Simbol ‘amena’ izvan liturgije i molitvenika, onog amena prenesenog značenja, koji predstavlja sasma svjetovni, osobni pristanak ili odobrenje, često je manje ili više čitak potez običnom kemijskom olovčicom. Premda jurisprudencija, napose njezin trgovački ogranak, pozna i institut usmenog ugovora, portparol našeg bića, takoreći naše svijesti, u svakoj će ozbiljnijoj pravnoj stvari biti – potpis. Taj će uglađeni gospodin, u našoj odsutnosti, umjesto nas kimnuti, namignuti, podići palac, reći: da, moj je stvoritelj želio upravo tako, tako i nikako drugačije. Čini se da njegovo ekskluzivno zastupništvo pijucka moć iz dviju pipa: iz pretpostavke jedinstvenosti, autentičnosti poteza pisaljkom te iz pretpostavke slobode autorove volje pri tom potezu. Bilo bi vrlo iscrpljujuće, ako ne i nemoguće, empirijski dokazati da su svi potpisi na svijetu međusobno različiti, što vrijedi i za otiske prstiju, no znanost i zakon vjerojatnosti uvjeravaju nas kako je praktički nezamislivo da će, ako čovjek na sebi svojstven način naškraba vlastito ime, navlas jednak grafički pothvat spontano, bez namjere, poduzeti itko drugi, pa zvao se on jednako ili posve drugačije. U izvedbi, A.-ov potpis prosječnu promatraču može više sličiti B.-ovu imenu, ali težinu mu daje činjenica da je nastao upravo od A.-ove ruke. A ako jedinstvenost i autentičnost shvatimo kao nešto nalik osobnoj iskaznici potpisa, tada bismo slobodu volje njegova autora mogli zamisliti kao potpisov potpis na toj iskaznici, jer slobodna volja slast je ispod kore, nutarnji legitimitet bez kojeg nestaje svaka čarolija pravne valjanosti potpisova zastupništva. Možda sentimentalci zato pretpostavljaju starinska fizička pisma današnjim elektronskim porukama; njihov doživljaj topline komunikacije, bit će, proizlazi upravo iz tog prvog elementa, iz ideje da oblik, veličina i dubina utiska slovâ na papiru, fizičkom komadu papira, koji je prethodno držala druga ljudska ruka, za razliku od računalnih fontova koji su vazda neopipljivi i nepromjenljivi, predstavlja jedinstven, neposredan pečat svih autorovih psihofizičkih varijabli u određenom vremenskom odsječku. U tom smislu autogram je specifična vrst potpisa, jer, premda se tehnički svodi na gore navedeno, ipak u svojoj uvriježenoj definiciji nosi i jedno posebno svojstvo, naime to da je potpisnik osoba poznata u širim društvenim krugovima, odnosno tzv. javna ličnost. Svatko tko je ikad makar prstom kročio u kolekcionarstvo vjerojatno je shvatio kako se radi o mušičavu svijetu; ne moramo ići dalje od skupljanja knjigâ. Zakonitosti ponude i potražnje nude naizgled jednostavno objašnjenje formiranja cijene uščuvanih antikvarnih izdanja: što rjeđe, to skuplje. Od autorove ruke potpisanim knjigama, ako ih je manje od nepotpisanih, što je u pravilu slučaj, cijena je viša – kad bi nekim čudom većina tiraža bila potpisana, višu bi cijenu, valjda, imali nepotpisani svesci. Uz stupanj slave autora, njegovu priznatost u književnim krugovima, historijski značaj i tsl., bitan je faktor ‘rariteta’; ako je autor iznimno nesklon autogramima, njegovo će (u trenucima slabosti) potpisano djelo kolekcionarima značiti još više. Suha ekonomska logika nalaže kako su najvrednije knjige s osobnim posvetama (jer su, naprosto, jedinstvene, a i po onoj ‘što više autorova rukopisa, to bolje’), a tako je i bilo, i to generacijama, kaže Ken Lopez, bivši predsjednik Udruge američkih trgovaca antikvarnim knjigama. No posljednjih je godina došlo do paradoksalna obrata: knjige koje nose samo autorov potpis postale su traženije od onih s potpisom i osobnom posvetom (osim ako se radi o posvetama drugim slavnim ili autoru vrlo bliskim ljudima). Lopez kaže kako nitko nije siguran zašto je posveta anonimcima počela rušiti cijenu knjige, pa se čini zgodnim poigrati se mogućim objašnjenjima, odnosno, umjesto ekonomiju, za savjet upitati psihologiju.
Koja je prekretnica tih posljednjih godina zadesila svijet? Pa, ako se ne odamo pukom nabrajanju važnijih političko-ekonomskih događaja (čija je suština, kako nas pak uči povijest, ionako vazda ista) te ako zanemarimo apsurdna gomilanja prefiksa post- u teorijskoj terminologiji, mogli bismo reći: Internet. Naravno, ne čin sama njegova nastanka onomad krajem šezdesetih, nego društveno-tehnološka sveobuhvatnost koju je dosegnuo u međuvremenu, posebice u posljednih 10-15 godina. Sustav njegove opskrbe tako je zaštićen te bi se morao dogoditi zaista nezapamćen globalni džumbus (u kojem nam sâm Internet vjerojatno ne bi bio prva briga na pameti) da ga potpuno nestane, ali, ipak, pokušajmo zamisliti taj scenarij; ukratko, svijet kakav poznajemo prsnuo bi kao balon na dječjem rođendanu. Bez namjere da ovdje dublje ulazim u fenomen mreže svih mreža, podsjetio bih tek na jednu od mnogih stvari koje u vezi nje već i mačori po krovovima garaža znadu, a to je da danas svatko tko je online ima priliku istrgnuti se iz kandži anonimnosti i napokon postati Netko, barem u očima svojih virtualnih prijatelja i pratitelja: na već zastarjelim blog-stranicama možemo objavljivati najrazličitije tekstualne umotvorine, na You Tubeu videozapise, na Twitteru sažete misli, na Instagramu fotografije, na Facebooku sve od navedenog… Zajedničko tim platformama i formatima jest to da nam, besplatno i praktički bez ikakvih zahtjeva u pogledu talenta ili autentičnosti, pružaju mogućnost predočavanja filtrirane slike stvarnosti broju ljudi teoretski ograničenu tek pokrivenošću internetskim signalom. Da nije takav poredak utjecao na porast naše, ako već ne samodopadnosti, a ono samosvijesti? Pa makar se ta svijest odnosila i na uljepšanu, fragmentiranu, dakle pomalo neiskrenu, sliku sebe. Ako me netko u stvarnom životu prozove budalom, tȁ deseci, stotine, tisuće mojih virtualnih prijatelja lajkom, srculencetom ili komentarom potvrdit će da sam sve samo ne budala, odnosno da je budala upravo taj koji me tako nazvao. Budale su stvar prošlosti, danas smo pametni svi, uključujući telefone. Svi, osim onih koji nas nazivaju budalama. I, zašto ne, možda se tu negdje sakrio odgovor na pitanje zašto su rabljene knjige bez osobne posvete cjenovno prešišale one s posvetom. Možda se kolektivna svijest pretumbala tako da je jedinstvenost Kiklopa tog i tog datuma posvećenog Euzebiju P. ustuknula pred činjenicom da mi ipak nismo taj Euzebije P. nego neki sasvim deseti Eustahije R. Da, Marinkovićev potpis knjizi daje dodatni dašak izvrsnosti, postavlja krunu na njezinu divnu mudru glavu, ali činjenica da on ne samo da je mislio na nekog drugog dok je izvlačio taj potpis, nego je tu svoju misao, uz potpis, i stavio na papir, pa, ta činjenica ne čini se baš kao razlog za veselje. Kamoli za plaćanje dodatne svote. Goli potpis možemo, kao djevojčice Barbiku, odijevati u koje god nam ruho padne na pamet, a što ćemo s onim koji dođe zarobljen u nepoderivi crni frak posvete? Kako ćemo ga takva poslati, recimo, na utakmicu? Još da ga ondje izdeveta kakav paraf Johna Kinga.
Donedavno sam traženju autograma bio najbliže kad je pjevač grupe Majke prije dvadesetak godina u žaru nastupa na osječkom Srednjoškolskom igralištu u publiku zafijučio šal koji je preko uzbibane barice mojih vršnjaka, kao u usporenom filmu, poletio ravno prema mojem licu. Budući da sam nešto višeg rasta, rukom podignutom kao da ću lupiti ‘bananu’ trontljavu kepecu, mahinalno sam, u svojevrsnoj samoobrani, jer htio sam izbjeći to da mi čija tuđa ruka u jagmi zaluta u nos ili zube, zgrabio šal. Nisam želio taj suvenir jer nisam imao razumijevanja za šalove ljeti, pogotovo u Slavoniji, sve i kad su od prozračna tila. Osim toga, činilo mi se, a to mi se čini i danas, kako bacanje osobnih predmeta s bine u publiku podrazumijeva nekako gadljivo razvijenu svijest o vlastitu položaju unutar idolatrije, o tome da za predmetima koje bacaš postoji grabežljiva potražnja. Mogao sam pružiti šal komu oko sebe, ali umjesto toga pomalo sam ga zlobno strpao u džep i ponio kući. Naknadno sam ga tutnuo u veš-mašinu bez imalo obzira prema tragovima Baretovih tjelesnih tekućina i, ako ga u međuvremenu nisam bacio ili izgubio u selidbi, mora da je i dan-danas negdje među starom odjećom. Ta epizodica, kako rekoh, donedavno je predstavljala moj najbliskiji susret s traženjem autograma. A onda je, prije koji mjesec, jedna knjiga s police iznebuha dramatično zapovjedila: »Ho-ću pot-pis…!« Prisjetivši se beduina koji je u prastaroj lutkarskoj televizijskoj seriji zapomagao da hoće kući, nabusito sam dreknuo i ja: »Ama kakav crni potpis?!« »A, znaš,« melankolično je spustila ton, »potpis… Možda i s posvetom.« »Ali tvoj mi je autor prijatelj,« priznao sam, i sâm pomirljivije, »pa umrijet ću od bruke ako ga pitam za potpis. Zar ti nisam pričao o Baretovom šalu?« Tu je oborila pogled. Dok je ona dumala, i ja sam radio isto: već sam se vidio u sirotinjskoj verziji krize srednjih godina, kako kao neostvareni trbušasti muškić umjesto hirovima dvostruko mlađih dama počinjem udovoljavati hirovima manično-depresivnih knjiga. »A sjećaš se Kilmistera iz Majki?« podigla je knjiga pogled s, činilo se, novom nadom. »Sjećam li se?« odrezao sam. »Pa Kilmister je bio duša tog benda…« »E, vidiš, potpis mog autora bio bi – Kilmisterov šal!« poentirala je i radosno zadigla bradu. Malo sam razmislio pa prosiktao: »Sad bih se ja naivno trebao izlanuti da Kilmister nije bacao šalove u publiku i to bi bila neka neizrecivo duboka metaforika, jel?« Ponovno je oborila pogled, ovaj put niže. »Dobro, dobro,« požurio sam je tješiti, »samo živina može mirno pratiti kako knjiga tone u tjeskobu. A ja nisam živina!« Tako je to bilo. Od bruke je umro tek neznatan dio mene, a knjizi se ispunila želja. Stoga sada sretna i zadovoljna stoji pokraj kolegice u kojoj je samoinicijativna posveta drugog prijatelja. Ozbiljno im je narušena tržišna vrijednost. A nisu na prodaju.