Nekad se govorilo o uzgoju djece. Djeca su se uzgajala, baš kao što se uzgajaju rajčice, krastavci ili jabuke. A tko god ima ikakvog iskustva s potonjim, zna da to nije uvijek lako. Zato se uzgojem njegovalo kod kuće. Odgoj se pak obavlja u instituciji, koja, zasad, još uvijek čuva bar neosviješteno sjećanje na uzgoj: ona je vrtić, Kinder-garten, mali vrt u kojem se ne uzgajaju ni rajčice ni krastavci ni jabuke, nego djeca. (Razni dječji, đački, studentski i kakvi već domovi upravo i žele zavesti zabludom da je ono sitno što mogu pružiti zapravo na visini samog toplog, obiteljskog, jedinog doma.) Uz u uzgoju upućuje na rad, predanost, uvijek naviše, sve više, poklonstvo cilju. To je uznastojanje, uzdanje i uzlet. Odgojiti znači pak od-raditi, od-guliti, od- -valiti, od-pisati. Vrtiću će uslijediti škola, koja se i dalje naivno prihvaća – ili pak prijetvorno nameće – kao poprište obrazovanja: rada na ljudskom obrazu. Ali, dok je izvorna zamisao obrazovanja e-dukacija, iz-vođenje istinskog obraza, tek zapretanog pod licem od kože, u stvarnosti se obrazovanje provodi kao in-dukacija, u-vođenje kojekakvih podataka koji tom istinskom obrazu mogu pružiti samo bore, kao in- -dukcija, u-sađivanje činjenica o nekad nekom i negdje nečem, usadaka koji zapušuju svaki otvor i na dječjem licu i onemogućuju proklijavanje onog obraza pod njim.
A tome je tako naravno zato što jedna civilizacija tako hipertrofirane racionalnosti kao što je naša ne može istinu prepoznati ni u čemu što nije izmjerljiva činjenica i prebrojiv podatak. U svom napredovanju prema propasti takva civilizacija može imati samo sve manje i manje strpljenja za nešto tako anomalijsko kao što je djetinjstvo, taj produženi blagdan oglušenosti na riječ i brojku. Za majku inženjerku i oca bankara, plava sunca i petonoge krave njihova djeteta izvor su silne nelagode i oni do zadnjeg časa pročešljavaju svoju primaću sobu ne bi li možda uočili neki od takvih crteža koji su previdjeli, a sve prije no što stignu gosti. Koji su ozbiljni ljudi. Ljudi odrasli. Sve kolege, odvjetnici, trgovci i psihijatri (u međuvremenu su uspjeli premjeriti i dušu, onaj isti organ u koji nitko od njih ni ne vjeruje). Čim i zadnji gost ode, roditelji brže-bolje grabe svoje dijete i izvode ga pred zid, pa ciljaju i razmazuju na zidu trag olovke iznad djetetove glave. Da nije u tih nekoliko sati ipak izraslo bar još milimetar?
A sutradan je, bogu hvala, radni dan i roditelji više neće morati od jutra do mraka trpjeti među svojim nogama sva ona saplitanja i posrtanja izroda njihove ljubavi. (Baka i djed nisu imali vremena da ga preuzmu preko vikenda: baka je veterinarka koja vikendom zarađuje na crno liječeći po selima četveronoge krave (za doista stare dane), a djed je astronom koji se pred teleskopom u radnoj sobi ne prestaje grijati protuberancama i pjegama uvijek jarkožutog sunca.) Privatna, obiteljska, tako neformalna nestrpljivost roditelja povlači se u ponedjeljak pred organiziranom, institucionaliziranom i pedagoškopedijatrijskodidaktički uzgojenom nestrpljivošću vrtića. Njegov smisao više nije biti malim vrtom, ili vrtom za male, nego katalizatorom nemilog procesa dorastanja, za školu. Stoga se, usporedo s povlačenjem odgoja iz škola, u vrtićima nadima obrazovanje. U prvima ne postoji nekakav poslijevrtićki razred, koji bi otupio žestinu sraza s novom sredinom, ali se zato po potonjima otvaraju predškolske grupe, da poželjnu brzinu dorastanja zaoštre.
I tako, ono malo djece što se po parkovima uopće dalje i viđa zasad su još samo čudovišni primjerci celofanske kože boje voska; neće proći puno, a ona desetina i tih i takvih koja po parkovima zaostane neće se više spuštati toboganom. Sjedit će kraj njega, eventualno u paru, i izračunavati koliko bi im za to trebalo. I razilazit će se oko momenta trenja i prosječne brzine vjetra. Na engleskom, naravno. A ponosni roditelji, koji su se uspjeli izboriti za to da i preopasna prirodna stabla gradske vlasti posijeku i zamijene bezazlenim gumenim, kimat će jedni drugima i dovikivati svojoj djeci − na jedinom jeziku koji oni znaju − da prijeđu na dio s poliesterskom travom, da se ne oslanjaju cipelicama na zemljurinu. Isprljat će ih.