Goran, Gorani, Goranje − i iz gorega u gore

Sve dublje uviđam da tekst katkad nije moguće bitno razumjeti isključivo ostajući u njemu, a taj uvid produbljuje se usporedo s onim koliko li je samo bilo kakav izlazak iz teksta sam po sebi neukusan. U izlasku iz teksta ima nečeg načelno nastranog i izopačenog, a s obzirom na čitatelja i izdajničkog i, najjednostavnije, razočaravajućeg: tekst nije stvorio svijet. Bar ne svijet dovršen. A za razliku od svijeta koji nazivamo stvarnim i koji iščitavamo isključivo ostajući u njemu, bez utjecanja nekom drugom svijetu. Ali ovu razlikovnu usporedbu treba zapravo izvrnuti: baš zato što naša znanost, filozofija, umjetnost i, avaj, sve poslušnije i religija iščitavaju ovaj svijet krećući od njega i u njemu i završavajući, sve one i jesu tako plitke, i sve pliće. Autentičnom čitatelju utješno je dakle znati da njegovo izlaženje iz teksta, kako bi se opunomoćenijim u nj vratio, samo varira jednu daleko obuhvatniju praksu. Da bi se bilo što sagledalo u svim pojedinostima, koje čine cjelinu, treba to osvijetliti odozgo. Baš onako kao što čini sunce. Ako to katkad mora značiti probiti svjetlom krov − baš kao što sunce probija nebo − neka propusti krov! Važan je jedino uvid. Da uvidimo sve pojedinosti, cjeline radi, koja jedina opravdava postojanje pojedinosti i u čijem se postojanju ove iscrpljuju. No, čak i kad sve to postane kako-tako jasno, i dalje ostaje pandemijski nesporazum oko toga kakvim, kojim to drugim svijetom treba dočitavati prvi. Kao što iščitavanje svijeta koji nazivamo stvarnim obično skončava izlaženjem u donje, niže svjetove sjena i slijepih sila, umjesto u vječnost Božju, iz koje se tek svi svjetovi daju suvislo motriti kao njeni odrazi, tako isto i iščitavanje teksta (koji, jasno, nazivamo nestvarnim) obično skončava izlaženjem u svjetove tekstopisca − njegovu prvu obitelj, njegovu drugu obitelj, njegovo školovanje, prijatelje, ljubavi, njegovo svjesno, podsvjesno, nesvjesno − umjesto u svijet jezika, iz kojeg se svi tekstovi osipaju kao njegovi odbljesci. I baš kao i u slučaju svijeta koji ne prestajemo oslovljavati kao stvarnost, svaki izlazak iz teksta, po drangulije koje će nas zaslijepiti svojim jeftinim sjajem, a onda i ostajanje izvan teksta, zbog opčaranosti sjajem, i sljepilom, nema nikakve veze s istinskim čitanjem, bilo umjetničkim, znanstvenim, filozofskim ili religijskim, nego je čista radoznalost, i dalje u značenju najpovršnije fasciniranosti uma vazda žednog svega samo ako je nevažno te nije slučajno što je takvu, bapsku radoznalost, curiositas − prekapanje po kuriozitetima − još Augustin priključio smrtnim grijesima − ne vrlinama, o vi znanstvenici, filozofi, umjetnici i popovi tračevima zatravljeni!

Pjesma “Moj grob”, Ivana Gorana Kovačića, dobar je primjer višerazinskog čitanja teksta izvan teksta. Pjesma je poznata, ali evo je ipak još jednom:

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag –
I kada se vrati, nek poravna trag.

Pjesma je objavljena 1937. Kao što je također poznato, tridesetogodišnjega Gorana u okolici Foče zaklali su četnici, godine 1943. Trebamo sad samo zbrojiti dva i dva i naježiti se kad shvatimo da je gornjom pjesmom Goran godinama unaprijed pretkazao svoju smrt. On je osim toga pretkazao i zagubljenost, besput svoga groba: Goranovo posljednje počivalište identificirano je tek 1957. 

Kada tekst tako “predviđa” budućnost jer se ona u svijetu njegova pisca već dogodila pa je on naknadno upisuje u tekst kao nešto što se tek ima zbiti, onda je takvo šeretsko poigravanje vremenima i režimima stvarnosti šarmantna figura i zove se vaticinium ex eventu, “proricanje na osnovi (već) zbilog”. Kada pak, kao u gornjem odlomku, to čini čitatelj teksta − koji se pritom može pozvati još i na Goranovu Jamu! − onda je to samo gnusno. Tu više nismo na figurativnoj razini, primjerenoj svijetu teksta, nego na razini najdoslovnijoj, i to toliko vulgarnoj da zamišljanje vlastite posmrtnosti − što u svakom slučaju može biti tek figura, koja kao takva aktivira imaginaciju! − svodi na banalno, retrospektivno objašnjavanje i pravdanje teksta svijetom. Pa i po cijenu da to zahtijeva priznavanje pjesnikovih vidovitih moći, što je pogotovo uvredljivo, jer čitanje koje imaginaciju teksta srozava na takozvanu parapsihologiju pisca još je barbarskije od čitanja koje tu imaginaciju svodi na piščevu psihologiju, i to zato što računa s momentom mistifikatorske golicavosti. U našem, književnom smislu, sve je to podjednako bespredmetno, nezanimljivo i jadno.

Pažnju su kritičarima privukli i središnji stihovi pjesme. Pjesnik − ali, je li to pjesnik? što se dogodilo mukotrpnom rasplitanju pjesnika od lirskog subjekta, kojim se preznojavaju još osnovnoškolski nastavnici? − neće da do njega mrtvog dopru zvukovi crkvenog zvona, pokajnika, obraćenika i molitava. Ti su stihovi Gorana začas pretvorili u, ako ne deklariranog ateista, a onda barem antiklerikalista. Poeziju dakle treba čitati kao osobni manifest, poručuju nam takvi čitatelji. Ona nije samo intimna ispovijed − jer, ako niste znali, poezija je i to − nego sjajna, metrička prilika i za javnu propovijed, o vlastitim političkim, vjerskim, društveno-ekonomskim i valjda svim ostalim uvjerenjima. 

Već je profinjenije čitanje koje te Goranove stihove dovodi u vezu s jednom njegovom ranom pripovijetkom. U njoj Joanu, djevojku koja se zalaže za opću pravednost, optuže kao grešnicu pa je nakon smrti pokapaju dovoljno daleko da joj grob ne bi slučajno posvetio zvuk zvona s crkvenoga tornja. Interpretacijski postupak ovdje je dakle sljedeći: 

Da, to bez daljnjeg jest profinjenije čitanje. Umjesto egzibicionističkog, kičastog silovanja poezije kao šifriranog proročanstva, imamo ovdje smjesu biografizma (Goranovog života) i intertekstualnosti (ispreplitanja teksta s tekstom, pjesme s pričom). No ostaje mučno i ključno pitanje: zašto se pjesma, kad god je to moguće − a moguće je gotovo uvijek − ne bi prvenstveno čitala na najdoslovnijoj razini same te pjesme? Zašto u pjesmi “Moj grob” lirski subjekt − koji nije nužno pjesnik i za kojeg, u doista književnom smislu, uopće nije ni važno je li pjesnik ili itko drugi iz takozvanog stvarnog svijeta − ne bi to potiho, u proročkom tonu koji je figura, poetski mehanizam, a ne imitacija “stvarnih” proroka i vračeva, zapjevao o takvom stanju − mrtvaca!, što je dodatna figura − koje je posvema iskorijenjeno iz svega ljudskog, pa i onog sakralnog, uronjeno u samoću i muk bitka, s besputom koji se tek prijatelju dragom pretvara u put kao jedinom ustupku pamćenju svijeta? Ta svatko je od nas ne tek jednom u trenutku izmrcvarenosti svijetom poželio da iz tog svijeta nestane i nađe se sam samcat u nekoj pustoj idili. Zar ne bi ova pjesma mogla biti naprosto pjesnička sofistikacija te poznate projekcije? Na kraju krajeva, ako se za poeziju uopće smije reći da ima neki zadatak − iako je svakako bolje reći poslanje − onda je to upravo izbavljenje od svijeta, od svijesti da je svijet nužda, da biti znači protezati se i trajati. “Moj grob”, prije ičeg drugog, mora pripadati poeziji, ne Goranovom životu, pa čak ni Goranovom opusu.

Utoliko su žalobne i kojekakve psihologizacije, primjer je kojih sljedeća:

Nešto bi se od tog komentara i dalo spasiti, ali glavni alat morao bi pritom biti onemogućavanje tog automatiziranog poistovjećivanja pjesničkog ugođaja s pjesnikovim osjećajem, koje je postupak toliko bezukusan i morbidan da, pogotovo s obzirom na svoju učestalost, poeziji nanosi daleko veću štetu od jednostavnog i iskrenog nezanimanja za nju. Rijetko je koja izmišljotina toliko bljutava koliko tabananje poezije u stihovanu pjesnikovu autobiografiju. Prave pikanterije predstavljaju onda kojekakvi neosviješteni ili makar nepriznati strahovi, želje, naklonosti, čežnje, nade, a “sve nam to otkriva pjesnika u potpuno drugom svjetlu od onog u kojem su ga njegovi poznavali”. Ali ja sam evo ovog časa u stanju napisati pjesmu o silovanju medvjeda! I to sonet!! Hoće li on tako otkriti da je to maštarija mene kao njegovog pjesnika? I to izrazito perverzna budući da sam se još potrudio zaogrnuti je tako brižljivo izvedenim stihom (baš tako, zaogrnuo, jer takvi ljudi vjeruju i da se pjesmi forma nameće izvana, a ne da pjesma nastaje kao forma)? Primjećujemo u gornjem komentaru i ideju poezije kao zaštite pjesnika od čega već (u ovom slučaju od zla, bola, ljudskog dodira). Svijet te ranjava, ti si pred njim nemoćan, pa pišeš pjesme da se njima makar posrednički i makar virtualno od njega zaštitiš. Varijacija je to odavna nam znanog optuživanja poezije za eskapizam, jer se primicanje svetom prepoznaje tek kao bijeg od svijeta. Tobože je bolje kad se optužba pretvori u sućutno tapšanje, osuda u dijagnozu, pa − primjereno i ovdašnjem kontekstu − dobivamo jednog Freuda, koji umjetnike uvjerava da se mogu smatrati sretnima što, za razliku od drugih, sveljudsku neurozu mogu sublimirati u umjetnost. Umjesto da razbiješ vazu, naslikaš je. Umjesto da arlaukneš od patnje koja ti razdire grudi, krik premoduliraš u simfoniju. Umjesto da se iskališ šaranjem po zidu, ti prešaraš list papira i eto ti pjesme! Tako nastaje umjetnost i to i jest umjetnost. Sublimacija. Prevođenje poživinčenog čovjeka u čovjeka uljuđenog. (Doista, Jungu, tom najvećem odmetniku od Freuda, umjetnik ponajprije ima zahvaliti na tome što za nj on, umjetnik, nije zbrinuti homo neurosus, nego djelatni homo religiosus, dakle s autonomnom sferom djelovanja, i to takvom koja zbilja vodi naviše.) Nije da se o svemu tome ne bi moglo još, ali već sam o tome pisao, opet ću o tome pisati, stalno treba o tome pisati, a sad i ovdje nama valja dalje.

Započinje naše, imaginativno čitanje pjesme. Zastanimo na dijelu kojim pjesma i završava:

Te stihove, vidjeli smo, izdvojio je i zadnji od ovdje navedenih komentatora. Naš pristup, naravno, osim što je drugačiji, izmaknut je bar za razinu. 

Predzadnja dva stiha pjesme sadrže paradoks. Do groba neka vodi besput, neprobojan, ali neka prijatelj drag ipak dođe do njega. Do groba se dakle ne može stići, no ipak se može. Paradoks iz poetskog svijeta, i opet, ne smije se brkati s paradoksom iz ljudskog racionalnog svijeta. Samo u logici paradoks je besmislena greška; u poeziji, i on je smislena figura. Po analogiji sa psalamskim vrtom zatvorenim, hortus conclusus, grob iz pjesme mogli bismo nazvati sepulcrum conclusum, zatvorenim grobom. Kao što je kršćanska predaja u zatvorenom vrtu prepoznala prefiguraciju Djevice Marije, tako i mi grob zatvoreni možemo sasvim valjano prepoznati kao figuru pjesme, carmen conclusum. I kao što je vrt za one koji ga obrađuju i iz njega ubiru ipak otvoren, kao što je Djevica Marija ipak otvorena za utjecanje Duha Svetog (odnosno, na mističkoj razini, pristupačna je istinskom posvećeniku u njezin misterij), tako i grob ipak ostaje dohvatljiv dragom prijatelju (odnosno tajna pjesme ostaje pristupačna posvećeniku poezije, i samo njemu). Goranova pjesma, drugim riječima, završava nadom. Nadom da negdje još uvijek postoji prijatelj, koji je drag ne samo zato − i ne prvenstveno zato − da bi se rimovao s trag, nego baš zato što se umije probiti kroz trnje i grmlje, vođen ograđenom, zatvorenom tajnom na kraju puta. Neposvećenima neka on trag onda zametne.

I sve bi tako bilo i ostalo da se točno dvadeset godina nakon tih stihova ne pojaviše ovi:

                                             O ne ima

puta kojim bi do mene mogli doći

Stihovi su to čudesnog srpskog pjesnika Branka Miljkovića. Njihovo povezivanje s Goranovim stihovima još bismo i mogli smatrati usiljenim, da ne pripadaju pjesmi koja se zove − “Goran”:

Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
u nekim šumama crnim nepoznatim
I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim

Pčele sleću na leš koga nema
Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem
Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
san moj iza brda gde mrtav sebe ištem.

Ovde dole svako svoju tamu ima
Moj mrak je senka ptice. O ne ima
puta kojim bi do mene mogli doći

Ko proleće koje zaboravi da cveta
sad ležim mrtav na severu sveta
Smrti ljubomorna najveća moja noći!

Kao ni kroz većinu Brankovih pjesama, ni kroz ovaj sonet nije se lako probiti (topla je preporuka i opet: ne silujte pjesmu logikom, ratiom, racističkom perverzijom, već slušajte njene sugestije, njušite joj simbole i vodite kamo vas njene asocijacije vode). Nas ovdje ipak izravno zanima samo prethodno navedeni djelić pretposljednje strofe. Očito je da on Goranovu pjesmu korigira: dok je u ovoj prilaz grobu ostavljen isključivo prijatelju dragom, Brankova isključuje i njega. Povlašten ne biva nitko. Smrt je ljubomorna, kaže pjesma na kraju, i pokojnika hoće sveg za sebe. Zapazite i da se doći rimuje s noći. Bilo kakva nada u dolazak ostaje zavijena mrakom, mrakom koji cijelu pjesmu i odjavljuje. 

U najviše dvadeset godina od jedne do druge pjesme dogodilo se posustajanje nade. I dodatno osamljivanje pjesnika u društvu. Danas, preko šezdeset godina i od Brankove pjesme, slobodno možemo reći i da pjesnik konačno ne znači više ništa. Nitko ga više neće makar zabranjivati, proganjati i zatvarati, jer on doista napokon može pjevati što hoće, ali samo jer ga nitko više ne sluša. Pjesnik iz proljeća u proljeće i dalje ne zaboravi da cveta, ali mora se pomiriti s tim da će njegov miris upijati samo nozdrve Božje. (Što, ruku na srce, i nije samo.) U domaćim okolnostima, Dragutin Tadijanović bio je zadnji pjesnik za kojeg je znao i akademik i smetlar. Da potonjeg danas pitate za kojeg domaćeg pjesnika zna, vjerojatno će odgovoriti Edo Majka ili Bare. Ako i to. S obzirom na daljnje posustajanje nade i jačanje osamljenosti, kad jednom umre i Danijel Dragojević teško da će se na teletekstu ma i državne televizije vijest o njegovoj smrti naći ispred vijesti o novom Severininom seksi-videu (kao što nema više ni pjesnika-institucija: da Tin živi danas, on bi “medijski” značio nešto jedino svojim kavanskim supojcima i supilcima). 

Možda netko i dalje nije uvjeren da je Brankova pjesma baš o Ivanu Goranu Kovačiću, i njegovoj pjesmi o grobu. Na kraju krajeva, tako opskurna, mogla bi ona biti o bilo kom Goranu (kao i o bilo kom neGoranu). No pjesmu nalazimo − evo primjera važnosti konteksta za tekst − u zbirci Uzalud je budim, a unutar nje u ciklusu “Sedam mrtvih pesnika”. Ostalih šest posvećeno je  pjesnicima koji su u naslovu svoje pjesme prisutni ili eliptično − “Branko” (Radičević), (Vladislav Petković) “Dis”, “Tin” (Ujević) − ili metonimijski − “Grob na Lovćenu” (Njegoš) − a u samo u dva slučaja punim imenom i prezimenom − “Laza Kostić” i “Momčilo Nastasijević”. 

Opaskom o važnosti konteksta za tekst počeli smo se vraćati početku ovog teksta. Bilo je riječi o biografizmu. Za cijeli Brankov ciklus važan je i on. Njegove pjesme jesu općenito kriptične, ali u slučaju ciklusa o kojem je ovdje riječ dobar dio nejasnoća nestaje poznajete li živote pjesnika kojima su pjesme posvećene. Motivima kao što su potonula krv, ruka ispružena prema drugoj obali, općenita prisutnost vode i tome slično pjesma o Disu, na primjer, očito aludira na pjesnikovo utapanje u Jonskom moru tijekom Prvog svjetskog rata. 

Takvu je svoju smrt, primijetit će mnogi, Dis u svojoj poeziji i sam prorekao: Dis je izdao samo dvije zbirke pjesama, a jedna se od njih zove Utopljene duše. Tu smo, eto, ponovno u zemlji pjesnika kao gatalaca. Možda Dis − pjesnik, profeta u Disu − i jest naslutio vlastitu smrt u vodi. Ali kakve to veze ima sa samom njegovom poezijom? I, još i gore − čovjek zapravo ne zna što je gore − koliko li je, ponovimo, uvredljivo to sputavanje pjesnika njegovim izvanjskim životom, to nedopuštanje mogućnosti da bi pjesnik mogao i morao pjevati naprosto o svemu! A da će se nešto od toga svega poklopiti s njegovim životopisom, pa to je onda već neizbježno. I što, uostalom, ako utopljene duše uopće i nisu duše koje su se utopile, nego duše koje su se utoplile? Ako zbog nečeg hoćemo odbaciti drugu mogućnost, u korist prve, onda to smijemo jedino jer će takvo značenje proizlaziti iz poetike Disove zbirke, ne iz uzgrednosti Disova života. 

Od poeta iz ciklusa “Sedam mrtvih pesnika” predviđanje vlastite smrti ne pripisuje se samo Goranu i Disu, nego i Radičeviću, a pošteđen nije ostao ni sam autor ciklusa: ima li ičeg neodoljivijeg no zaključiti kako je slavnim stihom Ubi me prejaka reč, još i naslovljenim “Epitaf”, Miljković prorekao svoju obješenost o granu jednog zagrebačkog drveta. (Vjerojatno se zapravo dogodilo obratno, tako spektakularna smrt naknadno je proslavila “Epitaf”.) Zato, dakle, ako me ubuduće čujete kako kažem Ubi me ova uzbrdica, očekujte da ćete me za dan-dva naći mrtvog. U svijetu čovjekolikih sjena nema figura. Samo doslovnosti. Koja mora biti banalna. Naravno, dodatno nejasnim ostaje kako je to Branko Miljković prorekao svoju smrt ako se, kako se još uvijek službeno drži, on sam objesio. Uistinu, ovdje dolje svatko svoju tamu ima, ali nečija je ipak gušća.

Goranova pjesma “Moj grob” ne pretkazuje Goranovu smrt. Ona je izraz pjesnikove imaginativne vizije, u jednom, tko zna čime sve određenom trenutku njegovog vanjskog života. Podosta se poklopila s okolnostima tog, vanjskog života − to jest, s onim što je njemu uslijedilo − pa ju je to, naknadno, okružilo nekom okultnom, čak i zazornom aurom. Ako je nešto u Goranu i predosjetilo smrt, to jest posmrće kakvo će zadesiti njega samog, to je zanimljivo za psihologiju i parapsihologiju književnosti, ali ne i za književnost samu, osim u mjeri u kojoj će dotična okolnost postati poticaj za nastajanje nove književnosti, za produžavanje imaginativnog pisanja i čitanja. Pjesma “Moj grob”, koju potpisuje Ivan Goran Kovačić, možda izražava pjesnikovu zamorenost svijetom i želju za bijegom od njega. Pjesma “Moj grob”, koju potpisuje Ivan Goran Kovačić, možda ne izražava pjesnikovu zamorenost svijetom i želju za bijegom od njega. Nemoguće je reći koji je od ta dva iskaza relevantniji jer je nemoguće procijeniti koji je od ta dva iskaza irelevantniji. To je sad već domena isključivo književne tračologije. Pjesma “Moj grob” naprosto izražava pjesničku imaginativnu viziju sabranu upravo u frekvenciji same te pjesme. S Goranom ili bez njega. I to je sve. I to je dovoljno. Brankova pjesma “Goran” ostaje u tom svijetu. Odgovara pjesmom, na pjesmu. Na jedno zgušnjavanje imaginativne vizije zgušnjavanjem drugim. Na jednu, jedinstvenu frekvenciju, drugom, i samom jedinstvenom. I to je sve. I to je dovoljno. Sve ostalo nije ostalo, nego je izmišljeno, od ljudi kojima sve nije dovoljno. Oni vjeruju da je viši svijet moguće obogatiti nižim. Da zlatu čine uslugu kad ga prelijevaju olovom. Da olovo već nije sadržano u zlatu, kao usisanost, i prevladanost. Doista, to su oni isti ljudi koji vjeruju da je kemija usavršenje alkemije, a ne njen otužni preostatak. I neka ih, i oni su djeca Božja! I među njih ja zalazim, i s njima jedem i pijem, pjevam i plešem, i zajedno se smijemo i plačemo i svatko mi je i od njih na svoj način drag. Ali kad od njih na kraju odem, ja za sobom poravnam trag.