»Neće knjiga zaustaviti bombu«, zajedljivo je, s trijumfalnim smiješkom, ponovio jedan od dvojice mojih znanaca, u ozračju kakvom se kolokvijalno tepa kao veselom ili opuštenom, i time okončao našu nekoliko rečenica dugu raspravicu o općoj vrijednosti literature. Po banalnoj istinitosti, ta razrada izreke o peru i maču vrlo je slična izrazu ‘književna produkcija’. Jer knjiga, naravno, jest proizvod, blok listova papira dijelom ispunjenih tintom, precizno izrezanih i uglavljenih između korica – predmet koji je tvornicu napustio lišen svake moći protiv iole ozbiljnijeg eksplozivnog sredstva. Ali što je to u povijesti ljudskog roda imalo takvih moći? Ta metonimijsku bombu ništa ne zaustavlja još otkad se Berdjajevljevo ljudsko vrijeme, odlamanjem od nebeskog, od vječnosti, razboljelo, ozloćudilo i dobilo izvjestan kraj, još otkad čovjek nije ni poznavao onu doslovnu, materijalnu bombu, nego je drugog čovjeka, da bi ga ubio, morao pogledati u oči. Ako je mirotvorstvo mjerilo vrijednosti, jasno je da oduvijek živimo u svijetu spremnom za kozmički buvljak. Knjiga će se na polici dnevnog boravka kočoperiti kao zgodan statusni simbol ili će poput frizbija biti dobačena prvom antikvaru, ali kad upitamo nekoga je li čitao Idiota, ne pitamo ga je li zadovoljan vrstom fonta i smatra li da su boje na naslovnici ukusno složene.
Poznatoj filozofskoj zagonetki o tome stvara li zvuk stablo koje padne u šumi, gdje ga nitko ne čuje, daleko umniji od mene nisu se domislili rješenja koje ne bi bilo moguće pobiti suprotnim argumentima, pa ja to neću ni pokušavati. Ipak, pretpostavit ću da je za preobražaj knjige iz produkta u književnost nužna svijest, ona čitateljeva. Čitanje se čini kao oblik duhovnog ratarstva, gdje je pisac vazda u ulozi sjemenara: čitatelja su dovabili predaja drugih poljodjelaca ili uspjeh ranije pribavljenih sjemenki, i sad je na njemu da si (ponovno) izore um pa zasijane brazde obilno zalije iskustvom. Negdje na tom putu, dok uspjeh berbe još nije posve izvjestan, počinje se događati književnost. Naravno, da bi sjeme proklijalo, potrebno je da tlo ne bude jalovo, jer znamo da ni najdarežljiviji tekst neće pružiti više od onog što čitatelj već ima. Možda se zato knjigu redovno proglašava boljom u odnosu na ekranizaciju: čitajući, sami biramo glumce, postavljamo scenografiju i slažemo soundtrack. A da bi sjeme nakon klijanja izraslo u donekle slastan plod, potrebno je i da tlo ne bude suviše izjedeno kakvom boleštinom; nema tog romana i poeme koji će od raznih trobeca, bundyja i ramireza načiniti filantropske leptiriće.
Književnost, kad je moćna, doista jest događaj. Slova oblikuju riječ, riječ prenosi misao, misao potpaljuje osjećaj. A osjećaj postavlja znak jednakosti između ‘sve’ i ‘ništa’, gradi most do božanskog. No čak i u 21. stoljeću, vremenu dosad najvećeg tehnološkog buma, dobu široke dostupnosti Interneta i posljedičnog rašomona, čak i sada čovjek sklon čitanju uspijeva u malograđanskim krugovima nositi stigmu štrebera. Migoljeći od njemačkog do hrvatskog jezika, pojam ‘štreber’ (po B. Klaiću od streben (nastojati, pregnuti) – čovjek koji velikom marljivošću i dodvoravanjem želi napredovati u školi, službi ili inače; laktaš) prošao je pelcovanje gotovo posve suprotnim značenjem, pa danas s njega podjednako beremo i kruške u vidu ljubitelja knjige i jabuke u vidu besramnih ulizica. Zastrašujuće mnogo državljana još zazire od znanja, kao da je ono neka nečasna roba koju se dila ispod žita. Takvi će svoju urođenu pamet, ako je tko dovede u pitanje, braniti i šakama, ali na bilo čiju stečenu gledat će kao na svojevrsnu ljagu, osim kad je povezana sa zgrtanjem materijalnog bogatstva – tad će joj se diviti i zavidjeti joj. Ako previše petljaš oko knjiga, sumnjiv si. Možda misliš da si bolja od nas ili si, kao muško, malo ženskast – u svakom slučaju treba te dobro držati na oku. Naročito su sumnjivi oni koji od knjige zarađuju, ali njima se i lakše prašta, jer od nečeg se mora živjeti.
Ipak, u tom, kao i u svakom drugom otvorenom neprijateljstvu, ima viteškog poštenja: ako sam ti objavio rat, barem sam te udostojio istine. A što sa silnim petokolonašima, s onima koji naprosto obožavaju čitati, ali nemaju dovoljno novaca ili vremena? Unatoč kulturnoj politici koja omogućuje bezobrazno visoke cijene knjiga, u Hrvatskoj i dalje postoje gradske knjižnice u kojima se godišnje članstvo plaća otprilike kao dvije porcije ćevapa od junetine. Osim toga, Internet je pun besplatnih elektronskih, kao i digitaliziranih klasičnih izdanja. Vrijeme se teže posuđuje, ali internetsko bankarstvo, online-naručivanje, gotova i instant jela na svakom koraku, komunikacija preko mobitelskih aplikacija, nikad jeftiniji taksi-prijevoz, informacije na jedan klik…, kao da otvaraju neke mogućnosti? Da se ne shvatimo pogrešno, posljednje što bih želio jest zauzimati patetičnu poziciju knjiškog apologeta i zazivača minulih, avetinjskih, tobože sretnijih vremena. Dapače, Internet najvećim dijelom smatram sjajnim izumom, a, što se mene tiče, neka nitko ne pročita ni slova beletristike ako mu je tako po volji. Svijet je suviše kompleksno i napučeno mjesto da bi si neznatni elementi poput mene uzimali za pravo njegove trendove i sklonosti ocjenjivati kroz kategorije dobrog i lošeg. Sunce ne bira. Zapravo ovdje tek pokušavam shvatiti čovjekovu potrebu da se opravdava za to što ne čita knjige.
Zahvaljujući kapitalizmu sazdanom od rata i lopovske privatizacije, arogancija i primitivnost u nas su postali čisti mainstream, te se mnogo onoga što se donedavno skrivalo po izbljuvanim sifilitičnim jazbinama, jer bi u protivnom bilo ismijano kao vulgarnost i nedostatak dobrog ukusa, danas agresivno nameće kao putokaz. U okruženju u kojem vlada doktrina »ja, ja, ja, i još malo mene« izostavljanje prvog lica jednine iz prvog plana postalo je gotovo čin društvenog bunta. Možda zato fanatično izbjegavamo priznati da nam je čitanje zamorno, jer time bismo priznali i klimavost svojeg trona prikazanog u visokoj rezoluciji na ekranu mašte. Možda je ‘ne-imanje vremena’ samrtni hropac hrvatske srednje klase. No ma koliko izgovora da smislimo, književnost teško da će ikada povratiti status hobija besposlene aristokracije. Za nju jest potrebna određena dokolica i ona jest pogodno tlo za uzgoj snobizma, ali nju odavno čita i piše i ‘raja’, a tehnološki napredak približio ju je svakomu tko ima zericu volje. Snobizam ionako uspijeva na svim terenima.
Nije li pomalo dosadno hodati neprestano u vlastitoj obući? Može ona biti vrhunski izrađena po mjeri, ali predviđena je za ograničen broj staza, od kojih nijedna ne vodi dalje od našeg seoceta. U jednom trenutku zateknemo se kako kao zombiji iz američkog filmskog hita tumaramo od A do B i natrag, kako iznova i iznova proživljavamo isti dan, odbijajući se od istih zidova i prolazeći kroz ista vrata. Osim toga, od pretjerane upotrebe izližu se potplati; bol se može neko vrijeme zatomljavati, ali kad se izujemo, rane na tabanima zapojat će izdajničku pjesan. A čak su i Kinezi još davnih dana zabranili vezivanje stopalâ, tradiciju koja je sprečavanjem rasta stoljećima stvarala deformitete kao estetske simbole i ženine tobožnje zaloge u ime vjernosti budućem suprugu. Književnost nam nudi mnoštvo tuđih cipela, koje su, opet, posve naše. I utoliko nas podsjeća na to da tijelo nije jedino što je podložno sakaćenju.