Postoje ljudi koji će iz dvonožnih sestara i dvonožne braće svojom pojavom, svojim nastupom, riječima – vampirski izvlačiti ono najgore, kako bi zadovoljili vlastito, za nutrijentima vazda vapijuće zlo (zao, gori, najgori; loš, lošiji, najlošiji). Spustiti vas na svoju razinu, namagarčiti vas, naćerati vaše zlo u kolo s njihovim tako da ogadite sve prisutne, to ih pali. A zlo u njima i ne mora, onako kantovski gledano, premoćno vladati, oni ne moraju s izričitom namjerom kakiti po najvišem moralnom principu, ne, oni i sami mogu biti ojađeni, stiješnjeni između svojeg i tuđeg zla, te procesu izvlačenja najgoreg pristupati praživotinjski, kao što ameba reagira na ugodan podražaj. O njima bismo u trenucima sladoledarske filantropije čak učtivo frazirali, nešto u smislu: ne mogu si pomoći. No – evo još jedne zgodne fraze – iskustvo nas uči da si oni uglavnom itekako mogu pomoći, samo što to, uslijed slabosti, priprostosti i tsl., ne žele; lakše je pustiti se, pa dokle ide, ide. Duša takvih ljudi, kako bi rekao pjesnik nesklon zapisivanju stihova, hrpa je srče, one gomile razbijenog stakla kakva ostaje nakon kafančenja kaos-pankerâ ili žešćih narodnjaka (danas je to ionako jedno te isto), začinjena koktelom tjelesnih tekućina ne pretjerano ugodna mirisa. Naravno, njihovo zlo preslika je njihovih umova, radi se o jednom skromnom zlu, da tako kažem, o zalcetu, slabom, priprostom, koje neće ubiti ni silovati, ali koje će itekako pokušati razbacati što je više moguće te zakrvavljene, zamokrene, zabljuvane srče po drugim, možda lomljivim ali svakako čitavim, dušama. No ovdje valja stati o takvima, jer kao da se pojavljuje jedan sasvim drugačiji tip; da, to je on, eno ga kako maše s bicikla pa skreće s biciklističke staze. Vezao je svojeg metalnog mustanga pokraj stabla breze, sjeo, odložio šiltericu na stolicu pokraj sebe te naručio kavu s mlijekom. Šilterica je iskićena bjelkastim šarama, tragovima soli iz osušenog znoja.
A kakav je taj, po čemu je on to sasvim drugačiji? Pa, za početak, radi se o samotnjaku, izrazitom nečoporativcu, pomalo nalik na one autore koje objavljuje Disput, za koje je rekao da su sami ulazili u kafiće; ponekad mu je teško odrediti položaj u prostoru, ali opazite li kakav skup, doslovan ili metaforički, s priličnom sigurnošću moći ćete pretpostaviti kako njega ondje nema. Tip je to koji ne gleda blagonaklono na mrtva slova na papiru, koji cijeni žive – ne nužno živuće – pisce, pa tako i onog koji je roman započeo riječima: »Tko je progazio ovu dugu, dugu stazu preko močvarna tla duboko u šumu? Muškarac, čovjek, prvi čovjek koji je ovuda prošao. Za njega još nije bilo staze.« I taman da će tko od nas zaustiti koju o odvažnosti probijačâ prvih staza, kad taj tip, otpivši gutljaj svoje kave s mlijekom, pomalo prijekornim, ali posve staloženim, tonom, kao da objašnjava kako mu valja promijeniti sjedalo na biciklu, kaže: »Nabacim vam s krila, lijepa felša, da budem malo iskren a neskroman, samo trebate pružiti gnjat i lopta je u golu, ali vama su draže škarice, pa skačete, padate, a lopta fino nastavi svojim putem… I onda ćete se još žaliti da vas bole leđa…«, da bi već u sljedećem času izvukao osmijeh pa dodao: »Šalim se, dobro je, ajde… Znam ja da su vam trebale te škarice.« I takav je taj tip, vazda na leđima nosa vrećetinu krcatu razumijevanja za tuđe slabosti, njemu itekako poznate ili pak potpuno strane, doduše ne spušta se niz dimnjake niti je baš trbušast, više onako sportski razrađen, jer vježba, hoda šumom, i na prvi pogled ne bi se reklo da su jedna od njegovih vlastitih slabosti – knjige, koje ne da obožava nego i živi od njih, na neki način i u njima. Tko nam je prodao tu lošu šalu u kojoj je kupovina mortadele stvarnija od okretanja stranice? Ne, nije on trgovac, preprodavač, čak ni izdavač, on knjige naprosto čita i potom o njima piše. Čita ih kao i ljude, s vanzemaljskom lakoćom, brzinom i temeljitošću, a o njima piše opet kako i govori o ljudima, virtuozno zanemarujući ili tek ovlaš spominjući hromije a ističući gipkije pokrete, tako da i vi poželite dograbiti taj naslov, platiti tim ljudima piće, makar kasnije, ponekad, i ustanovili da je njegova riječ, premda niste požalili, bila više plemenita nadopuna nego opis. Jer, ako je knjiga dovoljno vrijedna da joj posveti tekst, ako u čovjeku ima dovoljno bistrine i svjetlosti da mu posveti vrijeme, pa nema smisla baktati se manjkavostima, njih valja prepustiti čitateljima ili zlobnicima. S druge strane, zlobnosti upućene njemu primat će sa smiješkom, sokratovski njihovim pošiljateljima dajući za pravo, u pravilu podižući ulog gadeći samog sebe sve dok ti pošiljatelji ne posustanu. Što još? Ah, da, materija. Penezi su zgodna pomoć po kući (većina onih koji ih olajavaju vjerojatno u životu nije sama obrisala prašinu), jer treba platiti struju, vodu, odvoz smeća, pa i ove kave za stolom, i naš biciklist, itekako svjestan toga, napisat će i kojem lijenom doktorandu završni rad da ih se domogne, tih peneza, ali zlato i dijamante, u maniri kakve tekućice, tretirat će tek kao dobru priliku za ogib. Hoditi onom šumom u kojoj je ostavio zdravlje ahilove tetive bez obraza, a ima ih samo dva? Ma hajte. Radi se, dakle, o tipu koji u dvonožnim sestrama i dvonožnoj braći rendgenski očitava i dobro i zlo, ali iz njih, suprotno od mufljuščića iz prvog pasusa, izvlači samo najbolje; Giono bi ga možda nazvao čovjekom koji sadi drveće, ali proces tog izvlačenja, premda duboko promišljen, kod njega se odvija autonomno, poput rada nutarnjih organa: tek kroz zalijevanje klica koje u sestrama i braći dremuckaju ili čak veprovski hrču, to jest: bez pokazivanja naročite želje, bez naivne radosti i onog lažnog entuzijazma koji splašnjava nakon prvog omašaja, otprilike kao što mačka voli. Zato u njegovu društvu može biti tijesno samo ništarijama.
I evo ga kako ispija posljednji gutljaj kave s mlijekom, gasi cigaretu, brže-bolje vraća solju iskićenu šiltericu na glavu, ustaje, stišće nas za rame i pruža korak prema svojem metalnom, već pomalo nestrpljivom, mustangu. Dok stignemo primijetiti da je ponio samo onu vrećetinu krcatu razumijevanja za tuđe slabosti, on je već galopom zamakao iza ugla. Oklijevamo javiti mu da je pokraj stola zaboravio drugu vrećetinu, krcatu zveckavih upitnika – halapljivi kakvi jesmo, tješimo se da on ne zaboravlja, da ju je zasigurno ostavio namjerno. Ma vratit ćemo mu je u idućem snu. Ako se njome dovoljno okoristimo, možda i s pokojom točkom kao kamatom.