Skok (I.)

Čekamo crno-bijelog. Po prethodnom dogovoru, pred naša vrata dovest će ga gospođa koja dane u mirovini troši za kormilom udruge posvećene spašavanju napuštenih i uličnih mačaka. Nije ta njezina barčica ni elegantna ni zavodljiva kao veličajni bark Neptun kojem je Bjørneboeov Peder Jensen zaljubljeno tepao Sancta Vénere, teško bi se u nju nakrcalo tridesetak bjelosvjetskih bitangi u rasponu od švercera-ubojica do nepismenih kanibala, i još teže ju je zamisliti kako brazda slano plavetnilo oko Rta dobre nade, ali, eto, ipak se kreće, čvorić po čvorić, od mačkóva do mačke, unatoč financijskim vjetrovima koji su, uz gospođino predano mlataranje veslom za vrijeme utihe, uglavnom snage lahora i povjetarca. Novaca vazda fali jer Aristotelove neracionalne životinje, zvijeri, bestia, kako su ih zvali Rimljani, za razliku od nas racionalnih životinja, ljudî, nemaju organiziran sustav temeljnog niti uplaćuju dopunsko zdravstveno osiguranje, a preparati, cjepiva i lijekovi te pretrage i zahvati itekako koštaju, ništa od toga ne pada s neba, baš kao ni sâmo veterinarsko vrijeme. Čudan je to rat, to gospođino upravljanje barčicom, rat za život i protiv smrti, ma koliko mi prihvaćali ili odbijali ideju o opstojnosti duše, ma koliko rastezali ili sažimali pojam života, pomisao na mogućnost eteričnog postojanja ili na zatvorenost hranidbenog lanca neće nam otkloniti tugu nakon što oči naših čovječjih i životinjskih bližnjih omutave u onom suhom sterilnom staklu, čudan, naoko uzaludan, unaprijed izgubljen rat, lijep upravo zbog svoje zaumne ustrajnosti i nepomirenosti: imala bi gospođa pune ruke posla i da smo redom bezazlena zablejana janjad, a kamoli ovako, s otprilike jednim psihopatom na sto najrazvijenijih Zemljinih stanovnika. Jensen se nije toliko bojao onoga što bi mu mogao učiniti kolega pomorac koji ga nije podnosio, na koncu je kolegu i izdevetao, nije ga toliko smetalo gotovo opipljivo zračenje bezrazložnog neprijateljstva, koliko ga je užasavala činjenica da takva mržnja uopće može postojati, gnušao se njezina sljepila, njezine sirovosti i gluposti. Sličan osjećaj u zdravu će čovjeku pobuditi sakaćenja koja su manje zdravi, osobito u ranim stadijima zrelosti, kad psihopatske crte obično i počinju klijati, u stanju nanijeti manjim životinjama, ali teško je reći izvire li veća gnusoba iz same okrutnosti tih postupaka ili iz njihove povremene jedinstvene domišljatosti. Tako pored dražesnih ali ipak nenadahnutih čupanja kandži i odsijecanja repova, kopanja očiju, šutanja, mlaćenja šakama i tvrdim predmetima, probadanja nožem i različitim priručnim alatkama, nastrijeljivanja zračnim i malokalibarskim oružjem, spaljivanja uz pomoć benzina, trovanja, vješanja, klanja… – imamo i anđeoske umjetnike koji aktiviraju petardu naguranu u anus životinje, koji životinju ubace u metalnu kantu za otpatke te je zasuju aktiviranim petardama i poklope kantu, koji usmrte životinju te joj se pomokre na leš, koji dadu životinji teška halucinogena sredstva, koji zalijepe životinji kapke super ljepilom…; a dirljivu suradnju puberteta i srednje dobi, jedno, takoreći, romantično premoštavanje generacijskog jaza, svakako predstavlja slučaj žene od pedesetak godina, koja je momčiću poznatom po usmjeravanju svojih sadističkih sklonosti prema životinjama pošteno platila za to da pred njezinim očima riješi problem novonastalog mačjeg legla tako što će mladunčad, jedno po jedno, utamaniti zavitlavanjem za nedorasli rep i treskanjem o stablo. Psihopatija ima mnoštvo licâ, u smislu da od čovjeka može načiniti i stroj za proizvodnju smrti i vrhunskog predsjednika izvršnog odbora ili državnika, no koliko god se temeljila na nesposobnosti suosjećanja, odnosno shvaćanja tuđih emocija, dakle, u suštini, na nesposobnosti shvaćanja života, čini se da u velikoj većini svojih nositelja, nazovimo ih tako, ne poništava nagon za samoodržanjem; dapače, rijetki su tipovi poput masovnog ubojice Carla Panzrama, za koje bi se moglo reći da im je zaista svejedno, da preziru život kao takav, kucao on u njima ili u kakvu drugom biću: čini se da je većina njih spremna pristati i na krajnja poniženja samo kako bi izbjegla vlastitu tjelesnu patnju. Ako se takvima pridodaju pošteni, pristojni građani, koji naprosto nemaju uvjeta za držanje više životinja pa budu prinuđeni odbaciti pojedinog mladunca ili čitavo leglo u snijeg uz cestu, postaje potpuno jasno da ono što radi gospođa koju čekamo uza želudac i živce zahtijeva i granitni karakter. Pomisao na to da u trenutku dobrovoljna, neplaćena zbrinjavanja jednog nezaustavljivo nastaju deseci novih sličnih unesrećenika, i to samo na užem gradskom prostoru – pokolebat će svakog slabića. No koliko god te osobine bile nužne, one nisu pokretač, jer to i ne mogu biti: pokretač je koristoljublje. Naravno da se ne radi o težnji za stjecanjem materijalnih dobara, ta nitko se neće obogatiti bacanjem novaca u rupu bez dna, ali nismo li pojmu ‘korist’ okresali previše duhovnih grana? Dok sam još imao živaca za takve budalaštine, volonterskim sam kočoperenjima u običnom razgovoru znao nabacivati kvazišopenhauerovske idejice o ulozi sebičnosti u moralu (u slučaju tih idejica: kao čovjek sa žaljenja vrijednim pamćenjem nisam umio razlučiti ono što sam pročitao od onoga što sam sâm slutio i prije čitanja, a to ne umijem ni sada), tek tako, da se čuje i drugačije mišljenje, ne stoga što sam imao neku naročitu želju kvariti bilo čije samozadovoljstvo, ali u tim nabačajima idejice bi mahom tužno nastavljale let, i umjesto lijepog volonterskog voleja za odgovor bih dobivao samo frktavo ponavljanje o pretrpljenim novčanim i vremenskim troškovima te nedobivenim dnevnicama, koji put i prijedlog neka pođem onamo odakle sam s rođenjem došao. Nije li smiješno da i najmanje skloni materijalizmu korist mjere zlatom i dragim kamenjem, da ne kažem: materijom? Dobrobit nam ovisi samo o debljini novčarke? Možda ako smo ostali na razini na kojoj nam vrhunac zadovoljstva stane u ono slavno ‘u se, na se i poda se’, jer sve se troje može pazariti novcem, ali ako su nam potrebe iole porasle, ako težimo za osjećajem kakve svrhovitosti, duhovne ostvarenosti, da tako kažem, tada, bojim se, moramo proširiti definiciju koristi. Čini se da je nesebičnost poput kakve fatamorgane, divna ali nepostojeća oaza, da su voljni postupci koji naposljetku neće dovesti do nekog oblika zadovoljstva pusta tlapnja. Prijatelje biramo prema njihovoj iskrenosti, spremnosti da saslušaju ili pomognu, zajedničkim interesima, ili prema čemu već što nam je bitno, u svakom slučaju mjereći koliko nam odgovaraju kao ličnosti, odnosno koliko od njih imamo koristi. Možda nećemo odbaciti nekoga zato što je sklon muljanju ili znade klepetati jedino o sebi, ali s takvim vjerojatno nećemo imati želju družiti se svakodnevno, jer njegovo nam društvo ne pruža dovoljnu nagradu. Često se govori o roditeljskoj žrtvi, o tome kako roditelji bespogovorno na sve mile i nemile načine podmeću leđa za potomke, no što su ti potomci doli njihovi produžeci i najvjernije moguće kopije? Da, ja sam rintao deset sati dnevno šest dana u tjednu da bih platio studij u Zagrebu, ali pogledajte malu sada – najmlađa asistentica na cijelom sveučilištu; a mali, sunce tatino, mali upravo snima album, bit će na svim platformama… Eto što sam ja odgojio! Zar se, nakon što učinimo dobro djelo, ne osjećamo dobro? Uplaćivanje u dobrotvorni fond nikad nije samo odricanje novaca. U tom smislu nismo mnogo napredniji od ameba: ugodni nas podražaji privlače, a neugodni odbijaju. Isto radi gospođa s barčicom, isto radimo moja draga i ja dok je čekamo, spašavanjem dlakave, brkate crno-bijele duše pokušavamo spasiti ili makar zaliječiti svoju, kakva god bila. Nema razloga za stid, naprosto smo takvi, nitko od nas to nije birao. Srdite se na Sunce zbog toga što zalazi, kaže Robinson Jeffers. Ne možeš mnogo, ali možeš malo, kaže Aleksandar Stojković. Ja im obojici vjerujem. I taman da ću pustiti instrumental koji dugo nisam čuo, »Prijatelji idu« Goribora, himnicu crne žuči, kad na mobitel stiže poziv: gospođa je pred kućom.