Od zahoda do ishoda moje nevidljivosti

O

Ja sam nevidljiv čovjek. Ne samo da, kad me nema, nitko ne primjećuje da me nema, nego nitko ne primjećuje ni da me ima, kad me ima. Kad sam to tek počeo primjećivati, bio sam, naravno, ranjen. Moj je ponos bio pozlijeđen, dostojanstvo i mog postojanja zgaženo i zanijekano. Da ne govorim o, za adolescenta, još daleko presudnijim, praktičnijim problemima kao što je osujećeno samodokazivanje u krugu svojih vršnjaka, među kojima, razumije se, osobito valja izdvojiti vršnjakinje. Kako da te djevojka primijeti kad si neprimjetljiv? Ne znam, nisam bio ni ružan ni kržljav ni sitan ni proziran, a bogme nisam postojao ni u nekakvom infracrvenom spektru svjetla. A opet, iz nekog meni i dalje ne sasvim jasnog razloga, moja se prisutnost – ili neprisutnost – jednostavno nije zapažala.

Ubrzo se, međutim, stala otkrivati i dobra strana moje nevidljivosti. Od prve polovice vojnog roka – a to će reći od šestomjesečne obuke, tog daleko napornijeg i mučnijeg dijela – otprilike desetinu proveo sam u zahodu. Tek povremeno radi pražnjenja mjehura ili crijeva, a uglavnom ne bih li izbjegao jutarnju gimnastiku, raspremanje i ponovno pospremanje kreveta ili ormarića i razne druge oblike iživljavanja koje se službeno vodilo kao jačanje kolektivnog duha i čeličenje svijesti i samosvijesti. Taktika je bila priprosta: odem i ja s ostalima na zahod, samo što ja iz svog više ne izađem. To jest, izađem nakon dvadeset, trideset, možda i pedeset minuta, kad već procijenim da bi sve moglo biti gotovo. A za sve to vrijeme, nitko da primijeti da me nema. Volio bih danas vidjeti snimak, makar i fotografiju tadašnjeg i takvog sebe. Izbrijani mladac u sivo-maslinastoj nošnji, ustreptao za staklima naočala čija ga dioptrija izbacuje u neki drugi svijet dok iz opasača vadi knjigu s umetnutom olovčicom veličine pola palca, u nezagrijanoj kabini s čije je vanjske strane, u dvorištu, temperatura nerijetko bila ispod nule, i sve to nad kakvim čučavcem kroz čije bi se boje tek iznimno probila i bijela. Olovčicom nisam samo označavao i dopisivao dijelove u knjizi, već i nesigurno, a onda sve odrješitije i neminovnije, ispisivao i prve vlastite u riječi izažete misli, ideje, osjećaje. Moji prvi stihovi nastali su tako na wc-papiru. I svaki je od njih, avaj, u međuvremenu odnijela neka druga voda. 

Ti intervali milosti za kojih bih bio istrgnut iz one kaljuže besmisla i uznesen – sred zahodske kabine – na prag punine koja me gnječila i privlačila svojom neopisivom, neodoljivom, nemilosrdnom, zadivljujućom ogromnošću – među najpotresnijim su sjećanjima mog života. Ne čudi stoga što sve odonda ja prema zahodu gajim neko naročito strahopoštovanje. Mislim, razumijem sve one ljude koji u nj ulaze jednostavno da obave svoju potrebu, pjevušeći i automatski grabeći već izlizani časopis kraj školjke, ne opažajući ni novo oštećenje na zidu ili vratima, a kamoli blagu orošenost treće pločice slijeva dolje ili prve dvije i pol niti paučine u nastajanju (između ormarića s ogledalom i zida prema hodniku), ali ja s tim ljudima ni u tome nemam ništa. Ja u zahod – u svaki zahod! – ulazim s pijetetom koji se vjerojatno može mjeriti jedino s onim što ga kokoš osjeti nad netom snesenim jajetom. Zato mi ni čišćenje zahoda ne pada teško: to je kao da održavam hram. Samo što se, u mom slučaju, o hramu doista i radi. Laštim pod nad kojim klize bogovi i boginje, stružem gljivice rođene iz njihova daha, uklanjam kojekakve prljavštine koje su tu samo da me podsjete na moje pa kružim spužvicom oko školjke kao oko kakve drugima očitije svetinje nad svetinjama i oprezno uvlačim u nju ruku, da ne povrijedim nedostupnost vrhovnog božanstva žutoj, gumenoj rukavici.

Sada, u zrelim godinama, kad svoj identitet više ne tražim kroz druge, bili oni muški ili ženski, moja nevidljivost otkriva sve više svojih pozitivnih strana. Istina, u redovima pred šalterima i dalje me preskaču, na pješačkom mi prijelazu ne staju, uzlajalu štenad koja je osjetila moju prisutnost ne udaljavaju od mene, a za stolom kakvog bara ili restorana konobara mogu čekati i satima. 

Ali zato danas mogu otići na službeno putovanje, produžiti ga u hodočasničko, makar i turističko, a da me po povratku nitko ne prozove zbog nedopuštenog izbivanja s radnog mjesta. I obratno, ako se od mene očekivalo da odem nekamo, a ja sam zaključio da trebam ostati jer imam dragocjenija posla, ne trebam se skrivati i ulicama svoga grada šuljati se samo noću: na tržnici me u pol bijela dana uočiti neće nitko. A ako me netko čudom i uoči, ja ne paničarim: nema teorije da činjenicu mog prisustva na tržnici on poveže s činjenicom da ja u tom trenutku na njoj ne bih smio biti prisutan. Ponavljam, meni to ni dandanas nije najjasnije, ali ispada da se ja krećem kroz nekakav poseban prostor − kao neku plazmu − i u zasebnom vremenu – kao nekom iskrivljenom ogledalu – pa me ima tako da me nema, a nema tako da me ima. Ne mogu to bolje objasniti. 

Kako god, ostaje činjenica da sam danas, kao odrastao i samostalan čovjek, ja slobodniji no ikad, da radim što hoću, da ne radim što neću. A nikad nisam tako dobro znao što je ono prvo, što ono drugo! Slobodan sam da živim svoj život, kad to drugi odobravaju, kao i kad to ne odobravaju. Mogu čak – ne radi se o umišljenosti ili zaključku na osnovu tek jednog-dva slučaja – ne biti gdje sam trebao biti, a onda naknadno kazati da sam bio. I sve bude u redu. Odmah povjeruju. Svi znaju da se ne mogu sjetiti da sam bio negdje i kad je sigurno da sam ondje bio. Ako me negdje, nekad, ima, uvijek je moguće poslije tvrditi da sam bio. Ali ako me negdje i nekad nema, tko da stavi ruku u vatru da me doista nije bilo? Znaju da me vide, ali, kad me ne vide, ne znaju da me ne vide. I poslije ih je lako uvjeriti da me nisu vidjeli zato što me jednostavno nisu uočili, među svim onim ljudima, ili onako zabavljeni razgovorom, ili hranom, ili nastojanjem da oni sami budu uočeni. Nisu me dakle vidjeli samo zato što me bilo teško vidjeti. Toliko teško da je bilo nemoguće.

Jasno je dakle da je moja nevidljivost u konačnici jedna od mojih najvećih vrlina. Moj blagoslov. I beskonačno me raduje što moje tijelo ispada nevidljivo baš koliko i moj duh. Taj zahod moga bića, ma koliko bio njegovo najgrublje, najnapadnije okrupnjenje, ne da se uočiti, upravo kao što je nemoguće uočiti – u najdoslovnijem smislu u-oč-enja – i njegov najtanahniji ishod. Drevni ideal suobraženosti duha i tijela. Tijelo kao izraz duha, toliko precizan da mu je već i odraz pa ljušti sa sebe i svoje glavno svojstvo: pristupačnost najcjenjenijem osjetu. Vidjeti, a ne biti viđen, i to bez ogrezlosti u magiju, bez napornog vježbanja i rada na stjecanju čudesnih moći. 

S bar jednom od njih ja sam, eto, rođen. I dat ću sve od sebe da s njom i umrem. 

Da nitko nikad ne ugleda moj zahod, i mene u njemu.

Autor

Igor Grbić

Kategorije

Objave