Dril (II.)

Spomen lekture mnogom će iskusnijem piscu i prevoditelju, čak i onom šlampavom ili svjesnom toga da mu znanje pravopisa i gramatike i nije uzorno, u trenutku ukiseliti osmijeh. Lektor, kakva babaroga od pojma, kao zubar u djetinjstvu. No i loš zubar rijetko će popravljati zdrav zub, dok će loš lektor itekako čeprkati po zdravoj rečenici. Kako je to moguće, kad su i jednog i drugog temeljito učili razlikovati bolesno od zdravog? Pa, za početak, valjda tako što se stomatologija bakće s istim bolesnim od svojih prvih pokušaja, dakle već gotovo pet tisuća godina, a lingvistika, ova hrvatska, svoje je viđenje ne-zdravog potkraj prošlog stoljeća prilagodila ni manje ni više nego političkim promjenama. U duhu domoljublja, probuđenog nacionalnog ponosa i rađanja samostalne države, početkom devedesetih stali smo drilati umove, i unutar i izvan institucijâ, ne bismo li ih doveli do stanja u kojem će detektorski reagirati na riječi koje makar u natruhama zazvuče neprijateljski: titranje izazvano zvučnim valovima u uhu se pretvara u živčani impuls koji potom putuje sve do moždane kore, gdje mu se pridružuje određeno značenje, a gdje smo mi, eto, razvijali posebne centre za asocijacijsko razvrstavanje. Ako bi nam se pojedina sugovornikova riječ učinila nepoćudnom, naime: srpskom, brže-bolje upozorili bismo ga na to, dok smo istovremeno u mislima prekrajali svoje još neizgovorene rečenice pazeći da ih popunjavamo isključivo poćudnim, hrvatskim riječima. Ili barem onim koje smo odoka procijenili kao hrvatske riječi (neke od njih zasigurno su to i bile, poput famoznih neologizama ‘vrtolet’ i ‘uvrtnjak’ (u značenju ‘helikopter’)). No ni najvećim patriotima nije bilo lako obnoć zaboraviti ono što su učili prethodnih desetljeća te se ujutro probuditi s usvojenim novim, prilagođenim materinjim sa svim njegovim zamkama i zamčicama. Sjećam se televizijske reportaže u kojoj je hrvatski branitelj, možda je to još bio Zbor narodne garde, svoje suborce nazvao bojnicima. Vjerojatno nije htio reći da je okružen ljudima čiji činovi odgovaraju nekadašnjem majoru nego jednostavno nije imao dovoljno vremena da se privikne na razliku između ‘bojnik’ i ‘bojovnik’, a, u želji da izbjegne riječ koju koristi i druga strana, zazirao je od običnog ‘vojnika’ ili ‘borca’. Slično tomu, i ‘rodoljublje’ se odjednom upljesnivilo. Naravno, svi smo i tada imali voljenu rodbinu, ali nekako nam je milije bilo ljubiti dom nego rod, kao što smo se prestali za različite zadatke prijavljivati dobre volje i stali se za različite zadaće prijavljivati drage volje. Nadalje, radnici su kao čarobnim štapićem pretvoreni u djelatnike, a iz pojedinih listova neko je vrijeme bio prognan i tipični srbizam ‘tenk’, da bi svoje mjesto ustupio staroj hrvatskoj riječi ‘tank’. Sjećam se i kako me jedan prijatelj uputio u to da je u duhu hrvatskog jezika reći ‘svatovi’ (inače, gosti na svadbi), a ne ‘svadba’ (inače, proslava vjenčanja). Potrajao je taj rašomon godinama, desetljećima, prosječan građanin zamuckivao je ne želeći se ogriješiti o božanstvo Kako Treba Govoriti (što je, opet, suviše često korišteno kao isprika za obično neznanje: ćevap nikada nije čevap), pa je i danas moguće da ono što zvuči pravilno u autorovoj glavi, odškolovanoj tako da uvažava jedan pravopis, u lektorovoj glavi, odškolovanoj tako da uvažava drugi pravopis, zvuči pogrešno. Koliko mi je poznato, posljednji i, čini se, dosad najuspješniji pokušaj da se jedinstvenim pravopisom stane na kraj ideološki uvjetovanoj anarhiji može se zahvaliti Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je, ako se ne varam, 2014. objavio i internetsko izdanje s rječnikom problematičnih riječi. U njemu se uvažava i ‘neću’ i ‘ne ću’, ali se prvom daje prednost, za što su izneseni i prilično uvjerljivi razlozi (doduše, nije da zagovornicima ‘ne ću’ nedostaje argumenata). O tome koliko su hrvatski i srpski međusobno slični, pa onda i o tome koliko je koji u bivšoj državi pretrpio zarad (jezičnog) jedinstva, neka svatko prosudi za sebe, ja bih ovdje volio reći još koju o ideji da jezični znak samim izrazom može biti neprijateljski. Naime, ako nasilno izbijamo grecizam ‘hiljada’ staroslavenskom ’tisućom’ (inače standardnom i u ćirilićnom ruskom) samo zato što ‘hiljadu’ koriste i istočni nam susjedi, zašto ne bismo, recimo, unijeli malo živosti u boje narodnih nošnji? Tȁ bijela košulja i crni prslučić itekako su prisutni i onkraj Dunava. Ili, zašto ne bismo malko poradili na zastavi, zar su crvena, bijela i plava dovoljno naše? Poštovani čitatelj kojem će se ovi prijedlozi činiti kao karikatura bit će potpuno u pravu, ali smatram da se nipošto ne radi o karikaturi većoj nego što je to ideja da je pojedine riječi poželjno, bilo u ratu, bilo u miru, progoniti iz usmenog i pismenog govora, jer bojkot je to utemeljen na apstrakciji, izuzimanju, zumiranju stabalca koje mu odgovara i istovremenom zanemarivanju šume. A ako će nam jedna pišljiva hiljada ugoziti nacionalni identitet, pa kakav nam je onda vražji nacionalni identitet? Podsjeća to na nedavne bojkote medicinskih maski, kad je jedan podcaster drčno rekao kako odbija nositi masku jer da mu »ugrožava muškost«. Muškost koja gubi protiv medicinske maske? Gdje završava nacionalni identitet a počinje mahnitost? Jezično čistunstvo oblik je ekstremizma, a nema ekstremizma koji sâm po sebi ne podrazumijeva ono premalo (koje vodi u previše) ili previše (koje vodi u premalo), odnosno koji ne ograničava (osim eventualno ekstremizma koji bi se očitovao u prihvaćanju svega, premda bi i on bio ograničen nemogućnošću neprihvaćanja); što veći ekstremizam – to skučeniji prostor. I da, nitko iole zdrav neće imati ništa protiv bilo kojeg ekstremizma dok god nije nasilan i ne zadire u tuđi život. Sloboda mišljenja (još) nam nije zabranjena. Ako je netko u mojim očima karikatura, to ne znači da to isto nisam i ja u njegovim. Uostalom, veliko je pitanje koliko je danas, u premreženom, postindustrijskom, globalnoseoskom dobu, uopće moguće održavati kakvu žešću isključivost. (Na primjer, veganima, tim etički besprijekornim »ekstremistima« koji, zbog okrutnosti i invazivnosti mesne industrije, apstiniraju od hrane životinjskog porijekla (uključujući sve mliječne prerađevine i med) i svih proizvoda koji su na bilo koji način povezani s iskorištavanjem i mučenjem životinja (kozmetika koja se testira na životinjama, odjeća koja sadrži krzno, vunu, kožu…), sigurno nije nimalo lako pomiriti svoju filozofiju s modernim životom koji obuhvaća prijevozna sredstva opasna za okoliš, računalnu opremu proizvedenu u zemljama Dalekog istoka, gdje radnici rade (djelaju?, djeluju?) »za šaku riže«, uplaćivanje u proračun koji se koristi u mnoge etički diskutabilne svhe i tsl.) No u tom i jest problem s ekstremizmima: rijetki su oni kojima sjeme nije osjećaj moralno-intelektualne pravovjernosti, u kojima ne buja želja za širenjem ideologije i preobraćanjem nedovoljno svjesnih, zabludjelih.