Dril (I.)

Dovoljno je golišavih, ali bome ima i potpuno obnaženih, kao od majke rođenih knjiga beletristike. Rijetke su one baš zakopčane do grla, premda, naravno, ima i takvih, napose u poeziji. Mojoj tričavosti posljednjih godina najviše odgovaraju golišavice, djela koja pokazuju dovoljno. Čini se da su najuspjeliji književni tekstovi upravo oni u kojima su autori odoljeli čarima premalo i previše, fino kalibrirali želju te pošli tako često, a možda neopravdano, preziranim putom umjerenosti. Jer što je premalo doli »svinjska podvala«, da posudim od Célinea? Zovem te i vabim, i kad napokon razgrneš obveze i pristaneš na sastanak, onda ušutim, stanem se maloumnički smješkati i puštam te da se pitaš zašto sam te uopće pozvao. Ćuškam ti vrijeme. A još je Nietzsche opominjao na to da se pred gomilom, kojoj je duboko sve ono čemu se ne nazire dno, mutnim trude biti upravo oni kojima dubine nedostaje. Previše je, pak, čista pornografija, i to žestoka: aha, pristao si na sastanak, e sad ćeš čuti moj plan i program, sad ćeš čuti što sam ja radio jučer i što ću ja raditi sutra, ja, ne trebaju mi tvoja usta, ja, treba mi tvoje uho. Silujem ti vrijeme. I premalo i previše izviru iz neke neugledno podzemne, gotovo crvovske, revnosti, premalo iz jednog njezina pola, a previše iz drugog, i oboje podrazumijeva nemar za čitatelja ili njegovo podcjenjivanje. Naravno, nije uvijek lako oduprijeti se toj revnosti u prvom rukopisu, osobito ako čovjek piše, recimo, pod utjecajem narkotika ili srdit, ali zato postoje naknadna čitanja, zato, u krajnjoj liniji, postoje i urednici. Što je opet naročito umijeće, u masi tuđih misli prepoznati one koje nisu za papir nego za zrcalo te autora pozvati neka ih prilagodi ili iščiha jer da nije čitateljevo glumiti psihijatra već i stoga što ne plaća pisac njega nego obrnuto. A možda je još i veće umijeće biti pri tom pozivanju dovoljno spretan te ne povrijediti autora i izbjeći (opravdani) kontraudar umjetničke taštine. U to da se ne radi o nimalo zahvalnu zadatku uvjerio sam se više puta, kad sam tuđe rukopise čitao kao nekakav nazovi-, probni urednik, u odazivu na prijateljsku molbu; bit će da nisam bio dorastao zadatku, da nisam imao dovoljno takta, ne znajući se izraziti tako da sve primjedbe zvuče dobronamjerno, što su svakako bile, jer najčešći je nesporazum bio oko uvjerljivosti pojedinih situacija ili likova, kad su različiti autori blizanački nudili jednako trijumfalno objašnjenje: ali to se zaista dogodilo. Namik Kabil divno je to sročio: trnovit je put od istinitog do umjetnički istinitog. Kad nešto ne funkcionira na papiru, čitatelju je svejedno je li se to nešto zaista dogodilo ili nije. Čitatelj znade samo ono što pročita, a nužno je da piscu vjeruje sve i kad je očito da ovaj, zarad kakve više istine, laže. Uostalom, zar nije sama činjenica da su nužna dodatna, izvantekstualna objašnjenja znak da nešto, možda, ne štima? No svatko će onako kako misli da je najbolje, i tako i treba biti. Uglavnom, s vremenom sam stigao dotle da više volim zamišljati što je ispod tankih velova i donjeg rublja nego da moram razrezivati skijaška odijela, pancirke i skafandere ili, mnogo gore, zamišljati tanke velove i donje rublje. Zapravo za potonje više i nemam strpljenja, razgovijetan šapat ili vješta pantomima daleko su moćniji od stadionskog skandiranja – idi, majstore, urlaj nekom drugom. No mogli bismo reći da je i golišavim i golim i do grla zakopčanim knjigama zajedničko to što su nastale iz autorove potrebe da sa svijetom podijeli, barem u suštini, kakvu sitnu tajnu, ili komadić kakve sitne tajne, kakav draguljčić koji je otkrio, ili smatra da je otkrio. Pisac zbog i radi te tajne podiže cio tekstualni grad, uređuje mu parkove i sportske terene i trgove, uvodi infrastrukturu, da bi ga naposljetku i naselio: život grada stavljen je na pauzu sve dok čitatelj ne pritisne play. A da bi ulazak u grad i kretanje njime, zapravo ponovno upogonjavanje njegova života, čitatelju bili ugodni i glatki, potrebno je provesti dobru regulaciju prometa, zakrpati rupe na cestama, popraviti dotrajale fasade i ruševne krovove… To su posljednje etape u oblikovanju misaone građe knjige: lektura i korektura. Lektor brine za to da se u tekstu poštuju pravila pravopisno-gramatičkog uređenja jezika, objedinjena pod onim što nazivamo jezičnom ili književnom normom, a korektor posljednji iščitava tekst, u potrazi za eventualnim (po)greškama u tiskarskom slogu – za oboje je stručno osposobljen svaki magistar edukacije (profesor) hrvatskog jezika i književnosti. U vezi korekture nema se mnogo toga za reći, tek možda to da pojedine tiskare i grafičarske firme i dalje koriste računalne programe koji tekst oblikuju prema angloameričkom standardu pa rastavljanje riječi znade ne odgovarati pravilima hrvatskog jezika. A ako se promijeni način rastavljanja jedne riječi, u .pdf-dokumentu pobrkat će se sve ostale rastavljene, i tako unedogled, i eto belaja. No dobro, mlada smo država, tek nam je trideset, još desetak pa ćemo razmišljati o selidbi iz roditeljske kuće. Nažalost, lektura je već dublja kaljuža. Ne bih u konkretne primjere, ali recimo da će i čovjek koji lektorira stručne tekstove (skorih) magistara i doktora znanosti, kako prirodoslovaca, tako i humanistâ, vidjeti svašta. A onda nije problem zamisliti kako tek može biti na nižim razinama obrazovnog stubišta. Da, bit će da Hrvati u prosjeku ne drže mnogo do pismenosti, i da će se iole zaposleniji lektor povremeno baktati s gotovo fantastičnim manifestacijama nebrige za materinji jezik, čemu svjedoče i kurioziteti poput društvenomrežnih stranica posvećenih isključivo izrugivanju jezičnih rabijatnosti, stranica vjerojatno nastalih iz svakodnevne frustracije. Hvalevrijedne su knjižice lingvističkih savjeta koje povremeno objavljuju dnevni listovi (čak i kad se u njima kao primjeri pravilne upotrebe priloga ‘van’ navodi rečenica Izišao je van.), još kad bi te knjižice čitali i novinari istih listova, gdje bi nam bio kraj… Ali ima i taj dukat naličje.