Skok (V.)

Pogrešno je mišljenje da razlika između kastracije i sterilizacije proizlazi iz spola životinje. I mužjaci i ženke mogu biti i kastrirani i sterilizirani. Kastracijom se trajno odstranjuju spolne žlijezde (kod mužjaka testisi, kod ženki jajnici), a sterilizacija podrazumijeva prerezivanje ili podvezivanje sjemenovoda u mužjaka, odnosno podvezivanje jajnika u ženki. Prerezivanje je, za razliku od podvezivanja, postupak koji ne ostavlja mogućnost povratka u prijašnje stanje. Dok se sterilizacijom sprečava neželjeno razmnožavanje, ona, jasno, ne utječe na stvaranje spolnih hormona: u mužjaka ne umanjuje agresivnost, a u ženke ne ublažava instinkt parenja. Moram priznati da, kao mužjak, nisam baš izgarao od želje da žutog podvrgnemo kastraciji. Smatrao sam kako ona u njegovu slučaju i nije nužna jer da nemamo namjeru puštati mačke iz stana da bez nadzora landraju kuda im se prohtije, što mogućnost hormonskih natpišavanja, tučnjave, neželjenog razmnožavanja i zaraze spolno prenosivim bolestima – poravnava s nulom. (Oni koji rogobore kako držanje mačaka u stanu ograničava slobodu i ide protiv prirode djelomično su u pravu, ali usporedbe sa životinjama u zoološkim vrtovima plitke su i ignorantske, jer životinje u zoološkim vrtovima s razlogom se naziva divljim a domaće mačke s razlogom domaćim, te je pogled tigra u kavezu tugom i jalovim bijesom umnogom sličniji pogledu prosječnog uličnog nego kućnog mačora: prvi dotučen nedostatkom, drugi viškom slobode; osim toga, nije isto imati mačke na selu i imati mačke u gradu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog gustoće automobilskog prometa.) Ipak, budući da je kastracija debelo podcrtana u ugovoru o udomljavanju, a i da ona umanjuje mogućnost bolesti prostate te, je li, spolni i nagon za dominacijom, što mora povoljno utjecati i na noćnu larmu tako nesnosnu da se od nje ne može spavati, zatomio sam te svoje »pećinske« stavove i sada u veterinarskoj ordinaciji čekamo da nam predaju žutog. Držanje žene za pultom i veterinarke odaje tihu zabrinutost, nesigurne su u nekakvoj hinjenoj žustrini, u čekaonici je osim nas samo jedan gospodin sa psom, kao da znadu da nisu postupile baš potpuno u skladu s pravilima struke pa se sada tek nadaju najboljem. Ili je to moja tmasta mašta? Zahvat je rutinski, ali s narkozom se, kao i kod ljudi, nikad ne zna – zato smo morali potpisati da se veterinarska ordinacija odriče svake odgovornosti u slučaju kakva nepovoljna ishoda. Napokon nas puste pacijentu; još nepomičan na peleni u plastici s ručkom, nije lijep prizor. I vonja na mokraću. Shvaćam da to tako mora biti, ipak me peče savjest. Troškove kastracije trebala je snositi udruga preko koje smo ga udomili, ali zakomplicirala se birokracija; žena za pultom gubi strpljenje dok mišem rasklikava ekran, što ako ih hoćemo preveslati za tih masnih dvjesto kuna? Kao u kakvoj Sorrentinovoj vinjeti, boje sunčano žive a iznutra trulež, stoga kažem neka nam naplate, da nam se ne dade čekati i natezati. Veterinarka koja je obavila zahvat ljubazno ponovi kako će mali doći sebi najkasnije za sat-dva te neka mu tada pokušamo ponuditi hrane i vode. Potom ona ode, a pojavi se druga, u odjelcu jednako zelene boje. Upitamo je, sa stidljivim smiješcima, jer žuti je korpulentan, sjeća li se koliko je težak (morali su ga izvagati radi podešavanja narkoze), na što ona odvrati, sebi u bradu, i ne pogledavši nas: »Šest zarez jedan.« Pa doda, jednako sebi u bradu ali strože i zajedljivije, kao učiteljica sedmogodišnjem deranu: »Malo ste pretjerali…« Onaj pećinac u meni odmah bi zabijao: a ne, pretjerivanje bi bilo kada bi se vas nazvalo solidno odgojenom osobom, ili kad bi se reklo da vam dobro stoji ta puderska žbuka kojom pokušavate prikriti ten izmrcvaren učestalim bljuvanjem kao metodom održavanja zambijske kilaže, ali, uljuđen i zreo kakav već jesam, samo je hračnucnem pogledom, što ona i ne može osjetiti jer nam je već okrenula leđa i zagrabila u ordinaciju, pa primim plastiku s ručkom i trgnem bradom dragoj prema izlaznim vratima. Postoji, dakle, distanca koju medicinar, bilo onaj zadužen za ljude, bilo onaj zadužen za životinje, mora održavati, taj odmak neophodan mu je za to da živo biće na izvjestan način doživi kao objekt, jer tu su nagoni za samoodržanjem, vezivanje za svakog pojedinog pacijenta vrlo brzo duhovno bi ga upropastilo – ako izuzmemo ličnosti lišene sposobnosti suosjećanja – i takav ne bi bio od koristi ni drugima ni sebi, a postoji i priprost, banalan bezobrazluk skriven iza diplome i, vazda, nekog odlomka nekog priručnika, kao kad apotekari, koji baš i nisu na prvoj liniji obrane života, forsiraju ono otužno, dehumanizirano a potpuno nepotrebno, ‘trošiti lijek’, i u tu vrst priprosta, banalna bezobrazluka spada i opaska »malo ste pretjerali«, jer žuti je korpulentan, ne pretio, i to nije skandiranje moje pećine nego činjenica, stvorenje je pusti mišić, da nije i Mike Tyson 1995. u tjelesnoj građi bio malo pretjeran? Nisu ga valjda suviše nakrkali sredstvom za narkozu pa nam pokušali usaditi osjećaj krivnje kako bi dodali koji centimetar ionako nebeski visokim pravnim bedemima uredno otiskanim na A4 koji smo bili primorani potpisati… Nosim plastiku s ručkom i džamim kao karikatura Popaja, što će reći kao karikatura karikature. Kod kuće žutog operemo te vonj mokraće prijeđe u niži registar. Nakon preporučenih sat-dva ne nudimo mu ni hrane ni vode jer je i dalje urokan. Crno-bijeli vrzma se oko nemoćnog druga, njuška ga i povremeno rastreseno nasrne polizati ga po glavi, kao da hoće reći: izveli ste predstavu, sad batalite, dosta je bilo. U svakom slučaju, čini se da za njega više nismo dvonožne lažovčine. Nakon još sat-dva žuti otvori oči, pridigne se, zakorači krevetom pa padne. Sjena svoje sjene, ali barem se probudio. Još sat-dva ševeljanja, posrtanja, teturanja, i jasno je da noćas neće ni jesti ni piti. I škilji na lijevo oko. Ili nam se samo čini? Ne, zaista škilji. Ujutro motorika je gotovo pristojna, no oko se ne otvara. Pod dnevnim svjetlom otkrijemo novost na rožnici: prozirno ispupčenje veličine truna prašine. Promasiramo mu zatvoreni kapak, ali ispupčenje se ne pomakne. Nazovem veterinarsku ordinaciju i kažem da životinja, nakon što se jedva probudila, ima leziju na oku i akutni konjunktivitis, a šećerlema s druge strane linije, čijem bi glasu pristajalo ‘Maja’ ili ‘Nives’, spremno ispali kako se točno sjeća o kojem je mačku riječ i da su tako pazili na nj te nije bilo ni najmanje šanse da mu štogod štrcne u oko, da mu baš ništa nije moglo štrcnuti u oko, nikako, a da su šanse za infekciju bile još i manje. Ah, te šanse manje od nule, takoreći negativne šanse, ti dragi stručnjaci kojima je stalo do našeg malog prijatelja, stručnjaci koji pogled na životinju (doduše ljubopitno nježan) naplaćuju 75, a 100 grama tzv. medicinske hrane 30 kuna. Kad čovjek potpiše onakvu izjavu, ne ostaje mu mnogo više od podrugljivosti. Ako se izuzmu putovi čija su konačna odredišta odmarališta mističnih naziva poput Lepoglava ili Glina, što možemo? Možemo poći kaldrmicom koja vodi do drugog veterinara.