Dril (III.)

Bilo bi to divno i krasno, kad bi lektori-čistunci svoje operativne zahvate vršili isključivo u okvirima privatne razbibrige te kad bi na pravi put izvodili, na primjer, već objavljene tiskovine. Gdje ćeš zgodnijeg hobija: kišna je večer, Ares kunja uz radijator, Tihana u dnevnoj upija izbačene scene iz Generala, a mi s crnim, najcrnjim flomasterom u ruci obrađujemo kakav romančić, zabijajući mu nos u svaku lipu od onih 149 kuna koje za nj dadosmo u knjižari: ova me riječ gleda poprijeko, ova ne gleda, ova će napasti, ova neće, voli me, ne voli me… (U po džep povoljnijoj varijanti možemo pribjeći dnevnim listovima, a ako smo baš sirotinja, uvijek nam ostaju reklamne brošure.) Ili kad bi se prema tim lektorima nekako usmjerili samo administrativno-pravni spisi, uniformiranost čijeg stila ionako ide ruku pod ruku s lancima, lisičinama i sličnim sadomazohističkim pomagalima. No dosta o čistuncima, jer bit će da su oni, uz rastrojene i lijene te lektore-neznalice, i najrjeđi. Rekao bih da je za zao glas koji bije tu inače plemenitu struku (sjetimo se Pitijina proročanstva u kojem život od smrti odvaja ubogi zareščić) ponajviše zaslužno nešto što bi se moglo nazvati tamnom lektorskom ćudi. Radi se o ćudi koja može biti, zašto ne, poduprta bogatim umom, ali koja je u svojim jezikoslovnim pothvatima, potpuno neovisno o ideološkim strujama, nekako patetično nabusita, gnjilo sitničava. Za nju lektura nije samo posao nego prilika da svijetu (utoliko je otvorenija od čistunca, jer vodi globalni a ne lokalni boj), preko autorove grbače, kaže što ga ide, da se osveti za pretrpljene nepravde i ispravi koju krivu Drinu. Kafanski ekivalent njezine ratobornosti bila bi ratobornost čove koji se nakon trećeg pelinkovca oda sprdanju mucavca ili ćopavca, čove čija se snaga čudnim čudom búdi samo kad je okružen slabijima od sebe. Tamna lektorska ćud dobro znade gdje smije a gdje ne smije udarati, premda će si povremeno dozvoliti i čačkanje mečke ako je između nje i autora dovoljno debeo urednički međusloj ili ako je od autora dijeli dovoljno kilometara. Proturječno sazdana od pretjerane krutosti (kod pridržavanja pravilâ) i pretjerane elastičnosti (kod tumačenja svojih ovlasti), olako će podleći aroganciji. U zanosu zgražanja nad ‘čevapima’ i ‘Zagrebčanima’ rušit će zidove svakog otajstva, a prstom uznosito uperenim u ‘jer’ na početku rečenice ukazivati na samu svrhu ljudskog postojanja. Na laike će nerijetko ostaviti upravo dojam iniciranosti u kakav mistični red, oplemenjenosti tajnom vještinom koju su u stanju razviti tek polubožanstva. Istina, hrvatski i nije među najlakšim jezicima na svijetu (ne moramo ići dalje od padežâ i glasovnih promjena), ali radi se o posve prizemnoj građi, o skupu pravilâ koja je u stanju pristojno usvojiti svatko prosječno bistar tko si dade dovoljno truda, osobito ako je izvorni govornik. Kakav crni misticizam. Pojedinčeva sklonost pedanteriji neće odmoći, ali za pretjeranu krutost zacijelo su ponajviše odgovorne same školske institucije: tamne su lektorske ćudi izdrilane otprilike onoliko koliko nam i nedostaje pismenosti; ukoliko institucije u većini nas ne uspijevaju probuditi dovoljno toplih osjećaja prema materinjem jeziku, utoliko većini onih kod kojih to uspiju súze pogled do te mjere da od njih naprave robote, i to ne ove iz 21. stoljeća, koji plešu i sviraju: pravilo je svetinja koju se ne smije kaljati tricama poput zdravog razuma ili smisla za lijepo. Da, pravilo jest nastalo kao odraz pokušaja da se uvede red, da se usustavi kretanja u živom, govornom jeziku, ali to ne znači da moramo biti fahidioti. Pa valjda ono služi nama a ne obrnuto. Ako se književni tekst sastoji od rečenica, rečenica koje su koliko-toliko vjeran otisak mislî, mislî koje su krhka, nježna građa, za koju ni u 21. stoljeću nismo sigurni kako u umu nastaje, ma koliko plitka ili agresivna bila, pa zar poslu njihova usuglašavanja s književnom normom, ne bismo trebali prići s nešto tankoćutnosti, pročišćeni od osobnih frustracija i psihičkih nestabilnosti, s pincetom umjesto s papagajkama? Na fakultetima se pinceta i ne spominje (uz svako poštovanje pojedinim predavačima koji o njoj znadu šušnuti ispod glasa), oni su nam u stanju samo natandariti overol i u ruke utrpati kutiju s alatom. Koliko god danas bilo uvriježeno govoriti o književnoj produkciji, knjiga ipak nije vodovodna cijev da joj se smisao iscrpljuje u tvarnoj manifestaciji. Kad sam već spomenuo ubogi zareščić, zamislimo što bi slijepo pridržavanje pravila po kojem se zarez ne piše između rečenica i rečeničnih dijelova povezanih veznicima ‘i’, ‘pa’, ‘te’, ‘ni’, ‘niti’ i ‘ili’ učinilo bilo kojem, recimo, Valjarevićevu tekstu. Ili većini Amerikanaca, nekim Francuzima i Mađarima, pustim klasicima… Pravopis će tupkati ritam autorskoj rečenici? Ma hajte. A da ne govorimo o namjernoj upotrebi arhaizama, stilski obojenih riječi i autorskih novotvorenica, o poigravanju veličinom početnih slova, o namjernom izostavljanju izostavnika kod navođenja neknjiževnog govora, o (ne)razdvajanju teksta u odlomke, o namjernom korištenju stranih riječi radi stvaranja određenog dojma (za razliku od besmislenog kalkiranja: na dnevnoj bazi, raditi tijesto, ono što želim reći jest to da, ultimativan u značenju ‘krajnji’, ‘vrhunski’…, i još besmislenijeg anglikaniziranog unjkanja: shopping, barbecue, event, benefit…, kojima, bit će, nastojimo primiriti kompleks manje vrijednosti te se makar, kakti bivša predsjednica, naslikati ispred Bijele kuće kad nas već ne puštaju u nju)… Tamna lektorska ćud suviše je zaokupljena naslađivanjem nad čevapnim banalnostima da bi se bavila prepoznavanjem namjere. Za nju nema bitnije razlike između Fausta i uputstva za bojler. A što se tiče elastičnosti kod tumačenja lektorskih ovlasti, pokušat ću skratiti te iz jezerca arogancije i nezgrapnosti izvući samo dvije blesave kapi. Prva od njih pripada stručnjaku iz jednog regionalnog časopisa, koji je procijenio kako dvije rečenice koje glavni lik kratke priče izgovori u dijalogu zaslužuju da ih se završi uskličnicima umjesto točkama. »Pa da sam htio da urla,« urlao je naknadno autor, »ne bih bio stavio točke!« Lektor bi se možda pokušao sakriti iza genijalno sročena pravila (»Uskličnik se piše na kraju usklične rečenice«), ali književni lik u tom će časopisu zanavijek sloviti za svoju suprotnost, za galamdžiju. Ili, još blesavije: glagolski vidovi. Autor je u jednom pogovoru upotrijebio glagol u svršenom obliku, da bi lektorica istu riječ, mrtva-hladna, prebacila u nesvršeni oblik. Taj je tekst, za razliku od prvog spomenutog, poslan na autorizaciju pa je autor prije tiska knjige stigao objasniti da je htio reći kako se ćevapi peku a ne da su ispečeni. Stoga ne čudi što pojedini pisci i prevoditelji, koji si to renomeom mogu priuštiti, naprosto ne dozvoljavaju lektorsku obradu svojih tekstova nego radije riskiraju koji tipfeler i zatipak. Autor ovo, autor ono, a što ako je autor mrtav? Pa sve i da jest, Barthes ga pokopava tek nakon što tekstualni grad zaživi u čitatelju, a ovo bi trebale biti osnovne šljakerske predradnje, krpanje krovova i fasada. Da se za kraj malo strovalim u sentiment: dobar lektor radi umom, ali i srcem, baš kao i dobar krovopokrivač. Džaba jedno bez drugog. Dobar lektor nije nametljiv, neostvaren petparački siledžija. Ako smo nekomu prepustili da nam uredi krov, nismo ga pozvali da nam u dnevnoj sobi otvori ćevabdžinicu. A bome niti ćevaphouse.