Među prvim tuđim cipelama u koje sam uskočio bile su one pokojnog Engleza. Radilo se o pomalo nespretnom doskoku. Teško je bilo shvatiti zašto taj čovo ušiljena brka i hladnjikava pogleda piše o sebi pod drugim imenom. Na poleđini knjige, pokraj crno-bijele fotografije mutne kao Drava, lijepo je stajalo: Arthur Conan Doyle, engleski književnik. A on se već u prvoj pripovijesti, naslovljenoj Sablazan u Češkoj, stao predstavljati kao izvjesni Watson, engleski liječnik. Malo raspitivanja kod odraslih, jer imao sam tada sedam ili osam godina, riješilo je misterij: u proznim djelima postoji nešto što se zove pripovjedač, i treba ga razlikovati od autora, ma koliko podsjećao na nj. Da budem iskren, istim sam putem doznao i puno značenje naslova, odnosno što se to točno imalo dogoditi u Češkoj. Kišni London s konca 19. stoljeća postat će najveći kvart idealnog, nebeskog grada djetinjstva, onog o kojem će stotinu godina kasnije bugarski jamrati Georgi Gospodinov, a povratak u koji doista dočekamo možda tek s izlaskom iz zagrljaja života. Kvartom je stolovao Sherlock Holmes, genijalni privatni istražitelj povremeno sklon kokainu i morfiju, baš taj čije su pustolovine objavljene 1988. u tvrdoukoričenom izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, u prijevodu velike Gige Gračan te uz izvorne, gotovo fotografski precizne ilustracije Sidneyja Pageta. Premda očito zeru prevelike, čudesne su bile Doyleove, odnosno Watsonove, cipele, čudesne kako su to znali biti uspjela felša nogometne lopte ili veranje po drvetu, i svako bi otvaranje knjige oslobodilo opojan, prodoran miris njihove čvrste, ulaštene kože. Doduše, one su povazdan bile koji korak iza Holmesovih, jer Holmes je bio čistokrvni galoper, a Watson ipak predodređen za kas, da bi se otprilike poravnali tek pred svršetak pojedine priče, nakon što bi Holmes sućutno bio usporio. Čitao sam pa zurio u autora na fotografiji, žaleći, naivno kako to samo dijete umije, zbog toga što ga nikad neću upoznati.
Na taštinu, tu žgaravicu duše, rijetki su od nas neprosvijetljenih zapadnjaka imuni. No kod umjetnikâ ona znade biti naročito rogobatna. Što ne bi trebalo čuditi, jer i ovlašno listanje biografijâ pokazat će da je neznatan broj umjetničkih djela nastao od psihički stabilnih ljudi. A kad psihički nestabilan čovjek uloži u djelo »dio sebe«, da ne kažem dio svojeg ‘ja’, ta neće mu baš biti po volji, je li, slušati o svojem čedu pokude. Sjetimo se i da prvi spontani umjetnički pokušaji koji nadilaze puko preslikavanje stvarnosti obično nastaju u doba puberteta, kad nošen divljom hormonskom rječinom od sigurnosti luke djetinjstva prema ušću u nepojmljivo more zrelosti, dobar dio nas više podsjeća na ljudska bića no što to uistinu jest. O tome da su literati čudna sorta često je i vrlo (samo)kritično štucao Charles Bukowski; ako me sjećanje ne vara, na jednom mjestu kaže: odvojite pisca od pisaćeg stroja i dobit ćete ono što ga je nagnalo da uopće počne pisati. Taj zaključak nije nužno šerlokovske oštrine, ali valja mu priznati makar tananu crtu pronicljivosti, jer, ako je vjerovati Freudu, pisac u biti i nije više od djeteta koje svoj neozbiljni svijet igre, u koji je utisnuo buljuk osjećaja, shvaća posve ozbiljno. Čovjek nikad ne zaboravlja izvore užitka, kaže austrijski psihijatar, nego tek zamjenjuje jednu stvar drugom, pa odrastao pisac stvaranjem izmaštanog literarnog svijeta pokušava vratiti osjećaj djetinje zaigranosti ili nadoknaditi njezin manjak – a svaka maštarija podrazumijeva nezadovoljstvo postojećim stanjem u stvarnosti. Teško je u zanosu ugode tratiti vrijeme na pisanje: čudnovati poriv da se obratimo praznom papiru ili ekranu osjetit ćemo uglavnom kad nam raspoloženje počnu ispunjavati tamnije nijanse. I, kakav privatno može biti čovjek koji javnosti ponosno predočava plodove svojeg nezadovoljstva, koji je dovoljno često bježao od stvarnosti da ispiše na desetke ili stotine takvih plodova? Drugim riječima, ako autor najbolje dijelove sebe ugradi u djelo, što to, zaista, ostaje u njemu kad ga se odvoji od alata?
U fikcionalnoj književnosti pristajanjem na ne-stvarnost događaja i likova, dakle na svojevrsnu laž, čitatelj u suradnji s autorom podiže lojtru koja bi ga trebala uspeti do kakve eterične istine. Fikcija je projekt. Čak su i autobiografski elementi podložni autorskom, a naročito uredničkom, filtriranju. Pisac koji je u stvarnom životu po uvriježenim moralnim shvaćanjima bitanga epskih proporcija može svojeg pripovjedača izgraditi po uzoru na se, ali vjerojatno će mu htjeti ubrizgati dovoljno mekoće i (ili) šarma da čitatelj ne odustane od knjige: smisao za humor uvijek je dobra smicalica. Elem, ono što se čini kao sipanje iz rukava, kao spontano pripovijedanje i bujica misli, često je prije izlaska na svjetlo dana prošlo mnogo čitanje i prečitavanje, mnogo peglanje bora, mazanje pomadama i šminkanje. Utoliko se filozofija, ljubav prema mudrosti, čini manje proračunatom od beletristike, lijepog pisanja; šampioni filozofske tamne kategorije, Schopenhauer, Nietzsche i Cioran, nisu se zamarali uvjerljivošću dijaloga, prihvatljivošću karaktera niti čuvanjem granice između autora i pripovjedača, oni su publici nudili čistu misao, koja je mogla djelovati manje ili više prihvatljivo, manje ili više razumljivo, ali koja nije ostavljala mjesta sumnji u pretežnu boju autorove ličnosti. Kad Cioran kaže da je rođenje najveća katastrofa koja se čovjeku može dogoditi, malo tko će ga zamisliti kao potencijalnog sudruga za ljetnim suncem blagoslovljeno skakutanje poljima lavande. (Iako ta misao, kao i mnoge druge Cioranove, nosi naročitu zraku svjetlosti.) Naravno, njih trojica na svojoj su strani imala druge ‘smicalice’ – divnu erudiciju i elegantan stil. Dojam je da bi Cioran i od jamstva za bojler načinio pjesmu.
No vratimo se fikciji. Spomenuta psihička nestabilnost znade se odraziti i na političke stavove. E, to je već igra za majstore, oprostiti autoru ideološko posrnuće. Dobar je primjer nedavna dodjela Nobelove nagrade Peteru Handkeu koji je, dok su se u BiH i Hrvatskoj gomilali leševi, podržavao Slobodana Miloševića. Mijenjaju li njegovi stavovi vrijednost njegova djela? Žiri u Stockholmu očito misli da ne. Nešto lošije prošao je Knut Hamsun koji je, kao stari germanofil i anglofob, javno simpatizirao Hitlera i pozdravljao njemačku okupaciju Norveške. Sa savezničkim oslobođenjem bit će mu oduzeti svi zemaljski posjedi te će uoči suđenja za veleizdaju završiti u pritvoru, prvo kućnom, pa onda i psihijatrijskom. Žilavi starčić od gotovo devedeset godina, napola gluh i na rubu senilnosti, u svojoj posljednjoj knjizi, Po zaraslim stazama, posve autobiografski pokušava shvatiti o što se točno ogriješio želeći samo ono što je smatrao da je najbolje za njegovu voljenu Norvešku, dok njegovi voljeni sugrađani masovno spaljuju njegove knjige. Opovrgava da je psihički bolestan i pravda se kako nikomu nije nanio zlo, da je samo pisao članke, neupućen u suštinu političke pozadine. Oslobođen je optužbi za izdaju, ali i debelo oglobljen u ime odštete za moralnu podršku nacizmu. A s nacizmom je ljubakao i L. F. Céline. Taj veteran Prvog svjetskog rata pogođen je u ruku, a ne u glavu kao njegov pripovjedač, što ne umanjuje potencijalni utjecaj ranjavanja na njegovo promišljanje svijeta. Autor velebnog Putovanja na kraj noći ujedno je autor ne tako velebnih ali semantički jednako bogatih antisemitskih pamfleta: židovi su za njega »jalovi, umišljeni, pljačkaši, čudovišni megalomanijaci, svinje…« A to su samo javno dostupne karakterne grbavosti šačice najpoznatijih literarnih ‘negativaca’. Taština se na koncu čini kao mačji kašalj.
Čitanje je zirkanje u autorovu dušu, a to stvara određenu sliku, sliku koja će se, bez obzira na svoju provizornost, lako preliti u očekivanje, očekivanje koje je pak i majka i otac razočaranja. Nezadovoljstvo može pružiti snažan stvaralački impuls, ali samo dok nije preraslo u depresiju. Depresija je nevidljiva ruka koja drobi ljusku i uzima sjemenku: sjetimo se kako su je pobijedili Sylvia Plath ili Ernest Hemingway. A mnoštvo je i drugih utega koji vagu psihičke stabilnosti mogu pretegnuti na pogrešnu stranu. Nažalost, život nije rukopis da mu možemo naknadno dotjerivati ili izbacivati dijelove koji nas estetski ne zadovoljavaju. Poštovanje prema drugom ljudskom biću ionako se poražavajuće često dade održavati samo s distance, približavanje izoštrava sliku raznoraznih felera i nedosljednosti – među kojima će možda najobijesnije djelovati upravo oni koji će nas podsjećati na nas same. Danas, desetljećima kasnije, neizmjerno mi je drago zbog toga što nisam imao prilike upoznati A. C. Doylea. Tko zna kako bi taj predani poklonik prizivanja duhova i uspješniji pisac nego liječnik ispreturao i opustošio najveći kvart grada djetinjstva. I što bi na tada još majušnim stopalima ostalo od njegovih glomaznih cipela. Neka ga u londonskoj magli i dravskoj mutnini, za sve vijeke vjekova.