Skok (II.)

S jednom nogom već na tlu, a s drugom još u svojem Renaultu, gospođa opet telefonira, pokazuje nam da će ubrzo završiti i da joj je žao ali da je hitno, barem ja tako tumačim njezine geste i kimanja, i sada, pred kapijom, shvaćam da sam njezinu imenu ranije u mašti tek koji put pridružio kakvu kutiju, bila je to mutna slika umirovljenice nalik Agathi Christie sa zrnatog crno-bijelog portreta na predratnim zajedničkim izdanjima zagrebačkog Globusa i novosadske Matice srpske, odnosno da o njezinu izgledu nisam imao čvršću predodžbu, a da me on ipak uspijeva donekle iznenaditi: vitalna žena od svojih šezdeset i kusur, kose boje mjedi, podrezane do ušnih resica, s licem koje radni vijek nije uspio suviše duboko žigosati, daleko od staromodne kaćiperke skrivene iza pancira ruža, sjenila i pudera, u trenirci i tenisicama, umjerenost, smirenost, blagost, izostanak štetnih navika… Bljesne mi album najvećih hitova prije koje godine ugaslih Nomeansno, kanadske plebejske gospode, slika natpisa na zidu How fucken old are Nomeansno? Give it up, granddads i dopisana odgovora bubnjara Johna Wrighta That’s ‘great granddad’ to you, fucker: pa i da su sami ispisali cio grafit za potrebe naslovnice, smisao za prgavu autoironiju uoči adventa života vrijedan je poštovanja, baš kao što su vrijedni poštovanja i ova gospođa i njezini čudnovati kormilarski manevri. Ne kažem ništa što bi se i izdaleka moglo ocijeniti bistrim ili dovitljivim, pružim ruku i promrmljam svoje ime te ukažem na očito, na otvoreno krilo haustora, gospođine su kretnje kratke i efikasne, automatizirane, reklo bi se: prisno distancirane, kao kirurgove, jer višak sentimenta samo će nagristi izglede za uspjeh zahvata, postoji zadatak koji se mora obaviti i nema mjesta za oklijevanje, a pacijenti koji će nesklonost intimizaciji izjednačiti s nemarom naknadno će, kad i ako se probude iz narkoze, uvidjeti razliku – gospođa neće ulaziti u stan, u žurbi je, drugdje čeka drugo mače, samo neka nas dvoje iskrcamo crno-bijelog i vratimo joj plastiku s ručkom, plastiku koja se naziva transporter za životinje, možda se crno-bijeli malo upišao, e zato je dno plastike obloženo krpom. Uhvatim ručku pa, dok se draga i ja bez gospođe penjemo stepenicama, nevoljko zamišljam što nam je starost kadra učiniti, s kakvom nas poražavajućom lakoćom može svesti na međede i zecove naizgled odustale i od svijeta i od samih sebe, ogorčene, razočarane, zatuljene bilo glasnom bilo nutarnjom jadikovkom, s prezirom spram higijene, mislim si kako je gotovo nemoguće zamjeriti mrzovolju čovjeku koji dovoljno dugo promatra ovaj svijet, u kojem izdajstvo, uskogrudnost i pohlepa serviraju titanski izdašne obroke, ali mora li ta mrzovolja biti tako patetična u svojoj prijetvornosti?, ili tako prijetvorna u svojoj patetici?, otud ono naizgled u »naizgled odustali od svijeta«, kako samo nesmiljeno iz naših vampirskih staračkih usta trajno obješenih u polulûk zgađenosti znade kuljati zadah farmaceutske industrije, o da, bijelu kutu valja izbljuvati pogrdama ali samo apstrahiranu od tijela koje ju u stvarnosti ispunjava: u ordinaciji u hipu postajemo ni manje ni više nego obrnuti Sai Babe, likovi koji magično de-materijaliziraju armirani beton svojeg cinizma te bez pogovora, sve gugučući, pristaju na trinaesti po redu lijek radi sanacije nuspojavâ dvanaestog po redu lijeka, baš kao da ipak želimo potrajati na tom odurnom svijetu nepravde i besmisla, posisati svaki časak strave i užasa tog zemaljskog života… Poetično zoroastersko polubožanstvo jednog od zasigurno najraskošnijih švapskih brkova 19. stoljeća, koje ima braću ali ne i sestre jer da je muško za rat a žensko za rađanje te koje nije u stanju čuti životinjsku šutnju, uvijek mi je djelovalo suviše zaneseno, kao kakav čekićar koji prebacuje radnu normu ili izvršni direktor zazuren u mjehuričasti grafikon, pa ipak, čak i ovo moje bijedno pamćenje pohlepno čuva jednu njegovu misao, čija metaforika također prati maritimnu liniju: »Nitko se od vas neće ukrcati u čamac smrti! Pa kako onda tvrdite da ste umorni od svijeta?« Da, nažalost, oni zaista gorki plodovi, kao što je to sa svojih 55 godina morao biti Jens Bjørneboe, najčešće se uklone iz prezenta bez mnogo pompe, tako da ih susjedi i prijatelji naknadno opisuju kao možda zeru zatvorene i potištene ali uljudne i prijazne tipove, dok urlatori traju li ga traju, u ovim našim krajevima i kroz više političko-gospodarskih sistema, nabacujući se na sve što im se nađe u dometu vlastitim zajedljivim izmetinama kao konfetima; Morski psi posljednje su Norvežaninovo djelo, po mnogim kritičarima i najuspjelije, objesio se nedugo nakon njegova objavljivanja, i ja bih volio da sad, dok draga i ja pomalo bojažljivo otvaramo vratanca plastike s ručkom, u nadi da životinjica neće dobiti prevelik fras, volio bih da sad ne ramišljam o tome, ali vješanje zaista donosi smrt na dva načina: dovoljno dugim pritiskom na vratne vene i arterije odnosno zatvaranjem dišnih putova, ili, narodski rečeno, lomljenjem vrata, i tu je matematika neusporedivo jednostavnija nego kod prebijanja troškova liječenja uličnih i napuštenih životinja, a Bjørneboe, ako ništa drugo, nije bio siromah, imao je barem tu sreću da nije morao obijati pragove zalagaonicâ i cjenkati se oko dronjaka vlastite duše kao toliki posmrtni klasici, i oni od nas koji su sanjarski nastrojeni bez zadrške mogu zamišljati da je pola sata prije popuštanja sfinkterâ u njemu bilo više usmrtivoga nego što će ikad biti u rumenu, nadmeno nacerenu preprodavaču koji trlja štakorske ručice zato što u svojoj palači ne prepoznaje mauzolej. Crno-bijeli koji put njušne uzduh spavaće sobe, valjda pitajući se gdje je to opet zatočen, pa hitrim skokom utekne iza linijskog pojačala. Svjesni toga da će mu prilagodba na novi životni prostor vjerojatno potrajati danima, iziđemo pred kuću vratiti gospođi plastiku, a ova objasni da je crno-bijeli od cijele dlakave momčadi na hranilištu, što je naziv za kutak na javnom mjestu gdje volonteri tim gipkim divljim životinjama osiguravaju hranu, vodu i eventualno krov nad glavom, što zapravo predstavlja kršenje izvjesnih podzakonskih akata, bio najsitnije građe, te da je jesti išao posljednji, tek nakon što bi se ostatak čopora već zasitio i otpočeo s umivanjem i lickanjem. »Stidljiv je, uvijek se držao po strani.« Obećamo javiti se s dojmovima, još jednom zahvalimo, pozdravimo je. Vrativši se u stan shvatimo da je crno-bijeli prešao u dnevnu sobu, gdje ga naš dolazak primora na bijeg ispod radijatora kod stola za ručavanje. Mamimo ga, vabimo, da bi od ispod radijatora utekao iza kutne garniture. Uspijem ga odozgor upecati za šiju, izvući i vratiti u manju, spavaću sobu, gdje smo mu instalirali pijesak te hranu i vodu, kako bi se s novim prostorom mogao upoznavati postupno. Čim ga pustim iz ruku, jadno stvorenje panično šmugne u uski prašnjavi prostor između glomazne police s knjigama i zida: dobro, neka ohane, izići će kad ga stisne glad. Prolaze sati, no on baš i ne izlazi. Dijelom iz želje da ga nahranimo i napojimo, a dijelom zbog bojazni da će se unerediti, jer mjestu na kojem se nalazi bilo bi nemoguće pristupiti i očistiti ga bez pomicanja cijele masivne police, ipak ga uspijemo nadmudriti i izvući odande; položimo ga u oveću kartonsku kutiju dna obložena vunenom dekom i pritvorimo klapne, kako bi imao kakav-takav dojam sigurnosti. Bit će da mu kutija odgovara jer odande sljedećih sati i ne pokušava izići. Ili ga blokira strah? Kako god, na hranu i vodu i dalje ne obraća pažnju, u kutiju odložene mačje kekse i ne dodirne. Zapravo ne obraća pažnju ni na što, naši pokušaji draganja ostavljaju ga jednako ravnodušnim, kao da je živ izvan života. Sljedeći zbjeg pronađe si u dnu obližnjeg ormara koji umjesto vrata ima zavjesu: zabarikadiran iza cipelâ i ruksakâ počne presti, što nas ispočetka obraduje, da bismo se ubrzo sjetili kako mačke ne predu samo iz ugode nego i u stanjima prepasti. Danima ne jede, ne pije i ne obavlja nuždu, samo leži u tom ormaru i zvjera u nešto što mi ne možemo vidjeti.