III. korak
Paragraf u kojem se pokazuje da je logika stručnjaka suprotstavljena logici celine, da idiotizam stručnjaka može biti opasan koliko i kretenizam donosilaca odluka, te da, ako se ove dve logike srećno spoje, zajednici nema spasa.
Ako se stvar zaoštri, mogli bismo reći da je oslanjanje samo na stručno mišljenje, odnosno izvođenje zaključaka samo na osnovu ekspertize (procene stručnjaka), u isto vreme i nužno i opasno. Nužno je zbog toga što zahvata u dubinu fragmenta (struke), te time nudi perspektivu koja se bez te dubine ne bi mogla uzeti u obzir. Opasno zato što zahvata u dubinu fragmenta, te time (logički) suspenduje celinu. Nedavno je, za vreme vanrednog stanja u Srbiji, tim stručnjaka-epidemiologa sasvim ozbiljno razmatrao mogućnost dvadesetčetvoročasovne zabrane kretanja zbog toga što će zaraza covidom-19 najefikasnije da se zaustavi ukoliko se klice ne budu prenosile, a neće se prenositi ako ljudi ne dolaze u kontakt jedni s drugima. U kontakt, pak, neće dolaziti ukoliko im se, logički, onemogući izlazak iz kuća. Na logičkoj ravni, dakle, sve je u redu. Osim, dabome, što je zamisao neostvariva. (Ako se prepustimo logici mogli bismo ponuditi jedno još poudanije sredstvo protiv širenja zaraze: ako bismo izvršili kolektivno samoubistvo zaraza bi, nesumnjivo, izgubila zamah i uskoro bi nestala.) Gadamer je i na ovom mestu jasan: stručnjak „jednostavno ne može da govori samo kao istraživač i naučnik ako se iz njegovog mišljenja izvode praktički zaključci. (…) Nema sumnje da je odgovornost za posledice znanja nešto drugo nego sva samodisciplina i požrtvovanost koji vode sticanju znanja i umenja“ (str. 99. – 100.). Zbog toga je potreban neko ko će pokušati fragmente da sklopi na najbolji mogući način za zajednicu. Koliko god bili gadljivi na tu vrstu stručnog nestručnjaka – dakle političara – upravo je on taj koji brine o celini, a u demokratskim republikama on dobija mandat da se stara o opštem interesu (u nedemokratskim režimima, poput srpskog, političar uzurpira opšti interes i okreće ga u privatne svrhe. Utoliko je vladavina stručnjaka, meritokratija, pogubna po zajednicu. Nije, dakle, sporno da stručnjak, inženjer na primer, može da dobije mandat da vodi zajednicu, ali je nužno da izađe iz uloge stručnjaka kako bi se posvetio celini. Stručnjak, po određenju, nije u stanju da definiše zajednički (opšti) interes. Savremena demokratska republika, poredak sa slobodnim javnim prostorom u kojem vlast dobija mandat od građana da brine o celini, o očuvanju republikanskih institucija i o poštovanju demokratskih procedura, poredak u kojem su predstavnici građana u isto vreme i predstavnici vlasti – što odgovara rečenoj Aristotelovoj definiciji da je građanin osoba koja, u isto vreme, obavlja vlast i potčinjava se toj vlasti – donosi odluke na osnovu ekspertiza s jedne strane (ne, dakle, proizvoljno), te poštovanja zajedničkog interesa koji se obrazuje upravo u slobodnom javnom prostoru (ostavljamo ovde po strani rusoovsku razliku između opšte volje i opšteg interesa). Od presudnog je značaja primetiti da se opšte dobro ne može odrediti pre uspostavljanja slobodnog javnog prostora – pojedinac, upravo po određenju, ma koliko, u međuvremenu, bio genijalan, nije u stanju da odredi zajednički interes upravo zbog ekstremne složenosti savremenih društava. Uspostavljanje slobodnog javnog prostora, utoliko, poklapa se sa zajedničkim interesom. O partnerskom odnosu građana, stručnjaka i vlasti govori se samo tamo gde postoji slobodan javni prostor otvoren za građane, stručnjake i, naravno, za predstavnike vlasti koji, uz to, imaju zadatak da vode računa o slobodi slobodnog javnog prstora. U suprotnom, kao u slučaju Srbije, reč je o pokroviteljskom odnosu vlasti nad građanima, što, bez izuzetka, vodi katastrofi. U takvom poretku stručnjaci, koliko god delovali umirujuće u kriznim situacijama, tek su sredstvo za održavanje samosvrhovite vladavine. Serija Černobilj vrlo je indikativna za ono o čemu govorimo, ali i za žanr katastrofe u kojem, trenutno, obitavamo. U trenutu kada naučnik izađe iz svoje struke i, služeći se elementarnim zdravim razumom koji se prirodno kalemi na njegovo stručnjačko znanje, predloži mere koje spasavaju živote – recimo evakuaciju ljudi na više od 30 kilometara izvan epicentra eksplozije – totalitarna svest reaguje tako što najpre proračuna sopstveni interes, a onda, ako joj ne odgovara, zapreti naučniku zatvorom.