da je šaran zarobljen u tijelu mačke; volio bi on to odraditi, kao i predenje, ali naprosto mu ne ide, poliže si šapu pa njome stane mlatarati pokraj obraza ili pokraj uha, dok se mi pitamo je li moguće da nije svjestan da se ne dodiruje. Osim toga, nije da ne voli mjesta koja omogućuju dominatorski pogled s visine – stol, stolice, prozorsku osmatračnicu – ali hodnikom se nikad ne šepiri, nema kod njega catwalka, samo oprezno šuljanje uza zidove i protezanje u prikrajcima. Kako se ne sjetiti navade prosječna čovjeka da kroči sredinom ulice? Što je hod komotniji, razmahaniji, što je tijelo glomaznije i opremljenije vrećicama ili torbama, to je linija kretanja vjernija sredini, tako da onaj brži, koji dolazi sleđa, bude primoran prijeći na kolnik ili u blato ako želi zaobići – ako me već prestižu u životu, a bome na nogostupu neće samo tako. Možda je to primijetio i ulični hodač Valjarević, kojemu su vrapci draži i od golubova i od pasa i od mačaka jer da se ne ulaguju ljudima ni po cijenu gladi. A sve i da Valjarević nije primijetio ništa slično, naš crno-bijeli već ima i ime. I sad je potpuno jasno da nije vičan ni artikuliranom glasanju. Na ratoborne zovove divljih muškića odgovorit će režanjem kroz prozor, u igri će ispustiti koji mrr-u, suočen s ljubavlju u našim naručjima počet će stenjati od muke (uf, huf), ali mjauk, kao takav, iz njega ne izlazi.
Skok (III.)
S