Gladovanje

1.

Tanki vrat od brižljivo oblikovana i zaglađena drva (ili čak aluminija), a koji milimetar iznad njegovih pragova šest metalnih žica zategnutih od donje kobilice do štimera: od najmanje do najviše tanke: E, A, D, G, B, pa opet E. Između donje kobilice i dna vrata tzv. pickupovi, tj. magneti, transduceri koji mehaničke titraje žicâ pretvaraju u električne impulse, signale koje kabel prosljeđuje pojačalu: ono što na koncu iziđe iz zvučnika doživljavamo kao zvuk. Električna gitara, kakvo moćno sredstvo mladenačke osvete! Jer akustična, sa svojom pitomošću i klasičnom čistoćom, teško će otvoriti dovoljno širok prolaz urliku koji iz uskovitlanim hormonima ispaćenog uma želi na svjetlo dana poput alienčića iz Sigourney Weaver; ne, glasno i deformirano, jedino tako, i to ravno u lice društvu koje, iza ulickane fasade spokoja, i samo krije drečavu babarogu. 

2.

Rock, to ružno pače »umjetnosti izražavanja tonovima, glasovima i šumovima«¹, ni danas, osim u svojim najekstremnijim pod-podžanrovima, ne teži razbijanju figure (harmonije i melodije) nego njezinu iskrivljenju, no povijest električne gitare lakše je podijeliti na vrijeme prije i vrijeme poslije distorzije nego utvrditi kad je prva distorzija uistinu nastala. Poznato je da je 1962. na tržište plasiran prvi komercijalni uređaj, gitarska pedala koja će signal pojačalu dostaviti iskrivljen, no u pionire ‘prljavog’ zvuka ubraja se i country licitar Marty Robbins koji je godinu ranije pjesmu Don’t Worry odvažno pustio u javnost s fuzzom navodno nastalim zahvaljujući faličnom kanalu studijskog miks-pulta. Mora da je bilo zanimljivih kaubojskih grimasa kad je s radija usred šećerlemaste balade, a o čemu drugom nego o propaloj romansi, zabrujao bas kojeg se ne bi postidjeli ni današnji retro garage-punkeri. Ipak, čini se da je prava fuzz-manija započela tek nakon što su Kinks 1964. objavili You Really Got Me – nesložna braća Ray i Dave Davies otimaju jedan drugomu zasluge za hrapavost famoznog rifa, ali objema je pričama zajedničko bušenje/rezanje opne zvučnika pojačala – iz ljutnje. Varava je Robbinsova i proizvoljnost The Kinks, jer poigravanje zvukom električne gitare postoji gotovo koliko i sâm taj instrument. Možda su najpoznatiji primjeri country rock’n’roller Junior Barnard, blueser Howlin’ Wolf i rockabilly surfer Link Wray, redom smutljivci koji su zvuk vrlo hotimično izobličavali, prva dvojica tako što su pretjerivala s glasnoćom na pojačalu, a potonji tako što je, po svoj prilici, bio izvorni bušač/rezač opne zvučnika pojačala. Stoga, bilo bi vjerodostojnije povijest električne gitare podijeliti na vrijeme prije i vrijeme poslije komercijalizacije distorzije. Već krajem šezdesetih 20. stoljeća mladež su naveliko kvarili protopunk- i proto-heavy metal- sastavi, čije bi pjesme odsvirane bez pomoći gitarskih pedala zvučale neusporedivo manje ‘opako’, odnosno bliže prošlosti nego budućnosti.  

3.

I u predmodernističkim stoljećima bilo je pjesama i plesova »niže estetičke vrijednosti, manje strukturne složenosti i velike fluktuacije (brza prihvaćanja i nagla pada slušanosti)«², naime skladbi namijenjenih »širokim slojevima glazbeno slabije obrazovanih slušatelja«³, no ključna promjena nastupila je s izumom tonskog zapisa: vokalno-instrumentalna izvedba prestala je biti nešto što se ukazuje s početkom i nestaje sa završetkom koncerta. Prvi reproduktori i nosači zvuka⁴ svojom su je nezgrapnošću i visokom cijenom i dalje držali izvan domašaja plebsa, no nije trebalo dugo da se, s dodatnim razvojem električnog gramofona, to promijeni tako da si svaka iole dobrostojeća obitelj može priuštiti kućni koncert kad god poželi. Premotajmo unaprijed do današnjeg, hiperdigitalnog doba: analognoj tehnici studijskog snimanja ostali su vjerni tek endemski rijetki entuzijasti, ali gramofonska ploča, najslavniji analogni format, posljednjih se godina, premda u skromnijim tiražama, vraća u dućane, a onda i u domove audiofila koji su je svojedobno odbacili zarad svjetlucavog kompaktnog diska. Digitalna snimka na analognom formatu, slika laserskim pisačem otisnuta na pamučno platno – ironija, postironija ili, možda, post-postironija? Kako god, tonski zapisati mladenački bunt nikad nije bilo jednostavnije, a bome ni jeftinije; memljiva prostorija za probe, iskrljani laptop, skrekani softver i koji mikrofon po 20 eura… 

4. 

Hrvatski jezik jedan je od rijetkih (sigurno ne jedini?) u kojem riječ ‘muzika’ ima i sestru-blizanku; naprosto pelcovavši ‘glas’ sufiksom -ba ‘glazbe’ se, kao i čitava čuda drugih, danas općeprihvaćenih riječi, još u 19. stoljeću domislio jezikoslovac i leksikograf Bogoslav Šulek. Okoristit ću se njegovim izumom kako bih se napokon manuo podataka i činjenica, pa čak i suvremene etimologijske vjerodostojnosti i ‘glazbe’ i ‘muzike’, odnosno čvrstoće njihovih veza s glasom i muzama, te utekao u naivni, tupasti zagrljaj subjektivnog. Autorska »tonska umjetnost«⁵ nikad nije samo glazba niti je ikad samo muzika nego je vazda nužno oboje. Ako je shvatimo kao rijeku s izvorom i ušćem, glazba je voda, a muzika je biljni i životinjski svijet unutar te vode. Tekućica bez ijedne ribe, bez ijedne travke, bez ijednog slatkovodnog puža – mrtva je tekućica. Tišina. I obrnuto, isuši li se sva voda, riječno korito ostat će tek otužna izložba uginule faune i svenule flore. Opet tišina. Rijeka mora teći, tok je u samoj njezinoj biti, ona prolazi i nikako da prođe. A ako glazbu-muziku shvatimo kao književno djelo u obliku materijalne knjige, glazba je otiskan tekst, muzika je slika koju čitateljev um stvara za vrijeme čitanja. Bez ijednog čitatelja, tekst je rukovanje utaman, sa zrakom, doslovno mrtvo slovo na papiru. I obrnuto, bez otiskanog teksta čitateljev um baš se i neće naužiti slikâ koje stvara književno djelo u obliku materijalne knjige. 

5.   

U autorskoj glazbi-muzici glazba je zadovoljstvo, misao, obilje, mašta i uglađenost, a muzika je nezadovoljstvo, čin, neimaština, nagon i izravnost. Ako dobra knjiga glazbuje-muzicira, tj. ako će njezin notni zapis čitatelj virtuozno odsvirati na vlastito zadovoljstvo, tada glazba vodi glavnu riječ u knjigama npr., nasumično, J.-K. Huysmansa, T. Manna, T. Bernharda, J. M. Coetzeeja, P. Handkea…, a muzika u djelima npr., nasumično, B. Hamvasa, J. Fantea, Z. Džumhura, D. Kiša, D. Džamonje…, s graničnim slučajevima kao što su H. de Balzac, E. Zola, J. Giono, P. Auster, L. Krasznahorkai… Kod Rusâ uglavnom muzika, s krajnje neobičnim izuzecima Šklovskog, Platonova, Harmsa, Brodskog, Peljevina… Skandinavci? K. Hamsun – debela, debela muzika; H. Söderberg – debela, debela glazba. A Južna Amerika, tko bi rekao: pretežno glazba, ali fantastično muzikalna: Borges, Neruda, Sabato, Cortázar, Marquez… Itd., itd. Ili, u registru produljenja vrste: glazba-muzika je začeće, gdje je glazba jajna stanica, a muzika spermatozoid: jedno bez drugog neće stvoriti nov život, ma koliko masturbacija unosila radost u kakav postojeći. U moćnoj glazbi-muzici, kao oštroj sjekiri za cijepanje predodžbi na fino iverje, glazba je glava, a muzika je drška. Čelik tvrd, nepristupačan, oganj mu više ne treba, neobojan će zaslijepiti odbljeskom Sunčeve svjetlosti; drvo meko, podatno, tihi nosač i duboki temelj, ugrijat će ali i spaliti. Spomenimo se i jednog Švicarca, de Saussurea: glazba-muzika je znak samo dok je glazba označitelj, a muzika označeno. Može se ovako unedogled, pa još samo ovo: u našim ljušturama glazba je meso, muzika krv.

6.

Paul Bäumer trampio je duhan za žvakanje za deset cigareta, što bi mu, uz prethodno službeno sljedovanje od trideset cigareta, trebalo dostajati za taj dan. Koju stranicu kasnije, za rotacije nakon dva tjedna na frontu, Bäumer s drugovima obilazi ranjenog Kemmericha u poljskom stacionaru: Kemmerichu sijeva u nozi amputiranoj iznad koljena pa Bäumer šutke opomene jednog za kojeg pomisli da bi bio u stanju izlanuti da se radi o fantomskom bolu. Remarque u Na zapadu ništa novo nije blebetao napamet; s osamnaest godina stupio je u njemačku vojsku i u Prvom svjetskom ratu više je puta ranjen. Nacisti su mu kasnije spaljivali knjige, poništili državljanstvo i naposljetku ga prognali iz domovine, jer u glazbi-muzici nisu podnosili muzikalnost koju im je on uporno nabijao na nos. Svakoj propaloj imperiji glave je došla njezina vlastita mahnitost, inače lako prepoznatljiva upravo po fiksnoj ideji da glazba-muzika može postojati bez glazbe ili bez muzike. Dvosatno kolektivno sjedenje na improviziranim ćenifama na otvorenom, primoranost na zatiranje srama (izostanak kojeg je, sjetimo se Freuda, prvi znak gluposti), pače, zabezeknutost nad činjenicom da je sram ikad postojao, naprosto se ne uklapa u čistoću pobjedničkih trublji i fanfara, fantomsku poput bola u amputiranom udu. Pretvarati se da muzika ne postoji znači pretvarati se da su blato, govna i bljuvotina te ispala crijeva i rascopane lubanje – fino uštimana žrtva, nebeski uzvišen, uglađen čin. 

7.

Što se tiče 20. stoljeća, moglo bi se reći da u glazbi-muzici autora i interpretatora rođenih u matičnim narodima (nekadašnjih) kolonijalnih sila prevladava glazba⁶, a da u glazbi-muzici autora i interpretatora rođenih u matičnim narodima (nekadašnjih) kolonija prevladava muzika⁷, i našlo bi se u takvoj generalizaciji istine. No to što će, recimo, u crnačkom bluesu uvijek biti više muzike nego glazbe ne znači da će u bjelačkom bluesu uvijek biti više glazbe nego muzike. Stoga organizam etničke grupe valja zumirati do njegove stanice: pojedinca. Kao vanjski manjak (slobode, udobnosti) koji stvara nutarnji višak (nezadovoljstva), ključ je – potlačenost. Zadovolje li se pojedincu samo osnovne, fiziološke potrebe, po kojima je ravan životinji, tj. održava li ga se na životu lišena osjećaja sigurnosti, pripadnosti i poštovanja, uskrati li mu se mogućnost samoostvarenja (Maslow…), on će u glazbi-muzici, bilo kao autor, bilo kao interpretator, nužno biti većinski muzikalan. I obrnuto; samoostvaren pojedinac u interpretativnoj ili autorskoj glazbi-muzici neće biti u stanju uteći od svoje glazbenosti.  

8. 

Zdravko Malić kaže da umirući u zapisanoj riječi živimo i živeći u njoj umiremo. Isto je i s glazbom-muzikom. Moći se tako temeljito stopiti s tonom da se u njemu privremeno nestane pouzdan je znak života i iz tog privremenog nestanka čovjek će se vratiti samo življi, jer ton je misaona i osjećajna poruka drugog bića; no začahuriti se u ton, svesti se na nj, kao na tu poruku drugog bića, ne može biti ništa doli krivotvorenje života, robijanje u samici i požurivanje trajnog nestanka. Ukoliko Ja mora obuhvaćati Ti, utoliko Ja ne smije značiti Ti. 

9.

Kad kakvu pojavu nazovemo mladenačkom, obično toj pojavi želimo okresati ozbiljnost, istaknuti njezinu suštinsku bezazlenost.⁸ Mladost je neiskustvo, neiskustvo je suženost, suženost je slabost. Prosječan mladenački bunt, bez obzira na svoju prividnu dramatičnost, proizlazi iz možda posve opravdana ali ipak solipsističkog nezadovoljstva te će ga, kao onaj nedorasli urlik uskovitlanim hormonima ispaćenog uma, ako ne pođe putom psihopatologije i/ili kriminala, svaki iole mudriji autoritet prije popratiti blagonaklonim smiješkom nego pokušati suzbiti. Hajde, hajde, ispúši se prije nego što se život postara… Tako biva i s gitarskim bjesnilom; jedni se ispušu pa se pripoje istom građanstvu na koje su puhali, drugi, cinično rečeno: dosljedniji, uspuhano se vrate Ocu prije reda, treći svoje puhanje unovče te u poznijoj dobi figuriraju ili kao pajaci ili kao gospoda… Spomenimo se tek Michaela Phillipa Jaggera, znanog i kao Mick, nekadašnjeg skarednog narko-kurviša a danas nositelja viteške titule Sir, dodijeljene mu za doprinose na području popularne glazbe-muzike 2002. g., o rođendanu Elizabete II., kraljice Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Jamajke, Bahama, Grenade, Papuanske Nove Gvineje, Solomonskih Otoka, Tuvalua, Svete Lucije, Svetog Vincenta i Grenadina, Antigve i Barbude, Belizea te Svetog Kristofora i Nevisa, i kolege mu Roberta Allena Zimmermana, znanog i kao Bob Dylan, mirotvorca i borca za građanska prava, koji je 2016./17., prihvatio zlatnu medalju i svotu od osam milijuna švedskih kruna, nagradu za književnost zadužbine Alfreda Nobela, izumitelja a potom i unapređivača dinamita. 

10.

Lying is the greatest of all sins. (A. Nobel)⁹    

11.

Oni četvrti dječjoj zaigranosti nisu dozvolili utopiti se u prvim valovima zrelosti, a od svoje glazbe-muzike, ne odbijajući baš uvijek, doduše, blagoglagoljiva odobravanja i eventualne putene darove simpatizerki/simpatizera, teško da su ikad željeli načiniti strašilo programatske borbe za bolji svijet ili prečicu do snošaja. Oni u električnoj gitari vide duhovnu protezu, a u njezinu brečanju, režanju, piskutanju, cviljenju, makar i pred publikom koja bi stala u klupe seoskog razreda, egzistencijalnu nužnost. Na vjetrenjače s vremenom prestanu nasrtati, ali propustiti priliku da se tim mrskim izrabljivačima zračne struje pokaže bosanski grb ili srednji prst – bilo bi prostitucija. Takvi nište tradicionalnu granicu između glazbe-muzike visoke i niske kulturne vrijednosti, a spremni su i na potpuno gladovanje kako bi si pojačalo održali sitim. »Potpuno gladovanje podrazumijeva da se ne uzima ni voda; takvo gladovanje može čovjek izdržati samo nekoliko dana, jer je već smanjenje tjelesne vode za 20% smrtonosno, a ako se voda uzima, može se izdržati i oko sto dana.«¹⁰

1. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi liber, Zagreb, 2004.
2. popularna glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49510>.
3. Ibid.
4. Edisonov fonograf koncem 19. stoljeća i nešto kasnije gramofon na ručni pogon za ploče na 78 okretaja u minuti.
5. Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990. (S Klaićevom definicijom možda bi se i bio složio od njega generaciju stariji Arnold Schönberg, praktički začetnik (tvorac?, pronalazač?) tzv. atonalne muzike i glazbe, jer on u zahvatima na području zvuka i nije nastojao izbjeći ton (pravilno titranje zvučnih valova) nego tonalitet (harmoniju tonova), i premda ovoj definiciji možemo tepati kao lakonskoj, ona je naprosto suviše štura, jer čovjek i uz pomoć šûma (nepravilnog titranja zvučnih valova) itekako stvara umjetnost, ako ćemo vjerovati da je umjetnost »ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela« (umjetnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63162>), odnosno ako je ona izraz općeljudske potrebe da se duhu dade oduška, ma kakav taj duh bio, općeljudske potrebe koju ni najpredaniji, najdosljedniji rasisti i izolacionisti nisu u stanju zanijekati. Moja tričavost ovaj oblik umjetnosti nekad naziva glazbom, nekad muzikom, no za potrebe ovog tekstića odsad ću se služiti vrlo originalnom i duhovitom kovanicom glazba-muzika.)
6. Recimo, Nijemci; od bljedunjavih neobičnih ‘tica Stockhausena i Weilla do još bljeđih neobičnih ‘tica Kraftwerk i Einstürzende Neubauten. Dalekoistočno porijeklo pjevača Dama Suzukija glazbi-muzici njemačkog sastava Can samo je ubrizgalo dodatnu, egzotičnu japansko-carsku, dozu glazbe.
7. Recimo, afrički (afro-američki) crnci; od Leadbellyja, Roberta Johnsona, Billie Holiday, Milesa Davisa, Johna Leeja Hookera…, do Gila Scott-Herona, Public Enemy, RL Burnsidea, Death Grips.  
8. Ne računajući, dakako, »mladenačko ludilo« (shizofreniju), vršnjačko nasilje i tsl.
9. https://www.brainyquote.com/quotes/alfred_nobel_610932, pristupljeno 18. 1. 2022.
10. gladovanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 18. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22150>. (Radi vjerodostojnosti navoda ostavio sam »20%«, no, ako se pita tzv. pravopis, valjalo bi umetnuti bjelinu: »20 %«.)