Kad govoriš zidu, pretpostavlja se da govoriš uzalud, utaman, nikakve koristi od toga, nema koga da te zbilja čuje, kao da te nema, ili te i ima, ali bez tvog govora, bez tvojih riječi, što je i opet kao da te nema – govoriš u prazno. Tako je i naslovljen jedan zapis Vaska Pope, “Govor u prazno”. Zapis u kojem se pjesnik pita: “Kojim rečima da se, recimo, obratiš zidu?” Doista, kojim riječima? Zašto se u uzrečici govoriti zidu zid poistovjećuje s prazninom? Zar nije očito da je zid upravo sušta suprotnost, punina toliko puna da se o nju možeš polomiti u tren oka? A ako zid već ne odgovara na ono što mu pričaš, zašto se to odmah pretpostavlja da on ne odgovara jer ne razumije. Što ako tek mi odgovor ne čujemo? Što ako je izgovoren na nekom jeziku, frekvenciji, razini za koju smo mi zakinuti? Nešto kao sa šišmišima. Pa zidovi, kad se oglušuju jedan o drugi, govore: “Ah, pusti ga, šuti kao čovjek!” Jer čovjek za čovjeka kaže da šuti kao zid.
Što ako, među svoja četiri zida, neprestano živimo sred žamora i besjeda, mudrih, učenih rasprava – koje mi, ljudi, ne čujemo. Doista, kojim, kakvim da se onda to riječima obratimo zidu? Kad pogledam bilo koji od svoja četiri zida, ja osjećam da između nas zjapi ponor koji urla! On urla od svoje očajničke nužde da bude pregažen, da bude prevladan, da jedan jezik čuje drugi. Pogotovo me privuče sjeverni zid: progovaraju li njegove gljivice istim jezikom kao i ostatak zida? Progovara li istim paučina na svakom od njih? A mrlja? Rupa? Ili je zid tek grubo skupno ime kojim mi krstimo svu silu vrlo različite, mnogojezične čeljadi?
Je li netko pokušao reći nešto nekom, pa se to izjalovilo, pa je taj netko usporedio takav govor s mogućim govorom nečem tako gluhom kao što je zid (a opet, što ako stvarno i zidovi imaju uši?), ili je netko prvo pokušao porazgovarati sa zidom pa se, razočaran plodovima, nakon toga u svakom svom uzaludnom razgovoru s nekim samo pozivao na svoje stvarno iskustvo? Je li govor zidu samo očajnička pretpostavka, ili očajna stvarnost? Zašto, pita dalje pjesnik u istom zapisu, ti uopće govoriš sa zidom? Po njemu, silu riječi nije moguće zauzdati. Nju mora privući sila zida. Riječ – tako to ja razumijem − ne kala svijet na ono što nju “može” i ono što nju “ne može” čuti. Riječi je sav svijet uho. A kao drugo, nastavlja pjesnik, zato što ti se čini da odgovore na pitanja ne treba tražiti zaobilaznim putem. Ja to razumijem ovako: govor zidu je prečica. Takav mi se izvod čini logički neizbježnim i on mene uopće ne čudi: onaj tko bi uspio uspostaviti kontakt sa zidom, tko bi se onda još čuo i sa svim njegovim gljivicama, paučinama (a ne tek paukovima u njima), mrljama i rupama – taj bi istog časa učinio suvišnima i ništavnima sve filozofske knjige i sva bogoslovna naklapanja. Riječ bi primao i iz najtvrđeg i, tobože, najglušeg, najnjemijeg oko sebe.
Bilo bi to, konačno, glavom o zid od kojeg je zid popustio.
Ali samo jer te pripustio.