Kolektivitet

Kad mi je urednik predložio neka se prijavim na natječaj za stipendiju i mjesečni rezidencijalni boravak u Beču za prevoditelje i pisce, prvi impuls, budući da su formulari i putovanja udarnička čekićanja moždanih i živčanih stanica, bio mi je da zahvalim i glatko odustanem, sve pjevušeći ono Sexino »preskakali smo najbolje preskoke«, da bih onda, nakon što je urednik, kao znalac, objasnio koju sitnicu, a natjeravši se da put shvatim kao priliku da posjetim prijatelja, ipak odlučio pokušati; naposljetku, ideja da bi potomci naših nekadašnjih gospodara, čijoj se arhitektonskoj estetici divimo i danas, platili trutu poput mene da mjesec dana gluvari u njihovu glavnom gradu izigravajući pisca – činila se dovoljno perverznom. Prije nego što sam potvrdio online-prijavu, poslao sam uredniku skice dokumenata koje je valjalo priložiti: jedan od njegovih savjeta bio je neka u biografskoj crtici preskočim podatke o školovanju, ili neka ih barem ostavim za sâm kraj teksta, jer da se oni u biografskim crticama navode »još jedino kod nas«. Nikad ranije nisam na to obraćao pažnju, pa ni pomišljao da bi navođenje podataka o školovanju u bilješci o piscu moglo biti »naša stvar«. Priznajem da me urednikovo »još jedino kod nas« otad prati kao razigrano, njuškavo psetance; gdje god da naiđem na kakvu bilješku, htio-ne htio opažam počinje li s fakultetom. I, kako je vrijeme odmicalo, sve sam više uviđao da je urednik bio u pravu. Biografske crtice živućih zapadnjačkih autora obično, što ima logike, počinju s podacima o području njihova spisateljskog rada (novelist, essayist, poet…), da bi kasnije obuhvatile i pregled objavljenih djela te osvojenih priznanja i nagrada, možda koju intimnu sitnicu, ali krajnje rijetko, gotovo nikad, podatke o zvanju, odnosno školovanju. A »mi«, mi najčešće u uvodnoj rečenici nakon godine i mjesta rođenja odmah udarimo sa zvanjem i školom: završio je, diplomirani je, profesor je…, pa tek onda krenemo u objavljene naslove, osvojena priznanja i osvojene nagrade, sudjelovanja na festivalima i slične bombončiće kojima ćemo čitatelja podmititi da prihvati kako smo ozbiljni, priznati i kvalitetni sve i ako nas on ne vidi takvima. Je li moguće da ta razlika proizlazi iz razlike u honorarima, da na zapadu biti pjesnik znači živjeti od pisanja pjesama? Tȁ svima nam je poznat svjetski klišej o piscu koji radi što stigne kako bi preživio. Velik dio domaćih autora zacijelo i ne drži pretjerano do biografskih crtica te počinje sa zvanjem tek da zadovolji formu, tim više što se često navode i nezavršene škole (studira, studirao je, pohađao je…) – no ta forma morala je nekako nastati. Iz nekog razloga u našem mikrokolektivnom nesvjesnom, za razliku od onog zapadnjačkog, što god to ‘zapadnjački’ opet točno podrazumijevalo, školovanje se u bilješkama o piscu očito čini važnijim od samog spisateljskog rada, ili, blaže rečeno: u tom odnosu školovanju dajemo prednost. Netko bi mogao zaključiti da time teoriju stavljamo ispred prakse, ali pisanje je donekle specifično, jer za nj i ne postoji teorija u uobičajenom smislu. Naravno, korisno je poznavati abecedu te nešto pravopisa i gramatike, nije zgoreg ni iza sebe imati koju pročitanu knjigu i ne biti potpuna truba na području povijesti književnosti, a tu su i razne radionice pisanja, ali ‘stvaranje beletristike’ jedina je vrst klasične umjetnosti za koju ne postoji institucionalni štambilj; slikar, kipar, arhitekt, redatelj, glumac, plesač, glazbenik – ali bez diplomiranog ili akademskog pisca. Knjiga je jedina piščeva diploma pa profesionalni pisci i dolaze iz različitih pred- ili su- zvanja, brojem prednjače, bit će, oni sa kakva studija književnosti, ali ima ih sijaset ‘laika’, medicinara, pravnika, filozofa, prirodoslovaca, gimnazijalaca, onih sa strukovnom školom… Ako ćemo pravo, rijetki u nas stvaranje beletristike uopće smatraju zvanjem, čak i kad ono doista donosi zaradu. To je nekakvo prevrtanje riječi, pretakanje iz šupljeg u prazno, jezik a ne govor. Možda ponos na školovanje u našem mikrokolektivnom nesvjesnom nije nimalo izgubio na težini od vremena kad smo bili podanici onih čijoj se arhitektonskoj estetici divimo i danas, kad se u širokim narodnim masama meso jelo eventualno jednom tjedno, a pola nas bilo je nepismeno, kad je i svršena osnovna škola bila viteški podvig – bilo bi zgodno istražiti kako su se za svojih života predstavljali mladi Matoš, Šenoa, Nehajev, V. Novak… Ipak, upitani o identitetskim determinantama u intimnom, neformalnom razgovoru, vjerojatno mnogi od nas, osim zakletih karijerista, za stamene noge svoje različitosti u odnosu na druge ne bi baš proglasili posljednju završenu školu (zvanje i posao u »nas« ionako često i nisu u dosluhu); neki bi na to mjesto postavili ulogu u nuklearnoj obitelji, roditeljstvo i supružništvo, bivanje nečijim potomkom, neki možda kakvu hobističku, amatersku strast, a neki bi se možda filozofično sjetili prvog ili posljednjeg puta kad su si pljucnuli na dušu. A slika u javnosti, taj naš, recimo tako, formalni identitet, očito je drugi par opanaka. Jer profesija svjedoči o ustrajnosti i, što je bitnije, pripadnosti. I oni koji u biografskim crticama studiraju, studirali su ili pohađali, dakle i oni koji (još) nemaju fakultetsku diplomu, tȁ i oni iza sebe imaju potvrdu ustrajnosti, svjedodžbu o maturi, o dvanaest godina strpljiva sjedenja u klupi i upijanja znanja od učitelja i profesora, opet atestiranih predavača. O stručnosti i karakteru pojedinog predavača možemo misliti što hoćemo, možemo ga obožavati ili prezirati ili štogod između, ali ti predavači, i pojedinačno i u cjelini, predstavljaju autoritet, njihov je zadatak prenijeti znanje i u izvjesnoj mjeri odgojiti, i na svojem se radnom mjestu nisu zatekli slučajno, onamo ih je, na temelju njihovih kvalifikacija, putem javnog natječaja, izabrao viši autoritet, vijeće sastavljeno od neparnog broja nastavnika, uz ravnateljev amen (ili bi tako barem trebalo biti). A čitava škola pod ingerencijom je ministarstva prosvjete, čiji je ministar, pak, dio vladina kabineta. I o toj Državi, kao organizacijsko-upravljačkom aparatu, možemo misliti što hoćemo, možemo je obožavati ili prezirati ili štogod između, ali ona je posljednja karika lanca svjetovnog autoriteta, sastavljena od tijelâ izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, ona upravlja službama za održavanje zakonskog poretka i teritorijalne cjelovitosti, a na vodećim joj se pozicijama izmjenjuju različiti činovnici, na demokratskim izborima posredno ili izravno izabrani većinskom voljom naroda. I kad takva Država procijeni da je pojedinac uspješno usvojio određena znanja i vještine, pa to još i potvrdi pravovaljanim dokumentom, to je formalni dokaz osposobljenosti, funkcionalne pripadnosti, prvo skupini stručnjaka na određenom području, pa onda i društvu u cjelini: ulaznica za kolektiv. Dvojici žitelja različitih država, različita bračnog statusa te različitih generacija, kulturnih preferenci i političkih uvjerenja, za stvaranje ad hoc drugarstva bit će dovoljno da dijele zvanje (pod uvjetom da se mogu sporazumjeti na kakvu zajedničkom jeziku), a ako se radi o sunarodnjacima koji su pohađali istu školu, pa njih će se dvojica moći i bezbrižno šegačiti na račun pojedinih nižih autoriteta. »A sjećaš se ćopavog Klarića? Ho-ho-ho…« Poput mini-državljanstva (sjetimo se kako je to kad se dvoje sunarodnjaka sretne u inozemstvu), zvanje je ispružena ruka, zajednički skup koji uklanja, ili barem do debljine flispapira stanjuje, onu duhovno-umnu barijeru inače prisutnu među neznancima. Koliko god slično bilo i sa piscima, koliko god činjenica da se radi o kolegi bila dovoljna za specifičan smiješak prepoznavanja i opušten početak razgovora, navođenje područja spisateljskog rada prije podataka o školovanju, odnosno o zvanju, bilo bi ravno postavljanju ja ispred mi, ili, da ponovno zazovem Konstantinovića, pojedinačnog (koje je ionako u limbu između svijeta palanke i samog svijeta, izišlo iz plemenskog kolektivizma ali nesposobno da se pretvori u stvaralačku ličnost) ispred općeg i, zapravo, ugrožavanje volje palanke, tog našeg svijeta izvan svijeta, našeg svijeta-ne-svijeta, jer pisanje poezije, kratkih priča ili romana stvar je isključivo osobnog izbora, nutarnjih sklonosti, za koje kolektiv nije izdao, jer to i nije mogao, ni službenu potvrdu ni licencu, a izostavljanje podataka o školovanju bilo bi još podlija izdaja, jer značilo bi potpunu, i nemoguću, diferencijaciju, nekakvo proglašavanje sebe tvoračkim subjektom, odmetanje od društva unutar društva. Sve u svemu, moglo bi zaista biti da se radi o još jednoj bori na izmoždenu a vječno mladu licu palanke, o duboko-plitkoj brazdi u kojoj paradoksalno skupa odmaraju (ni živi ni mrtvi, kao zombiji, jer jedno drugom uskraćuje i pravo na potpun život i pravo na potpunu smrt) ponos na vreću osvojenih nagrada i punu policu objavljenih knjiga i sram zbog toga što nas za ono što je stvorilo te knjige i priskrbilo te nagrade, za prevrtanje riječi i pretakanje iz šupljeg u prazno, kolektiv nije odškolovao. Zvanje se nadaje kao svojevrsna isprika za to zastranjenje, mi njegovim navođenjem kao da kažemo: ali bili smo i mi jednom potpuno uronjeni u kolektiv (premda se ponosimo upravo svojom van-kolektivnošću), ali znademo i mi nešto raditi (premda ćemo uporno tupiti kako je i pisanje rad). U sličnom paradoksalnom položaju nalaze se i same knjige objavljene u Hrvatskoj (ili barem njihova debela većina) kojima su, zbog neznatnosti tržišta, tj. zbog interesa za kupovinu knjigâ koji iznemoglošću gotovo da parira platežnoj moći, krovni izdavač upravo Država i njezini porezni obveznici, isti oni obveznici koji, dakle, nemaju dovoljno para i/ili interesa za kupovinu knjigâ, pa tako u kolokvijalnim dogovorima glavna fraza nije »Hoćemo li objaviti knjigu?« nego »Hoćemo li na Ministarstvo?«. No dok se stanje u nakladništvu donekle promijenilo (politika dodjeljivanja potpora odnedavno od izdavača više ne iziskuje prijavu pojedinačnih rukopisa nego godišnjeg izdavačkog plana), sličan zaokret u biografijama, kakav čudnovati nagli dekret u mikrokolektivnom nesvjesnom, imao bi smisla otprilike onoliko koliko je i moguće da do njega dođe. Bio bi to samo prolazan trend, poput hlača zvoncara ili auto-tunea, jalova pobuna koja ne bi stvorila nov poredak nego potvrdila stari, i to na prilično sirov, nedorastao način: njegovim negiranjem. Da bismo sami od sebe svoje spisateljstvo proglasili šampionom bilješke o svojem spisateljstvu, potrebno je da naš zombijevski ponos na objavljene knjige i osvojene nagrade jednom za svagda dokusuri naš zombijevski sram zbog bavljenja ne-zvanjem, ne da ga dobije na bodove nego da ga pošalje na groblje, kao koja li ono od nogu Mirka Filipovića (druga šalje u bolnicu). Tko zna, možda nam u treningu pripomognu i sporednosti poput rezidencijalnih boravaka u inozemstvu. (Usput, onaj u Beču nisam dobio, ali urednikov sam savjet poslušao.) Jer ni automehaničara ne biramo po posterima golišavih dama koji mu krase radionicu. Ili?