IV. korak
Još jedan komplikovani paragraf u kojem se filozofija kao struka koja se bavi celinom – što je, naravno, paradoks – uvodi na velika vrata i unosi smutnju i nervozu u ono što je, inače, jasno i neupitno.
Kao što je poznato, filozofija ničemu ne služi, a kada se pokuša upotrebiti – kroz obrazovni sistem, na primer – ispostavlja se da samo pravi štetu. Kada su oni koji odlučuju o svemu to, najzad, shvatili, bacili su se na uklanjanja filozofije iz obrazovnog sistema, za šta su ponuđeni mnogi odgovori među kojima je teško izabrati najgluplji. Otarasiti se filozofije nalik je ubistvu beskućnika ili izbeglice: koga briga? Uostalom, humanističke discipline, računajući i filozofiju, nikada nisu bile u težem položaju u poslednjih dvestotinak godina: katedre za humanističke nauke se, čak i u bogatim zemljama, gase, a srednjoškolski programi redukuju na „korisne discipline“ pripremajući na taj način proizvođenje „korisnih idiota“, stručnjaka koji se razumeju samo u svoju struku i ni u šta drugo. Posledice takvog pogleda na svet kolosalne su i vode direktno u ambis. Pragmatički obrt u obrazovanju najdirektnije zaseca u tkivo zajednice koja ne proizvodi samosvesne i slobodne građane već šrafove jedne društvene mašinerije koja radi bez svrhe, ideje i, naravno, slobode (mašina se i definiše svojom automatičnošću, dakle neslobodom). Društvo koje bi se lišilo „filozofske nepotrebnosti“ posle izvesnog vremena zaličilo bi na lepi leš: spolja je sve u redu, jedino što je osoba preminula usled obilnog unutrašnjeg krvarenja izazvanog nekompetentnom hirurškom intervencijom. Društvo stručnjaka koji ne znaju ništa drugo do ono za šta su obučeni postaje društvo idiota – onih koji ne učestvuju u javnom životu jer nisu u stanju da misle, nego samo da rade. Stručnjak se definiše time što ne misli, nego dela.
Uloga filozofije, kao vezivnog tkiva jednoga društva, ne može se nadoknaditi, niti zameniti, bilo kojom drugom disciplinom, tehnikom, ili oruđem, zato što se nijedna druga disciplina ne bavi čistim pojmovima. Nijedna se druga disciplina ne bavi ničim tako konkretnim kao filozofija. Zabuna koju izaziva prethodna rečenica veoma je delotvorna. Filozofija se doživljava kao najapstraktnija disciplina koja barata pojmovima na takav način da je iskustvo (empirija, ono konkretno) ne obavezuje u meri u kojoj, recimo, iskustvo obavezuje građevinskog inženjera: ako inženjer ne poštuje zakone građenja njegovo se zdanje ruši. Ako se, pak, tome nasuprot, filozofija ne obazire na stvarnost – utoliko, što bi rekao Hegel, gore po stvarnost: filozofsko zdanje svejedno stoji. (Hegel je otišao još dalje pa je tvrdio da zdanje stvarnosti stoji upravo zahvaljujući pojmovnoj armaturi, ali to je druga priča.) Odnos konkretnog i apstraktnog, međutim, nipošto nije tako jednostavan kakvim se može učiniti (inače filozofija teško da bi preživela dve i po hiljade godina).
U engleskoj reči za beton, concrete, čujemo upravo „ono konkretno“, ono što odlikuje filozofski pojam: čvrstina i celovitost, za razliku od onoga što je apstraktno, izdvojeno, odvezano (latinsko abstrahere znači izvući, izdvojiti iz celine). Konkretno znači celovito. Kada za nekoga kažemo da nema pojma o čemu priča, to znači da govori apstraktno. To znači da nije u stanju da zahvati celinu i govori nevezano, proizvoljno, priča šta mu padne na pamet, a to što mu pada na pamet obično nije naročito pametno i svakako je beskorisno. Pojmiti nešto znači zahvatiti celinu, ono konkretno. U latinskoj reči concept, što mi prevodimo s pojam, nalazi se capere, zahvatiti. Otud nepoverenje u stručnjaka čije znanje je, naprosto, po određenju, izdvojeno (apstrahovano, ekstrahovano) iz celine: stručnjak se razume u posebnu stvar, on zahvata ono posebno (železnički saobraćaj, na primer, atomsko jezgro) a o celini ne vodi računa. Utoliko je lak plen manipulanata. Stručnjaci su uspeli da pocepaju atom, a onda im je sinulo da se, eto, to cepanje može upotrebiti i za pravljenje bombe koja cepa ljude. Nisu, dakle, dok su cepali atom, uspeli da dobace ni do elementarne posledice onoga čime se bave.
U sprovođenju reforme srednjeg stručnog obrazovanja, dakle, filozofija se sve energičnije proteruje (jer „ne služi ničemu“), pa je u tom razornom talasu „obesfilozofljavanja“ došlo i do ukidanja filozofije kao obaveznog predmeta u stručnim školama (jer „šta će lekarima filozofija“), a najnovija ideja je da se, umesto filozofije, u stručne škole uvede, i to kao izborni predmet, nešto što bi se zvalo „logika sa etikom“ (spajanje logike i etike je kao kalemljenje glave psa na telo kamile, na primer, ili obratno). Umesto tako duboko pogubnih ideja bilo bi mnogo delotvornije razmisliti o filozofskim disciplinama koje bi bile saobrazne strukama, pa bismo u tehničkim školama dobili filozofiju tehnike, u matematičkim filozofiju matematike (to ionako proističe jedno iz drugog, samo je potrebno jedan jezik „prevesti“ u drugi), u turističkim filozofiju turizma, u sportskim školama filozofiju sporta, u jezičkim filozofiju jezika, u medicinskim filozofiju medicine, dok bi gimnazije zadržale filozofiju, ali ne više u obliku logike koja je izgubila smisao kao zasebna disciplina (ne postoji jedna logika), već kao istorija filozofije. Time bi filozofija postala ne samo zanimljivija učenicima, već bi i posustali Filozofski fakulteti, potpuno razoreni sumanutim „bolonjskim sistemom“, živnuli i trgnuli se iz samoskrivljene letargije.
Čemu, dakle, filozofija u stručnim školama? Odmah bi valjalo preskočiti neinteligentne primedbe tipa: da li je jednom lekaru važnije da nauči da dijagnostikuje upalu slepog creva, od toga šta je Gelen iz Pergama rekao o crnoj žuči 180. godine nove ere?! Budući lekar koji ponešto zna o moći što mu je savremeno društvo dalo u ruke (jer on odlučuje o životu i smrti), a o čemu bi se obavestio na časovima filozofije medicine kroz tekstove Mišela Fukoa i Žorža Kangilema, ne bi se pretvarao u pukog mehaničara ljudskog tela. Budući inženjer koji bi izvesno vreme posvetio tome da odgovori na pitanje šta je to mašina, te kakav je odnos mašine i slobode (na primer), umesto da samo uči kako to radi, ne samo da ne bi više bio predmet grubih viceva o „glupim mašincima“, već bi, vođen inercijom pojma, odmaknut od mašine, dobio priliku da se razvija i kao građanin, umesto da i sam bude poput šrafa jedne beslovesne društvene mašinerije. Filozofija tehnike izuzetno je zahtevna disciplina koja u svoje središte smešta pojam posredovanja: mašina je posrednik, proteza, ono što stoji između čoveka i prirode, te u jednakoj meri oblikuje kako prirodu, tako i čoveka. Da li mašinski inženjer ikada pomisli u kojoj meri ga mašina oblikuje, sve verujući (pogrešno) da je on njen suvereni gospodar? Teško. Niko mu takvu perspektivu ni ne nudi, jer ona je „beskorisna“. Najzad, sumorno stanje pravne nauke (u Srbiji) (kao i čitavog pravosuđa), direktna je posledica nemoći – a možda i nebrige – pravnih fakulteta da filozofiju prava, tu apsolutno nužnu disciplinu unutar sopstvenog korpusa, uvedu u žive tokove pravničkog mišljenja.
Filozofija, dakle, zahtevu jednu nestručnjačku stručnost. Biti stručnjakom u filozofiji znači ispuniti se skustvom filozofiranja na takav način što ćemo postati osetljivi na znake koje nam odašilje pojam. Pojam, pak, u sebi sadrži iskustvo čitave svoje istorije. Za pojam građanina relevantno je iskustvo grčkog građanina koliko i iskustvo savremenog građanina. Filozof je, utoliko, stručnjak koji, upotrebljavajući određeni pojam, zna istoriju pojma (filozof je, što bi rekao Foucault, uvek istoričar, arheolog i genealog) i barata njime – dakle, primenjuje ga – na takav način da se odupire svakoj vrsti svođenja, prerasude, neznanja, ili nekakvim nepojmovnim (nepojamnim) tehnikama. Zbog toga studiranje filozofije uvek jeste i obrazovanje za građanina koji po svome bitnom određenju – pored određenja da je građanin identitet vladara i onoga kojm se vlada – jeste slobodna osoba. Svaka disciplina, naravno, ima svoj pojmovni aparat i veoma dobro može svoje pojmove da upotrebljava u njihovoj istorijskoj nosivosti. Ali jedina disciplina koja ničim nije ograničena u baratanju pojmovima jeste filozofija jer ona, prema pojmu, uvek počinje ispočetka, ona uvek traži neuslovljeni početak. Utoliko filozofija jeste izumevanje pojmova, a svako novo izumevanje jeste izumevanje celine. Filozofska celina utoliko nikada nije, naprosto, jednaka sebi, već je dinamična struktura koja uvek iznova ispostavlja zahtev za samopoimanjem.