Mater

Počeo sam skaskicu o narodu koji se probudi grogi, više pijan nego trijezan, u travi pokraj stative nogometnog gola, u seocetu Bogu iza nogu, te bauljajući klizne, poput kakve amebe, prema izvoru svjetla, odnosno željezničkoj stanici, odakle će se ukrcati u prvu zapadnjačku kompoziciju koja naiđe, a u njezinu se bife-vagonu pridružiti trbušastom, bradatom Amerikancu u izrugivanju lakovjernog prištavog žgoljavca po imenu Political Correctness, ali nešto s tom skaskicom nije štimalo, činila se nategnutom, usiljenom, pretencioznom, pa ću ovdje pokušati reći koju riječ nasuho, bez nevaljale šminkerske alegorije. Naime, nabasao sam na pjesmu u čijim završnim stihovima jedan afirmirani, pravovjerno lijevo orijentirani hrvatski pisac srednje generacije, u ime prezirnog odbacivanja tog čudnovatog izraza, u nas prevedenog kao ‘politička korektnost’, ni manje ni više nego – opsuje, i to baš korumpirane i lajave političare; naravno, suština poruke te pjesme bila je shvatljiva svakomu od nas iz hoi polloi, svakom kafandžiji koji će svoj bijes spram vladajuće političke mašinerije, bez obzira na dio ideološkog spektra iz kojeg dolazi, odvažno pretvoriti u novu turu pića, ili čak u znak protesta skoknuti sa šanka po kikiriki, no unatoč toj jasnoći i nebeski visokoj moralnosti, pjesma baš i nije doprla do srca, a u umu je ostavila zazoran dojam, kao da je autor bogovsku platu naručenu iz restorana pohvalio kao svojih skromnih domaćinskih ruku djelo ili kao da je otplesao sitan pobjednički tanac nakon što je zabio gol u utakmici koju igra samo on. Pročitao sam je još jednom, a i po treći je put dodatno preletio, ali stihovi su uporno ponavljali isto. Napadnut ledenim, kvrgavim sramom, kakav se, recimo, može javiti kad prijatelj kojeg dobro poznate, hoteći ostaviti dojam pred trećom osobom, stane mesariti istinu, hitro sam zaskočio Google, u nadi da će me razuvjeriti ili makar pokolebati u tom nezahvalnom osjećanju, ali ništa od toga, neopipljivi binarni alat samo ga je s više strana potvrdio. Jer izraz ‘politička korektnost’ u suvremenom se smislu i počeo koristiti kao svojevrsna poruga, ironija američkih ljevičara upućena onima iz vlastitih redova koji pretjerano revnosno paze da ne uvrijede pripadnike manjinskih društvenih skupina, od kojih su (donedavno?) najpotlačeniji bili crnci. Možda da se prisjetimo: ‘Zemlji slobodnih i domu hrabrih’ trebalo je stotinu godina da de iure prizna kako su i crnci ljudi, odnosno da ukine ropstvo, i to nakon doslovno bratoubilačkog rata (koji se, gle čuda, vodio ponajmanje radi ukidanja ropstva), da bi se na njezinu jugu faktičko uskraćivanje biračkog prava crncima, provođeno porezima koje ovi nisu mogli platiti ili testovima pismenosti koje nisu mogli položiti, održalo još čitavo stoljeće, skupa sa segregacijom i ritualnim linčevima; tek negdje sredinom šezdesetih dvadesetog stoljeća, nakon crnačkog marša na Washington, američki je ustav dobio amandman koji je pojedinim saveznim državama onemogućio izborne makinacije. Nalijevo Crne pantere, nadesno bijele kukuljice – s vremenom su, ipak, barem na terenu, ako već ne ideološki, pomalo iščezli i jedni i drugi. I kako se jedna u temelju humanistička ideja, ideja o ravnopravnosti i uvažavanju drugoga i drugačijega, pretvorila u strašilo koje i sami njezini zagovornici imaju potrebu izrugivati, i to već sedamdesetih dvadesetog stoljeća? Pa, vjerojatno uz pomoć enormne usiljenosti koja ju je dovela do travestije. Nakon stoljećâ kolonijalističke otimačine, klanja i silovanja, bijeli je čovjek počeo osjećati bjelačku krivnju ter je diskriminaciji vješto, umjetnim, instant-putem, promijenio predznak iz negativne u pozitivnu. Odjednom je stao paziti da baš nikoga ne uvrijedi. Da bude korektan. Zamislite da vam susjed svakih deset minuta dobacuje preko plota ne da vas voli, nego da vas obožava. A pretpostavit ćemo da vas u proteklih par stotina godina nijednom nije nasmrt izbičevao. Na papiru se to može činiti kao korjenit zaokret u promišljanju života i svijeta, koji će u konačnici istrijebiti i glad i siromaštvo, no u stvarnosti se radi o vulgarnom pometanju nečisti pod tepih, jer ‘svakodnevna’ politička korektnost, u rukama pojedinca, svodi se na jezik, na komunikaciju, i zapravo djeluje poput kakva psihofarmaka: ne zanima je uzrok nego posljedica. Dok god bijelac za crnca ne kaže ili ne napiše da je ‘nigger’, ‘coon’, ‘spade’, ‘ape’, ‘jigaboo’, ‘boogie’, ‘monkey’, ‘porch monkey’, ‘eggplant’, ‘bluegum’, ‘jungle bunny’, ‘crow’… (hrvatski, naravno, u broju rasističkih naziva ne može parirati engleskom), političku korektnost nije briga za to što taj bijelac misli, sanja li on možda zapaljene križeve i čerečenje; ona ne ulazi u srž rasizma, seksizma i nacionalizma, zadovoljava se tek površinskim netalasanjem, održavanjem diskursa čistim od potencijalno uvredljiva sadržaja. Takav nemar za kontekst, uz to što njeguje laž, rađa robotsku neselektivnost. Narodom i danas kruži anegdota o tome kako su Slobodana Miloševića devedesetih upitali da zašto ne ugasi radio B92 kad mu isti donosi samo štetu, pa je ovaj šeretski odgovorio nešto u smislu: dragi moji, dok postoji B92, dotle smo mi demokratska država. No dvadeseto stoljeće, barem što se tiče umjetnosti i popularne kulture, bilo je još djetešce; politička korektnost stasala je u rabijatnu mrgu tek u tekućem, dvadeset prvom. Uzmimo za primjer humor, jer on je, čini se, u sjeni te mrge, najviše stradao. Za humor nižeg, konkretnog, ili višeg, apstraktnog tipa, da bi bio uspješan, odnosno da bi izazvao smijeh, makar onaj nečujni, nutarnji, nužan je izvjestan oblik sukoba (tako je to sročio netko prije mene, netko komu se nikako ne mogu sjetiti imena). E, sad, ako logika političke korektnosti dvadeset prvog stoljeća, odnosno krivnja većinske (‘neoznačene’, kako kaže Eric Lawrence Gans, idejni tvorac generativne antropologije i jedan od obrazlagača bijele, ne nužno bjelačke, ali uglavnom bjelačke, krivnje) skupine nalaže da je sukob prihvatljiv samo dok ne obuhvaća kakvu manjinsku s kojom ova ima ugnjetavačku prošlost, da se, drugim riječima, ne bismo trebali zajebavati s onima koje smo nekoć mučili i zakidali, pa onda, s kim se mi, europski kršćani, možemo zajebavati? U Južnoj Americi tamanili smo južnoameričke, a u Sjevernoj Americi sjevernoameričke Indijance, u Australiji i Novom Zelandu Aboridžine, Tasmance i Maore, za indijske domoroce bile su zadužene raznorazne ‘indijske kompanije’, Afrika je bila zgodan rasadnik roblja, židovima smo omogućili Holokaust… Naivniji od nas reći će da nam preostaje šaliti se na vlastiti račun, ali i tu smo ponešto ograničeni, jer svojim smo majkama, kćerima, sestrama i suprugama pravo glasa počeli davati u 20. stoljeću (u ratovima vazda neutralna, velebna zemljica čokolade, banaka i kantonâ na federalnoj razini to je učinila 1971.), dakle u istom stoljeću u kojem smo sletjeli na Mjesec, a, priznat ćemo, nije nam strano ni to da u međusobnom krkanju – jedan bijeli euro-vitez protiv drugog bijelog euro-viteza – ubodemo kakav genocidić. Jens Bjørneboe našoj je bestijalnosti posvetio čitavu trilogiju, da bi se naposljetku, kao uman i osjećajan tip koji je zamorno kevtanje svijeta pokušavao prigušiti alkoholom i tabletama, objesio. A mi ostali nastavili smo malo-pomalo uškopljivati šegu ili se, u najboljem slučaju, stali zatvarati u onaj apstraktni, nadrealni humor, u kojem je sve ionako toliko u sukobu sa svime, da čovjek ne zna, da prostite, jebe li ili biva jebenim. Crni humor ostavili smo kao sivo područje, u njemu svoje najveće strahove, smrt, silovanje, starost, sakatost, ipak više tretiramo kao kategorije nego kao događaje s imenom i prezimenom, pa mogu proći ako šala nije isuviše neukusna. U doba u kojem je svaki zarez potencijalni kliconoša seksizma, rasizma ili fašizma naknadna PC-revizija nije zaobišla ni naoko bezazlenu, do prije dvadesetak godina megapopularnu, seriju Seinfeld, kojoj su nedavno dijagnosticirali homofobiju jer da su se njezini protagonisti, šaleći se na račun svega, poglavito na svoj vlastiti, našalili i na račun određenih stereotipa koji se vežu uz gej populaciju, što je, eto, za ondašnji duh vremena bilo u redu, ali za današnji nije. Takva patološki sterilna atmosfera u srednjestrujaškim medijima postigla je, očito, ne jedan kontraefekt, pa su se na nezavisnim platformama počeli pojavljivati namjerni odmetnici od općeg standarda, koji su, ne mareći za ukus većinske publike, pošto poto nastojali biti što nekorektniji, poput komičara Denisa Learyja, tvorca serije Rescue Me, ili Donnyja O’Malleyja, pokretača youtube-kanala Veteran TV. Nisu ta dvojica Iraca cijepljena protiv banalnosti, ali barem znadu da je licemjerno u umjetnosti i humoru pretvarati se da ulica ne postoji, a da se u ratu biraju riječi. Život nije polje rasističkih, seksističkih i nacionalističkih uvreda, ali bome nije ni plastenik slatkih odmilica. No da se vratimo pravovjerno lijevo orijentiranom piscu srednje generacije. Snebivati se nad njegovom idejom da politička nekorektnost znači psovanje matere političarima značilo bi snebivati se nad najobičnijim neznanjem, nad nerazabiranjem semantičkih nijansi tuđeg pojma koji ovdje, u istočnoj Europi, gdje više domaćinstava još ima kalašnjikov ili tetejac nego mikrovalnu, ionako vrijedi koliko i, eto, ministarsko obećanje. Ako ćemo pravo, značilo bi to snebivati se nad neznanjem kakvog sam i sâm prepun. Ne, spomenuti ledeni, kvrgavi sram u mojoj se tričavosti pojavio zbog pjesnikove potrebe da se brže-bolje, nepromišljeno ali zato potpuno ziheraški, i ON obrecne na to nešto za što je, valjda, surfajući nepreglednim prostranstvima Interneta, nagonski oćutio da je tako passe te je svrstati se na suprotnu stranu stvar zločestointelektualnog prestiža, potrebe koja, bit će, proizlazi iz pubertetske želje da se naprosto – ostavi dojam. Zašto, pobogu? Zar domaća stvarnost ne pruža dovoljno aktivističkih motiva, vlastite probleme rješavamo s lakoćom pa možemo uvoziti i one sa Zapada? Sudbina se znade lijepo nasmijati u lice: nama, stanovnicima republikâ bivše Jugoslavije, ili kako se to već danas smije reći, za upogonjavanje ‘crnčuge’, ‘čamuge’, ‘majmuna’ i ‘kmice’ bilo je dovoljno ono malo filmova o Tarzanu i razmjene studenata sa zemljama Nesvrstanih, da bismo danas, u očima krupnog kapitala, svi bili isti ti crnčuge, čamuge, majmuni i kmice, i to oni s konca 18. stoljeća, koji su, ako su imali sreće, brali pamuk za kruh i vodu. No u 18. stoljeću znala se i zakotrljati kakva okrunjena glava (prelijevanje iz šupljeg u prazno, ali ipak i bljesak iskrenosti i određen pokušaj), a danas repetiramo tipkovnice te na Svjetski dan osoba s Downovim sindromom u ime solidarnosti odijevamo šarene čarape. I mislimo, zaista, ali zaista mislimo da na taj način pomažemo zajednici. »Bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći« u državi u kojoj su crnci rjeđi od velebitske degenije? U državi u kojoj se moć demonstrira tako da se nećakinju uglavi na mjesto šalteruše? Dođe čovjeku da kaže: motherfucker. A što se tiče promašene skaskice, ona je trebala ispripovjediti bit ovog teksta s pet puta manje riječi, od kojih nijedna nije trebala biti psovka. Barem tako mislim, sad kad se prisjećam. Stoga odoh u krevet, poraditi na samosažimanju. Kasno je, u svakoj vremenskoj zoni. A krevet je čarolija. Laku noć.