Postoje dvije vrste povratnih glagola. Akademski jezikoslovci sigurno za njih već odavno imaju pametne, grčko-latinske izraze, ali mi ih, za svoje potrebe, nazovimo pravima i nepravima. Radnja pravih povratnih glagola zbilja prelazi na njihov objekt, koji je u njihovom slučaju istovremeno i subjekt, tako da se radnja koju subjekt vrši na subjekt i vraća. U jednostavnoj rečenici ja se perem jezik varljivo razlikuje ja od se, iako je to u stvarnosti jedna te ista osoba (što je vidljivije u jezicima bez povratne zamjenice, u kojima bi stoga dotična rečenica glasila ja me perem). No je li uistinu tako? Jesmo li ja kao subjekt, vršitelj radnje, i ja kao objekt, trpitelj radnje, odista isti? Ne dajemo li mi to još i jednom prednost izgledu trome, grube tjelesne ambalaže nad nedogledom tanahnih, razvedenih funkcija koje njome operiraju? To je spekulacija upala iz nekog drugog teksta i ovog se ne tiče. Njega se tiče nastaviti svoju. Ponovimo stoga da kod prelaznih glagola koje smo nazvali pravima radnja stvarno prelazi na subjekt. Ja se perem doslovno znači da ja perem sebe (pri čemu u našem kolokvijalnom razumijevanju to se(be) i opet predstavlja jedino moju tromu, grubu tjelesnu ambalažu, tog najpovršinskijeg i najpovršnijeg mene).
Za razliku od rečenice ja se perem rečenica ja se derem sadrži povratni glagol koji smo nazvali nepravim. Doduše, i on može biti pravi povratni glagol, ukoliko derati razumijemo kao kidati, ali pretpostavljam da ga je odreda svaki čitatelj ipak razumio kao urlati. U tom, očekivanom, smislu glagol jest nepravi povratni. Kad kažem ja se derem ja zapravo ne kažem ja sebe derem, kako bi trebalo biti da derati se jest pravi povratni glagol. Niti se radnja vraća meni (upravo suprotno, ja se derem isključivo od sebe, a na drugog), niti je ona uopće prelazna (a o tome da povratni glagol jest tek specijalna vrsta prelaznog vidi “Autoportret” u Mrvicama s gozbe). Dovoljno bi bilo reći ja derem. Derem.
No što ako je i ovdje u pravu jezik, a ne svijet? Što ako se iznova od svijeta valja udaljiti, a u jeziku ostati? To već jest spekulacija i ovotekstovna.
I doista, kad se derem na nekog, ne prelazi li to deranje makar malko i na mene? Ne mislim samo zato što deranje, naravski, čujem i ja. Mislim na tanahnije odjeke deranja, manje očigledne rezonancije njegove energije, vibracije koje se zabadaju u inače pažljivo upredene funkcije pod i mojom ambalažom, brkajući ih, petljajući, habajući – derući. Nije li i derač žrtva svog deranja (derući se, ja sebe derem), kao što je i svaki mučitelj žrtva svog mučenja drugog, od čije se žrtve razlikuje tek težom vidljivošću, i dugotrajnijim mukama?
I privodi me takvo jezikovjerje onoj sivoj, čarobnoj zoni između pravih i nepravih povratnih glagola, koja me u netom začetim spekulacijama samo bodri. Njena ambivalentnost, da ne kažem dvosjeklost, poznata je već osnovnoškolcima. Učiteljice, Jasen se tuče! Našto će drugi: Budalo, ne tuče sebe, nego Ambrozija. Doista, kako zaboga Jasen se tuče može značiti da Jasen tuče nekog neJasena, kad jezik nedvosmisleno kaže da tuče baš sebe, Jasena?! Glagol tući se funkcionira i kao pravi i kao nepravi povratni glagol. U praksi može značiti tući sebe, ali i tući nekog drugog. Prvo je značenje rjeđe, iako je jedino dosljedno jeziku. Drugo je češće, iako iz jezika ne slijedi.
Osim ako se ne vratimo gornjim spekulacijama pa naslutimo da, tukao ti sebe ili drugog, uvijek sebe tučeš. Jednom vidljivo, a drugi put kroz posljedice koje tučenjem drugog proizvodiš, a koje će te zatući kad ne budeš očekivao i, još puno gore, kad ne budeš to ni razumio. Za razliku od deranja, kod kojeg bi nas netko mogao optužiti za natezanje argumenta, ovdje takav zaključak proizlazi sasvim prirodno budući da je glagol tući sam po sebi prelazan pa onda njegova povratna inačica sama od sebe proizvodi dva smisla. Razlika između njih tek je u objektu i učestalosti, nikako u utemeljenosti ili uvjerljivosti.
Ovaj je tekst prije svega o takvom jednom glagolu. On zbilja nije tek ambivalentan, nego i dvosjekao, u najdubljem smislu izraza, onako kao što je simbolična sjekira dvosjekla, onako kao što je dvosjekla riječ, milost, ljubav, pravda.
To je glagol plašiti se. Osluhnimo što on zapravo kaže. Možemo reći da smrt plaši čovjeka. Ali možemo reći i čovjek se plaši smrti. Kako je to moguće? Kako je moguće da jedan subjekt djeluje na jedan objekt jednim glagolom, a da onda taj isti objekt, prividno subjektom postao (jezikoslovci ga stoga ispravno i nazivaju tek gramatičkim subjektom), od tog istog subjekta, prividno objektom postalog (koji jezikoslovci stoga ispravno i nazivaju logičkim subjektom), trpi, ali i dalje istim oblikom istog glagola? Pretvorba subjekta u objekt i objekta u subjekt jest poznata, nema u njoj ničeg glamuroznog, ali to se zbiva u pretvorbi aktiva u pasiv i pasiva u aktiv. Uobičajena pretvorba bila bi stoga Smrt plaši čovjeka → Čovjek je plašen od smrti. Pasivizacijom prve rečenice glagol je iz aktivnog stanja (plaši) prešao u pasivno (je plašen). U paru s početka ovog odlomka, međutim, glagol cijelo vrijeme ostaje u aktivu, iako je, logički, samo prva rečenica aktivna. Samo smrt nešto čini kad plaši čovjeka. Kad se čovjek plaši, on tu plašnju trpi. Kako dakle isto stanje istog glagola može izražavati istu radnju, s istim smislom, bez obzira na to jesu li pripadajuće mu riječi subjekt ili objekt?
Odgovor se očito skriva u povratnoj zamjenici, toj jedinoj razlici. Već je upozoreno da nam je jezik shvaćati krajnje ozbiljno, pa i kad progovara tek dvoglasnim, nenaglašenim, jedva čujnim riječcama kao što je se. Plašim se jednostavno ne može biti isto što i strah me je. (Kako je pak u ovom drugom primjeru moguć akuzativ (me(ne)), umjesto suvislog dativa (m(en)i [je strah]), spekulacija je za i opet neki drugi tekst.) Prva je od te dvije rečenice skroz aktivna i ona doslovno znači ja sebe plašim. Otud slijedi da u susretu čovjeka i smrti nije tek smrt aktivna, a čovjek pasivna žrtva straha pred njom, kao što sugerira točna, ali nepotpuna rečenica smrt plaši čovjeka. Istina te rečenice biva dopunjena i stvarno dorečena tek kroz onu drugu: čovjek se plaši smrti. Objekt straha uvijek je čovjek i samo čovjek. Ali, čujemo, on je i subjekt straha. Nije to tek smrt. Preplašen je čovjek. Ali njega plaši smrt – i čovjek: čovjek se(be) plaši.1
A to me vraća na vjerojatno jednu od prvih misli koje sam kao školarac prepisao u jednu od svojih prvih intimnih bilježnica: Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti. Malo je koja misao u tolikoj mjeri stražarila nad mojim životom i vodila ga kao ova. Bezbroj sam je puta ponovio bližima i daljima, ljudima znanim, jedva znanim, ljudima bezimenim. Naravno, umjesto bojali slobodno bi u toj Andrićevoj misli moglo stajati plašili. Naš glagol. Iz Andrićeve misli proizlaze pak tri važne stvari (a svaka ima svoju rečenicu, i svaka nastavlja i nadilazi prethodnu): 1. množina strahova u čovjekovom životu, 2. njihova nepotrebnost, 3. opreka strah↔život. Ako sva ta množina strahova koji čovjekov život samo blokiraju zapravo nije potrebna, proizlazi da oni nisu dani, da nisu nužni, nego da ih proizvodimo mi sami. A mi smo i iz vlastite spekulacije razvidjeli (speculatio jest gledanje, očito prije svega u speculumu, ogledalu, dakle zagledanje u sebe, se) da čovjek, u strahu što ga tobože samo trpi, uvijek sudjeluje i kao njegov aktivni proizvoditelj: čovjek se(be) plaši. Proizlazi iz svega da strah, plašnja, i nije toliko strahovanje, koliko strašenje. Samozastrašivanje. Ja sam uvijek objekt straha, ali samo zato što sam ja uvijek ponajprije njegov subjekt. Plašim se jer doista to ja sebe plašim. Iako nije trebalo, i ne treba. Ne može mi se dogoditi ništa čega, u nekom obliku, makar u nekog prividno drugog čovjeka (a zapravo tek jedne od varijacija beskonačnog sveljudskog mene), već nema. Još dubinskije: niti mogu izgubiti niti mogu dobiti išta što već nemam. Htio – ne htio, ja, speculum Božji, oduvijek imam sve što mi kao speculumu Božjem treba. Sve ostalo mi ne treba. Plašim sebe tada kada sebi umislim da mi treba. Inače je strah nemoguć. Tko ima Boga i još nešto, nema više od onog koji ima samo Boga. Kaže Eckhart. Tko to zna, kako da sebe i dalje plaši? Čime? Čime da se plaši Tales (čije sam nadolazeće riječi – neka mi bude oprošteno − već tko zna koliko puta citirao, kao i prethodne Eckhartove, ali samo jer jedino ono uistinu važno vrijedi ponavljati, samo jer jedino ono uistinu važno ljudi stalno zaboravljaju) kad poručuje da je svejedno jesi li živ ili mrtav. Na pitanje zašto se onda ne ubije Tales istinoljubivo ponavlja: Pa jer jest svejedno. Ja nisam ovo tijelo. Ja nisam ova duša. Ja nisam ni ovo ime. Svi su oni tek inačice mene pa njihovom smrću ne umirem ja, nego samo jedna mogućnost mene. Mogućnost potrošena, prevladana, kojoj treba jedino prevladavanje mogućnosti svih preostalih, a ne produženje tek jedne usputne i trošne, samo zato što je trenutačno poistovjećujem sa sobom. Koji sam jedino Ono Koje Se u svim tim ogledalima gleda.
Tko to zna, zna da je neuspjeh, neimaština, napuštenost, starost, bolest, smrt ili što već tek instrument, sredstvo straha, ne njegov subjekt. Subjekt uvijek može biti samo čovjek. Trebalo bi zapravo govoriti čovjek se plaši smrću, a ne smrti, instrumentalno, ne genitivno, i ili je to čovjek u jeziku otpočetka pobrkao, ili je tek s vremenom i ovdje izgubio speculum koji odraz niti udubljuje niti zaobljuje. Ne može smrt plašiti. Ona može samo kositi. Može samo raditi svoj posao. Kao i sve drugo. Osim čovjeka, koji se zagleda kojekamo, ogleda u udubinama i oblinama tog kojekama i u njih se zaljubljuje. Srasta s njima. Pa onda staje sebe i ispunjati plašnjom, kad mu se sve te silne krivine staju izmicati i propadati pod nogama stvorenima jedino za pravost.
Da bi se i ovaj tekst dovršio, treba i njega smotati prema njegovom početku. Čuli smo čime se bavi se u rečenici ja se derem. Ono upozorava da svaka radnja, a ne samo takva kakvoj akademsko jezikoslovlje dopušta prelaznost, prelazi na svoj subjekt. Na spas mu ili propast. Istim time bavi se ono i u Andrićevom primjeru se bojali. Bojati nije prelazan glagol, kao ni derati (uvijek u značenju urlanja), i, ekonomičnosti radi (a ekonomičnost je jeziku sve samo ne strana), bilo bi sasvim dovoljno reći ja derem i ja bojim.2 Ali, kao kod deranja (samo još puno, puno više), jeziku je presudno upozoriti čovjeka na istinu da je on i subjekt i objekt svoga straha. Presudno mu je – poslužimo li se blizinom drugog glagola, kad ga (i dalje slučajno?) već ima – obznaniti da čovjek, kad se boji, to zapravo sam sebe strahom boji.
A nije trebalo, i ne treba. Treba živjeti. Što onda znači ne plašiti se, ne bojati sebe, ne sebe zastrašivati. Udahnuti, pa bilo i nakratko, pa izdahnuti. Bilo kod kuće, kod liječnika, bilo na svijetu. Svejedno. Pa opet udahnuti, i izdahnuti. Makar nakratko. Ali sve vrijeme duboko. Samo duboko. Do dna duboko. Pa visoko. Više, do samog vrha. Najviše. Samo takvim dahom puneći se i prazneći osjećaš udah istim kao izdah, na dvosjekloj sjekiri zajedničke drške. Kojom ista, jedna ruka u vijeke vjekova vitla, tešući svjetove istovjetne onima koje na suprotnoj strani ruši.
- Primijetimo i ovdje da bi neke naše jezične aksiome, kojima podučavamo već djecu u školi, trebalo konačno raskrinkati. Tako je se navodno tek nenaglašeni oblik povratne zamjenice sebe. Razlika je dakle samo u kratkoći, praktičnosti, dok je u značenju razlika isključivo u isticanju, maltene stilska. Ali i iz gornjeg primjera vidimo da to nikako nije tako. Čovjek se plaši jest dvoznačno, ali čovjek sebe plaši nije.
- Kratkovidno je ustvrditi da se povratna zamjenica ovdje umetnula kako bi ta dva glagola razlikovala od glagola derati, u značenju kidanja, odnosno bojiti/bojati, u značenju nanošenja boje. Podudarnost, dvostrukost ovdje je samo slučajnost. Primjera jednostrukih nepravih povratnih glagola daleko je više.