Fast food, hrana koja se brzo priprema a možda još brže jede: halapljivo žderuckanje izaziva nadutost… Otprilike tako razmišljao sam čekajući u redu za kruh svagdašnji, a mjerkajući bez suvišne milosti tobožnje bureke i tobožnje pizze, konfekciju mnogo ugodniju oku (i to izdaleka) nego nepcu, ispred uličnog izloga pekarnice, jedne od onih koje su dio lanca, čiji radnici ispod jednakih pregača nose jednake uniforme. Možda bih se i ja povremeno volio prustovski ispaliti u kakav bezbrižni dan iz djetinjstva, jer bilo je i takvih, ali gdje da pojedem tu madlensku pizzu? U gradu je danas desetak puta više pizzerija no što ih je bilo krajem osamdesetih, bogatstvo raspoloživih sastojaka odavno je preraslo u bizaran kič, a ne od jučer mogu se naručiti i konoserska tijesta nalik mlincima, vjerne kopije hrskave pizze napoletane, sve blagoslovljene bivoljim mocarelama, rukolama, granama padano i sličnim čudesima, ali ja ni u najdražoj mi pizzeriji, nekim čudom živoj još od mojih zelenih dana, ne mogu pojesti pišljivu margheritu koja bi okusom bila jednaka toj od prije trideset i koje godine. Je li moguće da je stvar u nekoj hrvatskoj varijanti postindustrijske žrtve kvalitete zarad masovnosti i širine izbora? Danas su svakom građaninu u istoj vitrinici bilo kojeg hipermarketa dostupni deseci vrsta sira i suhomesnatih proizvoda, od goude koja nikad neće dosanjati kravlje mlijeko i parizera čiji je najprirodniji sastojak pileća kožura do delikatesnih domaćih suhih mesa (kako li se samo industrijski kuleni reklamiraju kao domaći; jedna od podrealnijih perlica u niski konzumerističke bedastoće) i uvoznih šunkica, o kupcima na veliko, u što se očito ubrajaju i pizzerije, da ne govorimo, a u socijalizmu izbor je bio neusporedivo uži, kad su te roditelji poslali po »dvadeset deka trapista« (koje će potom naribati na najsitniji ribež i, skupa s jednako toliko tzv. šunkarice i kiselih krastavaca, razbacati na 78 kriški kruha premazanih putrom kako bi počastili društvo s kojim ćeš gledati Goonies) nije bilo mnogo prostora za raspravu s prodavačicom o porijeklu i vrsti tog trapista koji zapravo i nije bio trapist nego naprosto sir tvrđi od svježeg, radne ljude i građane šprickale su tek kapljice konzumerizma iz američkih filmova o Božiću, i to na podsvjesnoj razini – je li moguće da u socijalizmu pizzerije naprosto nisu imale dovoljno izbora da, čim stvore koliko-toliko stabilnu klijentelu, srozaju okus hrane tako vješto da to ne bude šaka u oko, odnosno da su bile osuđene na razmjerno kvalitetne sastojke? Jedni veličaju onodobne vešmašine i hladnjake koji su bili veći luksuz ali i funkcionalni desetljećima te proklinju današnje im jeftinije pandane koji ne traju ni minute dulje od garancije koja pak ne prelazi koju mršavu godinu, dok drugi ležerno spuštaju loptu tvrdeći kako su u socijalizmu kvalitetniji bili jedino košarka i policija, a ja sam premlad da bih o tome imao čvršći stav i tema me ne zanima dovoljno da bih o njoj istraživao. Ili se radi o tome da su mi okusni pupoljci bili tabula rasa, možda bi potraga za margheritom ondašnjeg okusa bila jednako bezuspješna da od onomad pamtim bilo kakvu drugu kombinaciju tijesta, umaka, sira i origana? Ili je mentalna slika tog izvorno sirotinjskog jela naprosto podlegla varljivosti pamćenja, svi znamo kako to biva, iz te varljivosti valjda i proizlazi nostalgija za boljim vremenima, iz selektivna svođenja nepreglednog svijeta na vlastitu skromnu mjeru, stavljanja subjektivnog iskustva ispred objektivne istine, ako objektivna istina postoji to jest, jer reklo bi se da vrijeme uvijek podjednako ne postoji, da postoje samo političko-gospodarske okolnosti u kojima naša prava priroda dolazi manje do izražaja i političko-gospodarske okolnosti u kojima naša prava priroda dolazi više do izražaja, odnosno društvena stanja u kojima ćemo se više ili manje lagati, stanja naravno garnirana i nježnošću ili ogrubjelošću naše vlastite dobi. Kako bilo, zakleo bih se da je makar taj vražji umak, kečap, kako smo ga zvali, bio drugačiji, da je imao dublji, slađi, prirodniji okus paradajza, a nekako se čini da bi ušteda koja bi se ostvarila dodavanjem tri zrna soli manje ili decilitra vode više i za najškrtije hrvatske poduzetnike bila zanemariva.
Kad se vižljasti crnomanjasti mladić u trenirci odlučio za dva slana klipića, na red je došla žena od svojih sedamdesetak godina, koja je stajala neposredno ispred mene, a koju se i inače može vidjeti kako tumara Trgom i okolnim ulicama mrmljajući si u bradu, oniže, trapavo bićence masne neuredne kose čije aljkavo u neprirodno crnu boju ofarbane froncle vazda prekriva zgužvan šešir, s odavno isluženom, za suvremene pojmove nezgrapno velikom tašnom od skaja preko ramena: možda je i beskućnica, po svoj prilici nije gluha na stvarnost, samo je čuje distorziranu posebnim pedalama. Zatražila je od crvenokose prodavačice da joj usitni novčanicu od deset u dvije kovanice od po pet kuna (za što li joj je to moglo trebati?), na što je prodavačica, tobože je ne razumjevši, oholo podviknula: »Štaaa?!« Ova je ponovila pitanje, da bi prodavačica zaključila: »Ma bježi, nemam sitnog!« Nakon što se stara žena pačje zagegala kroz grupicu čekača tramvaja, izblajhana prodavačica pobjedonosno reče crvenokosoj: »A vidiš, zna da ne smije doći meni, ja sam je prošli put otjerala! Kaže ona: ‘Meni je Sandra uvijek davala kavu.’ E, pa nisam ti ja Sandra!« Tu sam se prisjetio Singerove Ljubavi i izgnanstva, one scene u vlaku, kad grupica huligana maltretira grupicu odrpanih izgladnjelih ortodoksnih židova – meni nije došlo da si propucam glavu ili popijem otrov kao pripovjedaču, ali činilo mi se da prodavačice i stara žena u tom nehotičnom improviziranom igrokazu, kojim kao da su mi pročitale misli o društvenim stanjima u kojima se manje ili više lažemo, vrlo slično sažimaju suštinu (povijesti) ljudskog roda. Lice i držanje crvenokose ne odaju naročito zlobnu ili samodopadnu osobu, mnogo je lakše zamisliti je kao brižnu majku srednjoškolca nego kao rospiju koja samo čeka priliku da komu napakosti, a kolegica joj, ta izblajhana, djeluje mrvicu nabusitije, prodornije, ali opet nikako ne kao siledžija, možda je tek prošla kroz koji životni ognjić previše. Ne, niti su one u svojoj suštini gadure niti rade u mjenjačnici ili pučkoj kuhinji pa da im je dužnost usitnjavati novac i dijeliti besplatnu kavu. Naravno, dade se govoriti o hijerarhiji, o preživljavanju (itekako bi crvenokosa posegnula i u vlastitu novčarku da su usitnjavanje novčanice od nje zatražili kakav kravatirani dasa ili kostimirana damica, jer nikad ne znaš, možda ćeš baš tog dasu i tu damicu sutra moliti da ti posjedne sineka za šalter gdje će kopati nos za četiri i sto plus prijevoz ili da provuče amnestiju kad ti mužić napuše 2,8 ili da ti pošalje taticu na CT još ove godine, a besplatna kava pogotovo, samo kad bi se pojavio takav drmatorski fantom kojem ne bi bilo ispod časti piti je iz automata u pekarnici. Moralni apsolutizam u ovoj državi? Možda ako je čovjek pošteđen svakodnevnog života, ili ako je baš glup, ili ako je baš lud – tko zna gdje je Sandra, da je besplatne kave nisu vratile magičnim panoima Zavoda za zapošljavanje?), ali nastranu i s tim što se valjda manje no ikad libimo pokazati svoje kukavičke i uvlakačke crte. Ovaj put stvar je ipak u izrazu, ne u sadržaju, reklo bi se: u načinu. Tu babuskaru koju kao da je prožvakala i ispljunula krava dalo se otpušiti i bez otiranja svoje usrane guzice krnjocima njezina dostojanstva; nije to samo »odijelo čini čovjeka«, ne, u tonu crvenokose i izblajhane bilo je nečeg gadljivijeg, nižeg, srca im je ponio radosni makabrični tanac, nebesa napokon poslaše nekog tko je ispod njih, i njihove plemenite radničke njuške, sigurne iza zabravljenog ostakljenog pulta ispunjenog zamrznutom pa odmrznutom pekarskom konfekcijom, s dušama koje s koncem smjene odlaze pravo u raj, nanjušile su slabost, osjetile da mogu, dočepale se koščice koliko god ona bila oguljena od mesa, napokon su one razredne pudlice s pedigreom, koje će prezirno zarežati na neuglednu prištavu džukelu, jer na dnu si tek kad nemaš koga poniziti. Bljesnuo mi je i prizor iz sada već neslavno upokojene osječke šećerane, šećer je stizao iz Srbije u džambo vrećama od po pola tone ili tonu, ne sjećam se više, zvali smo ih džambike, pa smo ga prosijavali i pakirali u papirnate vrećice od po kilogram, koje smo kasnije pakirali u blokove također teške po pola tone ili tonu, kako bi bio spreman za daljnji plasman na hrvatsko tržište: kolega koji je bio zadužen za moju neposrednu obuku, najobičniji šljaker kao i ja, samo s više staža, pokazao mi je specifičan način presavijanja i slaganja džambike nakon što je viličar podigne na za to predviđenu platformu te nakon što je ispraznimo – pokazao mi je to jednom, dvaput i, za svaki slučaj, treći put (trebalo je paziti da hrpa ispražnjenih džambika, koje su bile od grubih polipropilenskih vlakana, bude donekle pravilno složena na paleti, po visini i širini, kako bi viličar kasnije mogao podići paletu bez neželjenih urušavanja), a onda me jednog dana, kad sam se za pauze vraćao iz zahoda, premda sam dotad već bio postao sasvim pristojan slagač, autoritativno-nadrkano zazvao i naložio mi neka dođem da mi to pokaže još jednom, kao da smo tih trideset dana mjesečno koliko smo radili ondje u najmanju ruku cijepali atome a ne zdrav razum. Sada me stid svojeg odgovora, koji je u trenu poništio sve djetinje dane provedene uz baku koja je išla u crkvu četiri puta tjedno, ali zahvaljujući njemu (možda malo i onim 1,92 metra koliko sežem u visinu) kolega se više nije pokušavao odmicati od dna preko mojih leđa.
Od crvenokose prodavačice dobio sam persiranje i uredno hvala, doviđenja, popraćeno čak brašnolikim zrncem smiješka. Bit će da sam napredovao od Šećerane. Putem kući, sa štrucom kruha u ruci, ponovno sam se prisjećao Singera, kako je u najnježnijoj dobi, gonjen neodređenim bolom, imao običaj loviti muhe, otkidati im krila te ih takve osakaćene odlagati u praznu kutiju šibica s kapljicom vode i zrnom šećera, sve dok ga nije pogodio užas tog zločina, strahota činjenice da se, premda kivan na zlo u ljudima i na Demijurga koji to zlo dopušta, i sâm iživljava nad slabijim od sebe baš poput njih. Da, prodavačice sigurno zajednički pišu svoju verziju Ljubavi i izgnanstva na jidišu, sastaju se slobodnim danima i uz cigarete ručno punjene švercanim duhanom naizmjence marljivo tipkaju do sitnih noćnih sati, samo je pitanje dana kad će ih preplaviti sram zbog ponašanja prema staroj ženi s novčanicom, i prvom prilikom pozvat će je na kavu i kolače te zamoliti neka im prevede djelo na hrvatski. Uostalom, stara žena s novčanicom, arhetipska izazivačica sućuti u onih mekšeg srca, možda je zaslužila i mnogo gori tretman? Tko zna čijim je sve dostojanstvom ona nekoć brisala stražnjicu. Kako god, gdje bi bilo dobro bez zla? Griskalo bi pizzu nečijeg djetinjstva na kakvu rajskom teferiču s Djedom Mrazom, eto gdje bi bilo. A možda već i jest ondje, skupa sa zlom. I najumniji od nas osuđeni su na nagađanje, a i najbolji od nas masovni su ubojice. I kao takvi svi smo od Boga ili nije nitko. Kad uđem u stan, naša dva mačka sjure se hodnikom, stanu kružiti oko mene, njuškaju, uvijaju repove, kao da se nismo vidjeli godinama. Da ne znaju oni nešto više?