(poznata i kao Grga Čvarak Oživjeli)
Presretan sam što živim baš gdje i kad živim i ni u najmaštovitijem snu ne bih se uspio obresti u vremenu i prostoru sretnijem. To može začuditi samo onoga tko ne zna da živim u raju na zemlji, i to raju konačno oslobođenom od devetstogodišnje prikliještenosti proturajevima kojekakvim, raju, još k tomu, i međunarodno priznatom kao suveren i samosvojan.
Jedan od simptoma po kojima možeš prepoznati da živiš u samosvojnom raju jest što stvari ljudske pretežu nad stvarima božanskim. To, među ostalim, znači da politika preteže nad poezijom. I to je prekrasno, naravno – ta ti jesi u raju! – jer još je Platon znao da pjesnici uglavnom samo lažu i mažu pa ih je blagovremeno izopćio iz svoje inačice zemaljskoga raja.
Nedavno sam tako u domu svog prijatelja, ušuškanom i namirenom – jer kakav bi dom drugačiji i bio kad i on postoji u… – kojim njegova osmogodišnja kćerkica trčkara bezbrižno i razdragano – a kako bi drugačije i trčkarala kad i ona živi u… – ugledao na stoliću knjigu koja me istog časa ganula do suza: Ratko Zvrko, Grga Čvarak. Kod stolića osta samo ljuska moga tijela, a duh mi se u trenu stropošta četrdesetak godina u prošlost, u klupu tek nešto veću od dotičnog stolića, gdje su zgode i nezgode tog dječarca iz Zelengaja i meni bile među prvim štivima u životu. Uzmem, naravno, knjigu u ruke, to neko novo izdanje, za neke nove klince, nakratko se zagledam u naslovni portret dječaka, koji ja ne prepoznajem (i koji me, shvatit ću naknadno, upravo zato i trebao blagovremeno upozoriti), pa okrenem knjigu. Na stražnjoj korici fotografija autora i bilješka o njemu:
Ratko Zvrko popularni je hrvatski dječji pjesnik. Rođen je 1920. godine u Beogradu, ali potječe iz Konavala pokraj Dubrovnika.
Prestajem čitati. Fascinantno! U drugačijim okolnostima – takvima koje bi zli jezici nazvali normalnima – druga rečenica završila bi na mjestu zareza: Rođen je 1920. godine u Beogradu. Točka. Dosta je. No čitatelju zainteresiranom i za život pjesnika, a ne tek njegovo pjesnikovanje, čitatelju poput mene i osmogodišnje kćerkice mog prijatelja, ostao bi tad u ustima neugodan okus spoznaje da je pjesnik rođen izvan raja zemaljskog, da on, možda, u neku ruku, i nije pjesnik rajski. Zato je mudro dometnut nastavak. On meni, osmogodišnjoj curici i svim prošlim i budućim zainteresiranima obznanjuje da je pjesnikovo rođenje u izgonu iz raja bilo tek akcidencija, dočim je njegova esencija neupitno i jednoznačno ovorajska. (Da bi se manje pronicavog čitatelja poštedjelo neugodnih osjećaja izazvanih dotičnom akcidencijom, naknadno sam drugdje pronašao uviđavno prilagođen podatak da je Ratko Zvrko jednostavno rođen u Dubrovniku.) Da se Ratko Zvrko kojim slučajem rodio u Trogiru ili Samoboru, pa čak i u Babinoj Gredi ili na Babinoj Guzici, u Špičkovini, Gačicama, Velikom Svinjičkom ili Gnojnicama, i to svejedno da li Gornjim ili Donjim – onaj bi nastavak bio izlišan i rečenica bi svakako bila završila na mjestu zareza, bez podatka neprocjenjive vrijednosti da je Ratko Zvrko zapravo podrijetlom iz ovorajskih Konavala.
I tako bi trebalo uvijek pisati! U svakom iole osviještenom tekstu! Taj i taj pjesnik neko je vrijeme živio i radio u Valjevu, ali samo zato što mu jedan od onih prošlih proturajskih režima nije omogućavao da se zaposli u rodnom raju. Taj i taj glumac liječio se u Vrnjačkoj Banji, ali samo zato što su u tom razdoblju Tuheljske Toplice bile presušile. Ta i ta pjesnikinja, rođena od majke plemenita slavonskog roda i oca Šumadinca, ali samo zato što su tada svi potencijalni očevi u domaji bili zauzeti oslobađanjem raja, i opet od jednog od onih proturajskih režima prošlosti.
Nego, da se vratimo na knjigu sa stolića. Obodren ištrcajima onolike umjesne samosvijesti i savjesti, a i dalje svejednako tronut uspomenama iz djetinjstva, otvorio sam knjigu onako naslijepo i prepustio se iščitavanju prve pjesme na koju naletjeh:
Okradeni pjesnik
nestala su prošlog petka
iz zadaće moje đačke
sva velika slova redom
svi zarezi i sve točke
Opet prestajem čitati. O, kolika li je zrelost urednika novog, poboljšanog izdanja Grge Čvarka kad je prepoznao da poboljšati ne treba samo bilješku o pjesniku, nego i same pjesnikove pjesme! Jer u izvornoj pjesmi očito nije toliko riječ o okradenoj pjesmi koliko o okradenom jeziku, jeziku rajskom, okradenom od strane samog pjesnika. Očito je da su u izvornoj pjesmi stajali svi zarezi i sve tačke, što mora biti smjesta jasno svakom tko još nije skroz-naskroz srokovno eutanaziran. Pa što ako je točkama upropaštena pjesma! Zar je poezija preča od nesustale vojne protiv pakla, koji – ne zaboravimo to nikad − čuči i vreba za svakim uglom!? Pa i ulicā rajskih!! Mogao je urednik stih preurediti u svi zarezi i sve mačke, ili svi zarezi i sve sraćke, ali – svjestan je naš urednik bio i toga – to bi već bila nedopuštena sloboda čačkanja po umjetničkom tekstu, mijenjanje i povreda konteksta, upletanje u autorsku intenciju, a, osim toga, i vjerojatno još važnije, točkama je jasno dano do znanja da pritajena, prijetvorna opasnost jest prepoznata, da ona jest osujećena, da je riječ savjesno ostavljena u svom izvornom sadržaju i još savjesnije preinačena u svojoj formi, a sve to nauštrb tek poezije. Neko se vrijeme u toplom domu svog prijatelja naslađujem razmišljanjima o sličnim zahvatima koje bih sam izveo da mi netko samo na trenutak dadne mogućnost da i ja postanem urednikom sličnih tekstova. Zamišljam tako da dvostih
sva ta prestrašna gungula
zatrpala sva joj čula
predano ispravljam u
sva ta prestrašna gungula
zatrpala sva joj osjetila
uživajući k tome i kako rajski jezik izbavljam nimalo ne podliježući praznovjerju da su dobivena dva sloga viška ikakva neumjesnost ili čak metrička greška. Ta tiču se samo poezije! Zamišljam onda i dvostih
Zdenki kosa puna čička
− e taj Pucko baš je pizda 1
već tako valjano prepravljen mojom uredničkom rukom, znalačkom sve otkad nas je prevodilac (sin pjesnikov, pa ako netko zna o jeziku, zna valjda on) prvog paklenskog filma prikazanog, i podnaslovljenog, u poslijeratnim rajskim kinima naučio da je u raju zemaljskom pička tjelesni organ, a pizda karakterna osobina, dočim je u paklu zemaljskom upravo obratno.
Budući da meni samom nije osobito jasna razlika između raja i pakla, naumih posuditi iz knjižnice i staru i novu verziju Grge Čvarka te se doučiti u zahtjevnom umijeću ispravljanja pakla u raj. Ali spoznao sam i da čak ni među tim nekim novim klincima, mada rođenima toliko poslije i mene i svih onih iz pedeset i neke, ne manjka takvih koji ne prestaju podrivati rajski projekt i rovariti u korist mračne tamnice svih naših naroda i narodnosti te je moj naum sabotiran: na dječjoj polici na kojoj se koči ime Ratka Zvrka, njegovih knjiga i knjižica bilo je kojekakvih – ali Grge Čvarka ni jednog jedinog! Ni novog, ni starog. Svi su posuđeni, kaže mi knjižničarka. Jesu, jesu, mislim si ja, posuđeni – ili otuđeni?! Sve samo da se onemogući poredbena raščlamba koja bi na svjetlo dana iznijela tko zna kakve neočekivane i, naravno, potencijalno opasne spoznaje. Lektira, znate, pokušava me i dalje hipnotizirati knjižničarka. Odmičem se, dok je još vrijeme, zgađeno i od police i jatak-knjižničarke koja takvim sabotažama zacijelo revno kumuje te se na odlasku samo još jednom osvrnem i gorko protisnem: c-c-c. Triput je dosta.
Posudih tako makar novo izdanje, od prijatelja, koji ga je posudio od kćeri, koja ga je posudila iz školske knjižnice. U kojoj starog izdanja, razumije se, uopće nema. Pa kad se već ne mogu doučavati verbalno, da provedem bar poredbenu raščlambu vizualnu. Pred očima mi je, sad na mom stoliću, nova verzija. Stara je duboko u sjećanju, a ovdje ju izvanjštujem, čitatelja radi.
I doista, plodovi moje izobrazbe ne podbacuju!
Tko god je vidio samo Grgu Čvarka u starom izdanju, ili samo u novom, ne može znati da nije uznapredovala tek pjesma koju on pjeva, nego i sam njegov lik. I to koliko!
Odakle početi? Možda od meni tako upadljive frizure novog Grginog avatara. Ona je tetkasta, onako kovrčava, visoka i široka, pometena s čela i boje govna. Krupan je to pomak prema rodnom osvještavanju već i najmlađeg čitateljstva, brisanju lažnih, tradicijom oblikovanih granica između muškog i ženskog, zahvat koji gledatelja već ispunja nadom da treba proći još tek koja godinica i naš Grgica − nekoć dječački zalizane, kacigolike kosice čija prorijeđenost upućuje na kroničnu pothranjenost negdašnjih građanki i građana vitaminima A i B5 − stasat će u zdravog i normalnog metroseksualca, istovremeno i muškog i ženskog i ni ženskog ni muškog. Dječak ne gleda više u stranu, prijetvorno i već sveudilj snujući tko zna kakve odrasle spletke samo da stoljetni san ne postane javom, nego gleda pravo u nas, otvoreno i bez primisli, očima nevinim i plavim, kakve oči već i trebaju biti. Umjesto tregerima zategnutih sumornih hlača koje ostavljaju težak dojam samta, umjesto starmale košulje, evo nama laganih hlača boje slobodnoga mora, iz kojih se nehajno izvukla vesela maja. Hlače ne tište tijelo i ostavljaju popriličnu površinu kože otkrivenom, i više no dovoljno da uživamo u prizoru flastera, koji s tolikom suptilnošću podsjeća da Grga Čvarak Drugi živi u sanitetski zbrinutoj sredini, a ne sred nekakvog nenacionalnog parka u kojem jedna životinja (čitaj: sudrug u igri) protiv infekcije piša drugoj po rani. Postpartizanske i također starmale cipele, razvezane vezice, povukle su se pred tenisicama, znamenom rajskog životnog standarda povišenog dotle da ih više i ne možeš gledati a da ti od njihovih razdraganih boja tjelesne oči trenutno ne oslijepe. Tenisice su to uredno učvorenih vezica (koje se zato i zovu tako, a ne razvezice ili bezvezice). Nestale su i crno-bijele čarape (prljave i smrdljive, bez daljnjeg), koje su tako bolno ismijavale jedinu kvadratićima uistinu svojstvenu dvobojnost. Niti Grga Čvarak’ i dalje stoji pred turobnim zidom čije ljuštenje otkriva jedva nešto manje turobne novogradske opeke, već pred opčaravajućim, beskonačnim nebom, a ako on to možda i čuči još uvijek na opekama, a ne na ogradi od drvenih greda, te su opeke i lijepe, šarene i modernog, pa i postmodernog profila. A, Bogu rajskome hvala, isparila je i ona karikaturalna čovječuljkolika škrabotina sa zida: u društvu u kojem živi Grga Čvarak Reload nema mjesta bićima nepovezanima sa stvarnošću. Krupan je to pomak. Taj Čvarak pitomo je, miroljubivo dijete. On ne svojata što je tuđe i ne nasrće na drugog. Praćka se iz njegove ruke uvukla u džep, da iz njeg izviruje ne kao adut sile i znamen prijetnje, nego tek kao likovni atribut dječaštva, spomenik nekim prošlim, neotkupljenim vremenima, gotovo prevladan i kao takav. Šuplju i agresivnu “igru” praćkom dijete je u društvu znanja zamijenilo korisnijim djelatnostima (primijetit ćete, novog Grgu Čvarka i jest izdalo Znanje, a ne tamo nekakva Mladost). A kome je i dalje do praćkanja i sličnog praćakanja u predrasudama nedoraslima spoznajama suvremenog odgoja i obrazovanja uvijek kao prijelazni stupanj ostaju multi-level high-tech full-combat enhanced-reality ∞D videoigre takovrsnih sadržaja. Stvarnost je ipak virtualna: čista, higijenska, bezosjetilna, bezrazumska, neljudska i, nadasve, slobodna. Tijelu će dostajati estetsko zbrinjavanje, kad mali sazre za metroseksualca, i to u sigurnim, strogo kontroliranim, također virtualnim uvjetima bilo koje od obližnjih teretana. Takva aktivnost prefigurirana je dječakovom obješenošću o konopac nad njim. Konopac je to koji nebo razdvaja od zemlje, doista. Otvoreno nebo stasalo je u simbol slobode, ne u doslovnu, sirovu potrebu. Grga Čvarak nije više uhvaćen na djelu, sred sveg kala zemnoga; on tek pozira, s visine. Koliko li je samo mali Grga evoluirao vidi se – ne previdimo! – i po većoj zastupljenosti životinja. Prošla su vremena kad one nisu imale nikakvih prava pa ih je čovjek tretirao kao nekakve prišteve ili stare šlape! Grga Čvarak Unltd. nije utjelovljenje tek povećane rodne korektnosti, već i one prema našoj braći – hoću reći: braći i sestrama – hoću reći: sestrama i braći – hoću reći. Ta bića pripadaju carstvu pripadnost nam je kojemu ionako sve bliskija. Životinje imaju svoja prava, i to ne samo da budu utamničene, tovljene, drogirane, žigosane, sakaćene, zaklane, umlaćene, elektrolokucirane, ustrijeljene, otrovane, harpunirane, bombardirane i minirane. I životinje prepoznaju tu obnovljenost raja zemaljskog, gdje se već ispunilo Izaijino proročanstvo da će vuk prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno pasti, a dijete ih voditi, pa one sa svih strana hrle ka Grgi Čvarku Wunder- i Überkindu. Iz džepa u kojem nije praćka izviruje mišić (koji je u nj sigurno sam ušao), u tetkastoj kosi opušteno se gnijezdi ptica, a do dječakovih nogu kokoš mirno sniva svoj jajasti san. Sve to nasuprot samo jednoj ptici neprosvijećenog Grge. Taj se nije libio simboličnim stiskom ruke nametnuti sirotoj mački svoj diskurs moći, dok je u njegova prosvijećenog preutjelovljenja i mačka biće slobode, prepušteno igri i jedra izgleda koji odaje zdravu, umjetnu prehranu, nasuprot svojedobnoj gojenosti sumnjivim, jeftinim, primitivnim jer prirodnim originalima hrane. I mi vidimo: zajedno s Grgom progledala je i mačka! Dok u naručju starog Grge ona kao da je slijepa, u krilu novog nestašno je oštrovidna, dalekovidna, dubokovidna, visokovidna – i plavooka.
Sad je sve daleko jasnije. Daleko je jasnije zašto sam tako presretan što živim baš gdje i kad živim i zašto se ni u najmaštovitijem snu ne bih uspio obresti u vremenu i prostoru sretnijem. Ako je na početku to priznanje i moglo zvučati kao naivna lajbnicovština, sad je jamačno svakom razvidno da je ono vjerodostojno te da ne potrebuje nikakvu nadrivolterštinu. Ono odista, odista začuditi može još samo onoga tko ne zna i ne želi znati da živim u raju na zemlji, i još raju konačno oslobođenom od devetstogodišnje prikliještenosti proturajevima kojekakvim, raju, još k tomu, i međunarodno priznatom kao suveren i samosvojan. A zadnju riječ imalo je pritom naizgled obično neuko dijete, a zapravo svijest i savjest svoga doba − Grga Čvarak: Resurrection. Neka mu je vječna slava i hvala, a meni, pjesnički sad osviještenom, preostaje tek priložiti, kao skroman doprinos njegovom liku i djelu, još i ovaj, zaključni dvostih:
Grgo Čvarče, sav od zlata,
nebeska ti bila plaća