Džeparac

I smell a rat, njušim štakora, kažu anglosaske stanice ovog našeg boležljivog, krvavog, čudesnog ljudskog organizma kad žele izraziti predosjećaj kakve opasnosti ili sumnju u to da je nešto zaista onakvo kakvim se čini. Mi, stanice s neusporedivo manje do nimalo utjecajna govornog područja, u tom smislu nemamo običaj prenositi značenje, odnosno koristimo tek personifikaciju pa kažemo da – njušimo prevaru. Nos i inače djeluje kao fizički produžetak, skoro pa ticalo, intuicije, kroza nj prolaze čitavi mali svjetovi slutnji: nešto može ne mirisati na dobro, specifične arome imaju i nevolja i batine i jesen i kiša, pojedinci znaju nanjušiti priliku ili pare, imati nos za gol… Ne smijemo zaboraviti da isti organ pruža topli, dlakavi, pomalo sluzavi dom i receptorima pravog njuha, onog koji će razlikovati paprikaš od brabonjka, a koji će itekako nadopuniti osjet okusa (ako želimo saznati u kojoj mjeri, uvijek možemo izvesti pučkoškolski eksperiment začepljivanja nosa pri jelu). A jedan od markantnijih živućih noseva svakako pripada Gerardu Depardieuu. Taj schnoz, da upotrijebim etimološki nam blisku i, u ušima moje tričavosti, fonetski vrlo simpatičnu riječ, koju su govornici američkog engleskog preuzeli iz jidiša, jezika istočnoeuropskih židova, ne odudara značajnije od cjelokupne tjelesne figure slavnog francuskog glumca, koju bi pak, kao i, recimo, onu škotskog mu kolege Robbieja Coltranea, bila grehota opisati ijednim neuglednijim izrazom od moćna. Ima nešto gotovo perverzno prkosno u Francuzima, neka djetinjasta odvažnost, iskreno izvještačena ili izvještačeno iskrena; sjetimo se Balzacove kompulzivne predanosti pisanju i njegova pokušaja da literarizira cjelokupnu komediju ljudskog postojanja, ili Baudelaireova radosna mrtvaca koji će za svoje kosti sâm izdupsti raku, ili Célineova ranjenika Bardamuja i njegova liječništva procijepljena čovjekomrstvom, ili Barbussea koji promišlja o estetici rova dok mu iznad glave fijuču granate, ili Houellebecqa koji se u istom stihu uspijeva pitati i gdje je život i gdje je smrt… Popratimo samo opuštenost Depardieuova hedonističkog baritona dok u razgovorima s ne-francuskim novinarima potpuno zanemaruje školski izgovor engleskog; teško je povjerovati da on ne bi znao pripitomiti svoj naglasak, samo kad bi to htio: bit će da mu puca prsluk za to što se njegovu materinjem kolokvijalno izruguju kao službenom jeziku vojne predaje (ruku na srce, dvadeseto stoljeće u tom im smislu nije bilo naklonjeno). Nije nemoguće da se radi o atavizmu kolonijalističkog duha, jer specifične galske prgavosti zacijelo je bio svjestan još Dostojevski, kad je svojem Alekseju Ivanoviču, uz posprdan deminutiv ‘Francuzići’, stavio u usta i to da je francuska nacionalna forma stasala dok su Rusi i Englezi još bili medvjedi, to jest da i najkukavniji Francuz baštini manire koje će raditi za nj čak i ako u njih ne unosi ni dušu ni srce. Nisam bio u Francuskoj, a ono Francuzâ što sam upoznao stane na prste dvaju udova; možda je slika o čuvanju stražnjojezičnog ‘r’ pred klaunom Ronaldom McDonaldom, koji pacmanski halapljivo tamani sve pred sobom, lažna? Nastala na temelju površnih, posrednih dojmova, sigurno ne bi bila prva takva. Da i Francuzi pečene krumpiriće ne nazivaju French fries? Ali ono u što nema sumnje, ono što pouzdano znam, onoliko pouzdano koliko se uopće može znati bilo što, to je da je jedan od dvaju osječkih restorana McDonald’s smješten u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, inače spomeniku kulture nulte kategorije, tako da već dvadesetak godina Osječani mogu slušati Zrinskog i njegovo »U boj, u boj, mač iz toka, braćo« uz miris »100% goveđeg mesa u finom pecivu posutom sezamom«. Američka multinacionalka prodrla je u ponos hrvatske kulture kao napaljeni adolescent u sredovječnu usidjelicu, ne okrvavivši bodež – tako što je naprosto kupila dio njegove zgrade. Početkom prošlog kalendarskog ljeta kolega kojeg poznam od najranijeg djetinjstva, inače humanist, prevoditelj talijanske filozofije, vrlo načitan čovo izvanredne memorije, dok smo hodali Županijskom ulicom moje je smiješke upućene prizoru mladih koji nekoliko metara od velike figure Orašara manđaju plastične američke hambiće srezao iskrenim: »Čovječe, pa boli me kurac za kazalište…« Tada sam se malo spetljao, pa ću sada p0kušati biti suvisliji. Naime, ni sâm nisam ljubitelj teatra, oduvijek mi se čini da u njemu ima, pa, previše teatra, ali kolegine i moje sklonosti ovdje su sporednije od bumbačice kakva kostimografa, a HNK s cjelokupnim ansamblom, programom i zgradom zgodan je tek kao simbol, na onoj razini na kojoj neki od nas tumače snove koji, opet, ovdje nisu ni najmanje bitni, kao što to zapravo nije ni McDonald’s – stvar je u tome da povijanje kičme radi šarene laže nikad nije bilo slađe, taktika batine i mrkve kod nas se svela na mrkvu, i to naribanu, za batinu nije ni bilo potrebe. Mi vama hambić koji ne trune, vi nama kazalište koje trune. Pa može li bolje? Stoga to malo cigle, stakla i žbuke nije jedino što smo prodali. A ne, prodali smo mi i ono čime suvereno gospodarimo sve dok spava, »gudure, planine, nizine, vrleti, goleti, visočja, vrtače, škrape, rupe, klance, kanjone, žitnice, pješčare, jezera, mora, rijeke, potoke, šume, pećine, jame, klisure«, ono što je nekad čuvala »naša armija«, kako pjevaju Trobecove krušne peći, a što danas čuva naša vojska, a uz to i ono što smo, istina, sami izgradili, gradove i sela, općine i županije, tunele, ceste, autoputove, makadame i staze, prodali smo misli, ideje, sjećanja i predodžbe, prodali smo bića koja su izgradila nas, matere i očeve, babe i dide, a ona djeca i unuci, koje smo također, i unaprijed, prodali, oni neće imati osjećaj da su prodani, jer neće znati za drugačije od onoga u čemu se zateknu, dapače, oni će misliti da smo im učinili uslugu i da smo za njih podnijeli neopisivu žrtvu – nismo prodali jedino sebe, ali ne stoga što mi to nismo htjeli, nego zato što sami, kao stvorovi koji su u stanju prodati sve svoje, nikomu nismo trebali, barem ne toliko da bi nas kupio kad nas može unajmiti za kikiriki. Možda su Francuzi, što god značilo to ‘Francuzi’, jednako jeftini, ili čak jeftiniji, ali i u 21. stoljeću, u nečijim očima, na temelju nečeg, je li, uspijevaju o sebi održati drukčiju sliku. A mi? Tzv. mali narod u socijalizmu je uslijed akutno-kroničnog nedostatka zapadnjačkih bjelančevina i ugljikohidrata tako razvio kompleks manje vrijednosti te je s prelaskom na otvoreno tržište (glavne) kuhare unaprijedio u chefove, a svinjska rebarca zamijenio volšebnim pork ribs. Kadrovske službe prerasle su u ljudske resurse (!) i tako dalje. A onda su se s druge strane javili čistunci koji su lingvistiku poželjeli okrenuti naglavačke te joj deskriptivnu prirodu zamijeniti preskriptivnom, napraviti od jezika zakon; takvi su nas stali uvjeravati u upravo suprotno od onih prvih, naime u to da su neke riječi bolje jer NE pripadaju jeziku popularne kulture i digitalnog doba, odnosno jer su »naše«. No rintajući dvjestotinjak sati mjesečno za nekoliko stotina eura nećemo se pretjerano zamarati suludom idejom da mogu postojati dobre i loše riječi, nego ćemo gledati da na veličanstveni neradni dan odvedemo obitelj na hamburgersku gozbu, jer hamburgeri za nas i jesu luksuz – da potomku priuštimo dječji rođendan u Mekiću, jer takva je proslava »najbolja ikad«. A ako smo raspoloženi za izdašnije (srčanije, kako bi rekli pisci o hrani, bukvalistički filetirajući englesko ‘hearty’) komade mesa, možemo u svoj omiljeni »lounch bar« poći na »stake« ili »barbique«, uz koji će fino pasati »coslow salatica«, a nakon kojeg će prijati komad dobrog starog »chessecakea«. Sve u svemu, urnebes. Živimo u skeču Montyja Pythona, u nekoj vrsti podrealnosti, dovoljno je prepričati ono što se zaista događa. No ma kako nam se činile Sjedinjene Države, njihova je trenutna kulturno-ekonomska pozicija prirodna da prirodnija ne može biti; i kod ljubavnih parova jedno je u pravilu dominantno, tȁ gdje se u digitalnoj masi od osam milijardi noseva neće nametnuti moćna zajednica kao što je američka, osobito nakon kraha druge moćne zajednice koja joj je bila protuteža. Ako je vjerovati historiji, čovjek ili je gospodar ili je sluga; druga je pjesma kako će se dugo u nekoj od te dvije pozicije zadržati. Amerika, koja se nekoć i sama borila za neovisnost o imperijalistima, danas je sa svojim kapitalizmom poput školskog siledžije čijoj se nedotupavnosti većina potiho izruguje ali kojem se malo tko, ako itko, usuđuje reći ne – u drugom razrednom odjeljenju imamo dečka iz obitelji razvedenih roditelja, karataša pomalo sklona votki, a on, unatoč tomu što je uglavnom tih i povučen, i sâm znade udijeliti koju pedagošku nesretniku kojem se omakne krivi pogled; o konačnom obračunu dvojice mangupa neprestano se šuška, no do njega nikako da dođe, njih se dvojica tek povremeno tobože mrko odmjere an pasan na hodniku. Stoga je prirodna da prirodnija ne može biti i podređenost nas, tzv. malih naroda: naša je sudbina da džeparce predajemo mangupima. Ali kako se ne nasmijati niskosti, nezgrapnosti, ljigavosti s kojom to radimo? U usporedbi s nama, pokojni Liberace na području kiča tek je nešto napredniji šegrt. Stečeni osjećaj pripadnosti grupi, zastave i grbovi i jezici i ostale igračke, ma sve to može biti konfekcija, ali gdje je nestao onaj općeljudski, zdravoseljački poriv da nekoga tko ti na glavu ispušta meko, toplo govno makar zamoliš da prestane? Nek dušman zna kako mremo mi? Likovat ćemo nad suglupim Johnom Doeom koji smatra da je Europa glavni grad Mliječne staze, ali Josip Briški ipak će poginuti u Afganistanu na misiji uvođenja slobode i demokracije, a Marin Klarin i Tomislav Badurina u Jadranu na trenažnom letu darovanim rashodovanim helikopterom. Ako su nam ta imena nepoznata, uvijek možemo guglati. I ucviljene obitelji vojnikâ na sahrani dobit će, a što drugo nego hrvatski Red, White & Blue složen the american way, u trokut, jer that’s soldier’s life for ya. S Depardieuom ili bez njega, štakori odavno nisu nazalna slutnja, štakori se iživljavaju nad kormilom, sve na dvije noge cijučući i trljajući si njuškice od politički korektna zadovoljstva. Brod ševelja oko svoje osi, a nikad gojaznija sirotinja, koja čini posadu, bljucka craft pivo i užegli pork. Ili, riječima buljavog Ivice Trulog iz grupe Spolni samokresi: jeste li se ikad osjećali prevareno?