Komfor

Nakon izbavljanja komadima neugledna kartona i izanđale spužve očinski brižno obložena Marshalla iz prtljažnog prostora, možemo krenuti prema parkiralištu ispred kolodvora, gdje nas čeka vlasnik kluba u kojem se ima održati nastup, ljubitelj klasičnog blues-rocka, uviđavan čovo koji je, potisnuvši svoju nimalo zluradu no ipak zericu podsmješljivu skepsu, a unatoč opravdanom strahu od policijske intervencije zbog remećenja javnog reda i mira bukom, odvažno pristao ugostiti Vlatkovu jazz-avangardnu i Ivičinu brusilicu od improvizirane gitare – kakve su to protuhe upravo izišle iz autobusa? – da je vrijeme Drugog svjetskog rata, Vlatku bi u kuću svako malo upadala okupatorska patrola, utegnuta u uniforme ukusno dizajnirane rukom g. Huga F. Bossa, inače vrlo čila pripadnika Nacionalsocijalističke partije sve do njemačke kapitulacije, na što bi Vlatko, uz uljudan pozdrav i blagi naklon, odmah palio cigaretu, usput ispod glasa objašnjavajući kako zdušno podupire Führerova plemenita nastojanja da svijet oslobodi čifutske i slavenske bagre, i dim te njegove cigarete usisao bi svakog pripadnika pokreta otpora skrivenog u podrumu i na tavanu, nešto kao obrnuti duh iz lampe, te bi stasiti blond soldati, premda sluteći da nešto stimmt nicht, bili primorani otići praznih ruku, a Vlatko bi po njihovu odlasku pripalio novu cigaretu, iz čijeg bi se dima pripadnici pokreta otpora ponovno stali raspoređivati po podrumu i tavanu – u Ivičinim atlantskim očima na tronu se užurbano izmjenjuju radost, tuga, genijalna mahnitost, želja za životom i spremnost na smrt – već u autu, dok se vozimo prema klubu, vlasnikova skepsa polako ali sigurno počinje se ograđivati od svoje donedavne podsmješljivosti, jer Ivičina nerazmetljivost suviše je izderan kaput za njegovo što urođeno, što stečeno isijavanje, on može blebetati o iznenađujuće toplu danu, naklapati o fiš-paprikašu, drobiti o improviziranosti bandaže Vlatkova pojačala, ali ništa od toga neće zagušiti tisuće i tisuće kilometara koje je prošao sa sedam, osam, koliko li?, svojih bendova, dvadeset, trideset, koliko li?, diskografskih izdanja na kojima je svirao, ništa od toga neće utišati dojam da je u grad uplovio Netko, i to onaj Netko koji je predložio prepolavljanje ionako oskudna honorara kako bi nastupio skupa s prijateljem Vlatkom, podjednakim Nekim – i kad stignemo i iskrcamo opremu i pozdravimo vlasnikova susretljivog sina za šankom (»Evo vam bolje butelja pa si sami točite«) i vratimo se na terasu lokala, iz vlasnikova rova prvo se promoli bijela zastava (vjetar slab do umjeren), a potom se odande stidljivo, moglo bi se reći i: bojažljivo, podigne i njegova skepsa čije ruke nose tu zastavu, jer dvadesetak godina ranije, dok je Ivica u matičnom sastavu Gone Bald držao ritam-sekciju sastavljenu od dvojice Holandeza, na istoj terasi u desetak minuta presušila je boca gorkog pelinkovca, jer u parku s druge strane ceste crvenokosa šećerlema jednom je mladiću savjetovala neka se ubije, jer Ivičina (auto)ironija topi Sibir, jer… – mîsli o gestama pozdrava i naklonosti: ako je rukovanje nastalo iz isključivo socioloških razloga (dokaz miroljubivosti, znak da u ruci nema oružja), zagrljaj, bit će, ima biološku podlogu (održavanje topline); kolodvorsko tapšanje Ivice po leđima nije stvorilo ni trun osjećaja izvještačenosti, kao da tog zagrebačkog Amsterdamca dobro poznam, a ne poznam ga dobro, tek sam desetak puta bio s druge strane bine, tek su me njegovi albumi u mladosti znali pridići ako bih ljosnuo na ledu kakva općeg mjesta ljudske slabosti; misli koje prekida pragma: valja, naime, goste odvesti na topli obrok – nakon savjetovanja s vlasnikovim sinom kao najmudriji i najsigurniji izbor nameće se gostionica s lokalnim specijalitetima u Tvrđi, kratko telefonsko podmazivanje šefa sale (konobara?, vlasnika?) osigurava rezervaciju te već za dvadesetak minuta, zahvaljujući i hitroj taksi-službi, za stolom listamo jelovnike; kobasica, šunka i sir, tzv. hladno predjelo, pa Vlatko održava tradiciju s pohanom piletinom, pa Ivica egzotizira s gulašem od divljači, a moja tričavost preskače jestvine te se zadovoljava kavom i vinom (jedne noći pretprošle zime u šetnji sam, ispred iste gostionice, iz koje je orila vrlo domoljubna balada, nabasao na tijelo mladića od možda 25 godina; bijela košulja kroz koju se nazire rebrasta potkošulja, sivkasto umrljane crne hlače (vjerojatno žbuka), ušpičene kožne cipele, nos zabijen u kameno tlo te razmjerno aktivna karotida i rakijaški zadah koji otklanjaju sumnju na zločin; ušao sam u gostionicu u želji da koga od prisutnih izvijestim o neumitnoj upali pluća palog im druga i ondje zatekao razgaljeno kravatirano društvo čijem su zanosu zdušno pridonosile i dvije sveučilišne profesorice, dva mlada lava isprva su pomislila da sam kavgadžija a onda izišla i stala pridizati kolegu, što je taj pozdravio bljuckanjem u ritmu fontane koja se gasi) – prije nastupa na visoki stol pokraj bine postavljaju se diskovi i bedževi koji su na prodaju (Ivica iz Nizozemske u Hrvatsku nije bio ponio ništa pa je s primjercima drugarski uskočio splitsko-zagrebački izdavač Igor Mihovilović), ulaze gosti, poznata i nepoznata lica, broj ljudî zbog epidemije ograničen je na 30, nove flaše i boce rone Jordanom, Ivica u svakom trenutku prisutan u svakoj porici kluba, Vlatko stoluje u zakutku – i onda se događaju muzika i buka i glazba i buka, ono što izlazi iz pojačala, bilo da prosljeđuje signal iz Vlatkove, bilo da prosljeđuje signal iz Ivičine gitare, glomazno je, glomaznije od autobusa i aviona, honorara i ručka, izdavačke kuće i promotivnog primjerka, povoda i uzroka, temelja i periferije, glomaznije od snishodljivosti pod moćnikom i arogancije nad slabićem, od straha, od zapaljenog sela te onih koji su to selo zapalili i onih koji su zahvaljujući satelitu promatrali kako to selo gori, naravno glomaznije i od imitacije plesa, »Što je manje prisile, sve je više znanja«, kako kaže Predrag Finci, a što više komfora gubiš, to jasnije vidiš što si zapravo, jer otežano disanje skrušava; izvjesni zalutali parfimirani glasovi povremeno probadaju Vlatkov nastup, a za Ivičina ih se nekako ne može čuti, ima on pod pojasom i težih mečeva, »Je li dovoljno tiho?«, radoznao je na mikrofon nakon prvog seta, i da to barem može potrajati, opijenost i vjera, ali ne može, drugi set ugiba očekivano a naprasno, ostavivši za sobom čistotu, dok zapadna civilizacija izdiše li ga izdiše, ostavljajući za sobom